U rumunjskom selu Lunguletu 1000 poljoprivrednika u tijeku jedne sezone proizvede oko 100.000 tona kupusa i krumpira. Na kraju dana oni svoje usjeve prodaju u bescjenje ili unište dok samo 30-ak kilometara dalje, na gradskoj tržnici – taj isti kupus košta gotovo 1000% skuplje. Zaintrigiran time što je za samo 20 eura uspio kupiti tonu kupusa, Serban, čovjek odrastao u gradu, odlučuje provesti godinu dana na selu obrađujući zemlju ne bi li shvatio kako okrenuti proizvodnu računicu u korist poljoprivrednika. Nekolicina seljana, pa i sam gradonačelnik, svjesni nepovoljne situacije, žele promjenu, ali čak ni oni ne znaju kako natjerati suseljane na međusobnu suradnju i poslovno povjerenje.
Naslov (originalni): Varză, Cartofi și alți Demoni Naslov (hrvatski): Kupus, krumpir i ostali demoni
Vrijeme: 60 Redatelj: Serban Georgescu Godina: 2016 Zemlja: Rumunjska, Njemačka Distribucija: Deckert Distribution https://kinedok.net/hr/films/detail/13
Slovački gradić Čierna nad Tisou smjestio se u najistočnijoj točci Europske unije, uz samu granicu s Ukrajinom. Nekoć je bio poznat kao Zlatna vrata socijalizma, no ovo nekoć važno čvorište sovjetskih teretnih vlakova sada je zabit u kojoj vlada nezaposlenost. U oronulom „Hotelu Svitanje“, Komunistička partija pokušava ponovno osvojiti vlast, no lokalno stanovništvo brinu neke druge brige: Viktora su kockanje i alkohol vratili u zatvor, pa njegova supruga Veronika mora sama na pogreb njegove majke. Peter je pretio i pokušava razbiti monotoniju i vratiti se u formu. Za to vrijeme Janova žena Gizela je nestala – najvjerojatnije je iz nepoznatih razloga odvedena u Mađarsku. Unatoč tužnim životnim okolnostima, svi se trude ne klonuti duhom i žive u nadi novih prilika. Kamera ih mirno promatra i otvara nam pogled na ograničene živote ljudi koji se trude nositi s novom stvarnošću.
Naslov (originalni): Hotel Úsvit Naslov (hrvatski): Hotel Svitanje
Ispreplićući svakidašnjicu, knjige i smrt, autor priča o gubljenju snaga i snazi da se s tim gubitkom nosi. Svatko umire od časa kad se rodi, što je najveći razlog da se razumiju vrijednosti života i uživa u radostima koje pruža. Afirmirani pisac je nakon niza knjiga napravio prvi film, pri čemu je iskustvo literata progovorilo filmskim jezikom dosežući razinu njegove literature. Pojedinosti uobičajenog okruženja i svakodnevnog života uklapaju se u priču koja iz njih izvire. Ovaj je film uvelike one man show jer je uz scenarij i režiju autor i snimio sav materijal te svira drombulju.
Naslov (originalni): Dum spiro spero Naslov (hrvatski): Dum Spiro Spero Vrijeme: 50 Redatelj: Pero Kvesić Jezik: Hrvatska Godina: 2016 Zemlja: Hrvatska Produkcija: Factum https://kinedok.net/hr/films/detail/2
Na rubu grada koji izrasta iz pustinje, čovjek sam na terenu igra golf. Drugi, šalje pismo iz radnog kampa ženi u Keniju. Pješčana oluja zahvaća gradilište, a lokalno stanovništvo održava čudnovati plesni obred. Dubai, percipiran uglavnom ili kao razvojno čudo ili propao trik, ovdje postaje platforma za istraživanje izmještenosti, žudnje i čežnje. U trima poglavljima – gradu, okolnoj pustinji i njihovom stanovništvu polako se otkrivaju mračni aspekti suvremenog društva dok permanentni ekonomski krah najavljuje kraj jedne ere.
Fascinantna i surova pustinja
Ovoje je zacijelo najpoetičniji film koji smo imali prilike vidjeti do sada. Prevladavaju dugi kadrovi, ima vrlo malo dijaloga, muzika je elegična i većinom se čuju prirodni zvukovi, šum vjetra, cvrkut ptica …
Film prati nekoliko sudbina, siromašnih radnika iz Indije i Pakistana koji rade u gotovo nemogućim uvjetima za sitne novce kojima jedva prehranjuju obitelji u dalekim zemljama.
Nema tu sindikata …
Samoća je najveći problem. Pa nesanica. Pa …
Brige, nesanica
Rijetki su trenuci odmora.
Slobodan dan.
No kao i uvijek, postoji i drugi svijet – konzultanata i zapadnih poduzetnika, oni “beru vrhnje” dubajskih mega projekata. Sele se kao skakavci, čim nastane kriza – idu dalje.
I naravno uvijek prisutne “posvuduše”, njima je život sjajan – dok ima sponzora na lokaciji.
Easy life in Dubai, golf, pa jahtica, pa bazen ,pa party do zore …
Dani prolaze, žega je nesmiljena, pustinjske oluje strašne, rad je pravi pakao.
Pustinjska oluja u punom zamahu.
No koja je svrha svih tih radova? Cijeli koncept razvoja Dubai-a baziran je na nafti i nekretninskom biznisu. No i jedno i drugo je konačno, i jedno i drugo je međuovisno. Film je premijerno prikazan 2011. godine nakon prve nekretninske krize a sada je Dubai stigla i druga – izgleda mnogo ozbiljnija i prema nekima konačna.
Fascinantna je sekvenca od gotovo 6 minuta koja prikazuje stotine i stotine nebodera (većinom praznih – iako službene statistike tvrde suprotno). Ono što su u Europi stambene zgrade ovdje su neboderi od dvadeset i više katova.
Stotine nebodera
Nesmiljeni tempo rada ima i svoje žrtve, tko ne zadovoljava – može doma.
Radnici su “potrošna roba”
Naravno, dubajčanima je sve super – dok ima nafte 🙂
Dok ima nafte …
Epilog – iz pijeska nastalo u pijesak će se pretvoriti.
Pijesak je nezaustavljiv, čim stane održavanje, pijesak opet zavlada
Zaključak i ocjena
Mirage nije film za svakoga – ali ostavlja jako mnogo prostora za razmišljanje o ljudskoj bahatosti i kratkovidnosti. Ideja da se u pustinji grade skijališta ili golf tereni, armirano betonski gradovi koji koriste goleme količine energije ne može biti dugoročno održiva – a to se polako i pokazuje. Naravno, kao i uvijek, sve je izgrađeno radom siromašne i slabo plaćene radne snage iz zemalja trećeg svijeta. No, koga briga …
Mnoga su otvorena pitanja. Da li će Dubai preživjeti kraj ere nafte? Da li je moguće dugoročno eksploatirati tako komplekse sustave koji nisu prirodno održivi ?
Pogledajte zanimljivo predavanje na temu zašto kompleksna društva propadaju:
Nagrade i priznanja:
Cottbus Discovery Award, Filmfestival Cottbus 2011, Cottbus, Njemačka
Najbolji kratki dokumentarac, London Short Film Festival 2012, London, Ujedinjeno Kraljevstvo
Winner, Pravo Ljudski Film Festival 2011, Sarajevo, Bosnia i Hercegovina
Best City Film – posebno priznanje, Open City London Documentary Festival 2011, Ujedinjeno Kraljevstvo
Ovo je priča o Star Warsu, Hladnom ratu i ratu protiv terorizma u jednom malom češkom selu. U sklopu svog programa nacionalne proturaketne obrane, Sjedinjene Države planiraju sagraditi vojnu bazu u Češkoj, na mjestu gdje su se nekada skrivali sovjetski nuklearni projektili. Iako je 73% Čeha protiv projekta, vlada nastavlja s pregovorima. Pobornici baze uvjeravaju kako će ista ojačati obranu protiv globalnih prijetnji 21. Stoljeća, dok protivnici ukazuju na to da se ovim planom samo želi pomaknuti Željezna zavjesa prema istoku te ispuniti želju SAD-a da vlada svijetom.
Jan Neoral – hrabri načelnik općine u borbi za svoje mjesto
Priča počinje sa agresivnom kampanjom češke vlade kojim se pokušava uvjeriti stanovnike da nema alternative prihvaćanju američkog proturaketnog radarskog sustava, svijet je sve nesigurniji, a Iran i Rusija su “tu iza ugla”. No sve priče o vojnim i ekonomskim koristima vojne baze ne padaju na plodno tlo kod većine stanovnika pa se kreće sa akcijama pasivnog otpora.
Rusi dolaze – trebamo zaštitu zapada…
Naravno, ima i pristalica baze, uglavnom antikomunistički nastrojenih u uplašenih mogućnošću da se “Rusi vrate”, pa su spremni pristati na sve opcije zapadne zaštite. Argumenti tipa – “pa tek smo se riješili Rusa, a sad već želite Amerikance” ili ”što će strana vojska na suverenom češkom teritoriju” njima ništa ne znače.
Nevjerojatno je ponašanje čeških političara i njihova servilnost prema Amerikancima. Posebno je bizarna scena u kojoj otkrivamo da je češka ministrica obrane napisala pjesmu kojom slavi novopečeno američko-češko bratstvo u oružju.
Bratstvo…
Naravno, tajna je u interesima moćnog američkog vojno industrijskog kompleksa koji nudi unosne poslove češkim kompanijama i izdašnu potporu političarima, koji nakon završetka političke karijere, nastavljaju kao konzultanti u istim kompanijama sa kojima su sklapali ugovore (zvuči poznato, zar ne 🙂)
Kod predsjednika Busha na instrucijama …
Do kraja Češkog mira – filma koji se čini apsolutno uvjerljivim, na trenutke crnohumornim, no ipak u konačnici optimističnim – čudimo se (to nije baš prava riječ) o tome kako male zemlje uvijek surađuju sa velikim silama, a formalno demokratske vlade u njima postoje kako bi odabirale rješenja protivna želji naroda. Očito je to fundamentalni problem “novih” demokracija – dosljedno biranje političara koji ni blizu ne rade u interesu vlastite države.
Srećom po čehe, postoji kritičan broj ljudi spreman na akciju i oni kreću sa ozbiljnim protuvladinim akcijama, najprije kroz medijsku kampanju a potom i fizičkom okupacijom lokacije baze od strane “zelenih” i proglašavanjem tog teritorija “Peacelandom”. Cijelu operaciju prate mediji i dovode vojnu policiju u neugodnu situaciju da moraju silom odnositi prosvjednike.
Glasnogovornik vojske zapravo ne zna što napraviti sa “zelenim” aktivistima
Godine prolaze (četiri ili pet), aktivisti ne odustaju i na koncu, na njihovu sreću, Busha kao predsjednika smjenjuje Obama i odlučuje odustati od projekta.
Obama odustaje od projekta
Obama odustaje od baze i radara, no sada je Trump na vlasti pa možda možemo očekivati i nastavak filma …
Zaključak i ocjena
Češki mir jesjajan primjer kako borba protiv “sustava“ nije uvijek uzaludna. Mala skupina ljudi, odlučna da se u njihovom mjestu ne izgradi američka radarska stanica koja bi trebala donjeti mir pod egidom Pax Americana, nakon godina borbe i aktivizma, uspijeva zaustaviti projekt usprkos korumpiranim političarima i interesu krupnog kapitala. Klusák i Remunda dali su nam temeljito depresivan pogled na naš svijet, licemjerje političara i snishodljivost lokalnih “elita” prema strancima i njihovim interesima je opće prisutno. No, u češkom slučaju – naletjeli su na “tvrd orah” 🙂
Gledajući naše domaće prilike, ovo je već peti film u nizu koji gledamo na Drenovi, gdje bi se jednostavno mogla zamijeniti imena aktera i lokacija – i dobili bi posve uvjerljivu lokalnu priču. U našem slučaju tu je i dodatni moment Domovinskog rata, koji je, iako završio prije puna dva desetljeća, još uvijek glavna i udarna vijest i obilato se koristi za onemogućavanje demilitarizacije našeg društva.
Ratne igre – češka verzija …
Nažalost, u našem slučaju, nema “Happy enda”, u skladu sa interesima stranaca, uništena je industrija i domaća trgovina, vrlo smo poslušna članica NATO pakta i EU i nema ni tragova nekog otpora prema projektima koji ne donose nikakvu korist za domicilno stanovništvo.
Trebamo učiti od Čeha.
Nagrade i priznanja:
Jihlava International Documentary Film Festival – nominacija za najbolji češki dokumentarni film
Karlovy Vary Film Festival
Traverse City Film Festival
Moscow Film Festival
Osnovni podaci:
Naslov (original): Cesky Mir
Naslov (hrvatski): Češki mir
Vrijeme: 89′
Režija: Vít Klusák, Filip Remunda
Godina: 2010.
Producenti: Filip Remunda, Irena Taskovski
Produkcija: Thelma Film and Ormenis Film, zero one film, allegro film
U jednom selu na rubu Belgije Flamanac Bob i Valonac Marcel dijele samoću, smisao za humor i – neizmjernu ljubav prema alkoholu. Bob je umirovljeni rendžer koji voli slobodu i šumu i svoju mirovinu želi provesti u tišini, Marcel je pak obiteljski čovjek, ali na granici da ostane bez svega. Jedan su drugome jedina podrška u iščekivanju vremena da prođe. No ono kao da je stalo.
Bom i Marcel – dva prijatelja
Ne ostavljaj me tragikomična je oda neuspjehu, dirljiv i urnebesan prikaz dvojice usamljenih muškaraca koji vrvi humorom i humanošću, vješto izbjegavajući rizik da se pretvori u sumoran i eksploatacijski film. Film je proglašen najboljim dokumentarcem godine prema izboru kritičara Sight and Sounda.
Marcel – 53 godine su mu tek
Iako ideja snimanja (tijekom dvije godine) dvoje alkoholičara i njihove “borbe” sa pićem može djelovati kao dobar materijal za dokumentarni film ili neku dramu, Ne ostavljaj me jest problematičan upravo jer ne može odlučiti što je. Gledati to dvoje ljudi kako provode besciljno svoje vrijeme između dvaju pića i pritom raspravljaju o samoubojstvu (vješanjem u šumi ili sporije – litrama alkohola) je u kontekstu dokumentarca vrlo neugodno, postajemo sudionici u procesu pravog i nepatvorenog samouništenja glavnih aktera. A to otvara razna pitanja o moralu, otuđenosti i gdje su granice zadiranja u nečiju intimu. Zanimljiv je komentar redatelja da je ideja bila snimati film iz perspektive muhe na zidu, no interakcija sa glavnim likovima se nije mogla posve izbjeći (odnosno da li onda postoji i odgovornost za njih?).
Bob – čovjek od principa i ljubitelj ruma
Povremeno zabavni dijalozi i sekvence pijančevanja u kojima se mnogi mogu prepoznati, postaju teške kad se uključe bivša supruga i djeca. Posve je jasno zašto se brak raspao, no doista nedostaje čuti i “drugu stranu”. Nismo dobili tu priliku i to je ozbiljan nedostatak i kršenje osnovnog postulata dokumentarizma – dati priliku objema stranama.
Pratimo samo priče Boba i Marcela, pri čemu Bob odaje dojam da je ipak nešto “proživio”, ima neki svoj kodeks časti (pije samo rum), nema obaveza i nije nikome na teret. Za razliku od Marcela koji obaveze ne može (a i ne želi, dok je trijezan doista voli svoju djecu) izbjeći. Djeca naravno vole svoga tatu, nisu im važni nemogući uvjeti u kojima on živi (nije jasno ni odakle mu prihodi za njihovo uzdržavanje), no njemu očito nisu dovoljna motivacija da se pokuša trajno izvući iz pakla alkoholizma.
Djeca ne razumiju zašto je u kući hladno…
Lječenje u lokalnoj bolnici ne daje trajne rezultate, i nakon nekog vremena sve je po starom – Marcel se vraća alkoholu.
Marcel na lječenju
No životi ide dalje, bivša supruga ima novu vezu, očito imućnijeg i pouzdanijeg partnera, a Marcelu ostaje samo piće sa Bobom – no on je sve slabiji i na kraju umire ostavljajući Marcela samog. Epiloga nema – samo glavinjanje Marcela po zasniježenoj šumskoj cesti na maloj vespi.
Zaključak i ocjena
Ne ostavljaj me nas ostavlja nakon gledanja sa podijeljenim osjećajima – iako je bilo očito da se junaci neće moći oduprijeti svojim porocima – nada je ipak tinjala do samog kraja. Priča je to o promašenim životima i izgubljenim prilikama, tako česta svugdje oko nas.
Dilema žanra (dokumentarni film ili igrana crna komedija) otežava gledanje i na mahove ga pretvara u pravo mučenje, film je predug i ima dosta scena kojima se ne vidi neki smisao (primjerice naturalistički prikazana epizoda vađenja zubiju kod zubara). No zbog blago kontroverzne teme je dobio svoju publiku i vidljivost.
Zaključno, film je ipak zanimljiv uvid u problematiku alkoholizma i navodi na razmišljanje – a to je već dovoljno.
Nagrade i priznanja:
TRIBECA FILM FESTIVAL, SAD – najbolja montaža
HOT DOCS, Kanada – nagrada filmaša
GOUDEN KALF, Nizozemska – najbolji nizozemski dokumentarac
DOC AVIV, Izrael – posebno priznanje
ZAGREBDOX, Hrvatska – posebno priznanje
CINEMA EYE HONORS AWARDS, SAD – The Unforgettables Award
LITTLE ROCK FILM FESTIVAL, SAD – posebno priznanje
Ultra je kreativan dokumentarac o ljudima koji svoj život posvećuju trčanju kako bi se natjecali u ovom radikalnom putovanju. Film ih prati dok se suočavaju s ekstremnim teškoćama i nadmašuju granice snage tijela i uma. Bilo da trče kako bi pobjegli od svakodnevice, borili se protiv starenja ili traže nadnaravno, svaki trkač dobiva priliku okusiti besmrtnost i doživjeti vlastitu smrtnost. Četvorica protagonista te sam redatelj filma, imaju svoje odgovore, posebne motive i razloge zašto trče.
Trasa Sparthatlona
ULTRA je jedinstveno putovanje u prošlost, srce i dušu četiri sportaša donosi peti – redatelj trkač. San i teret svakoga od njih je da dovrši ekstremnu utrku – Spartathlon (246 km), ispita svoje granice, zaliječi dušu i riješi se svojih demona.
Pheidippides je bio trkač koji je trčao tražeći pomoć
Ultramaraton je posebna sportska disciplina, disciplina u kojoj se do krajnjih granica (pa i preko toga) testira sposobnost duha i tijela da napravi nemoguće. Većina ultramaratona ima dužinu trase između 100 – 250 km, na postoje i 1000 km/1000 milja, a najduži je apsolutno nevjerojatni Self Transendence – 3100 milja (?!).
36 sati – to je rok u kojem natjecatelji moraju završiti utrku.
Danas, kad većina ljudi nije u stanju propješačiti više od par km, trčati više stotina km djeluje posve nevjerojatno, no redatelj Balasz Simonyi (i sam ultramaratonac koji je 4 puta završio Spartathlon) uspio nam je približiti četvero, na prvi pogled običnih ljudi i njihove motive za sudjelovanje. Francuzi, otac Gilles i njegov sin Angel, njemica Annet, mađar Bela (on sudjeluje neslužbeno uz pomoć svoje supruge, dva dana nakon oficijelne trke na koju se nije uspio plasirati zbog prethodnih 5 neuspjeha da završi utrku), te sam redatelj.
Ima toliko točaka na kojima se može odustati, no naši junaci idu dalje…
Prateći naizmjence naše junake, Simonyi prikazuje nadljudsku žrtvu i predanost koju je potrebno za sudjelovanje u ovoj utrci. Rane, dehidracija, povraćanje, sve je prikazano brutalno detaljno. Ultramaraton nije zabava, to je privatni pakao svakog natjecatelja. Kako bi opisao što ih je navelo na sudjelovanje, redatelj prelazi u umove i srca svojih junaka koristeći stare kućne videozapise i snimanje razgovora s njihovim obiteljima. Često koristi i zvuk mikrofona postavljenih na tijela trkača, a dok trče – ili, ponekad, dok jedva uspijevaju čak i hodati – čujemo ih kako teško dišu, stenju i psuju.
Nije zabava, trkači su prekriveni ranama.
Fantastične zračne snimke terena preko kojeg prelaze, pokazuju ogromnu udaljenost koju trkači moraju preći (teško bi ju bilo preći i autom bez klime po grčkom suncu). One nam daju i sveobuhvatan pogled na jedan od najekstremnijih sportskih događaja na svijetu.
Sjajne zračne snimke trase kojom prolaze trkači
Sam redatelj je jedini sudionik izravno u interakciji s kamerom, ne računajući majku i ženu Angel i Gilles ili Belinu suprugu, koji ih prate u automobilima. Simonyi nam daje ideju o tome što sve prolazi kroz trkačev um, a pretežno čujemo pritužbe o njihovom fizičkom stanju, no kako više vremena prolazi, trkači se sve više zauzimaju egzistencijalnim pitanjima koja se izmjenjuju između gorke i duhovite poput “Zašto Ja to radim, nikad više neću to učiniti … Tko sam ja ionako? “
Kako trka odmiče, izmučena tijela polako otkazuju, Angel i Annet odustaju, razočarani što nisu uspjeli iako je posve jasno da nemaju za čima žaliti, već tih pretrčanih 150 -200 km ih svrstava u vrlo uzak krug supersportaša.
Annet odustaje
Zaključak i ocjena
Ultra je izrazito emotivan film. Od prve minute uvučeni smo u napetu priču četvero protagonista koji su se odlučili na nevjerojatan poduhvat. Pratimo ih, bodrimo ih, strepimo sa njima, jednostavno želimo da uspiju. A kad neki odustanu na samo 20 km od cilja, nakon pretrčanih 230 km, kako kaže Bela “… noge bi još mogle trčati ali um se gasi.” jednostavno ti dođu suze na oči od pomisli kakva je to muka odustati praktično pred ciljem.
Bela staje samo 20 km pred ciljem.
Sjajan je to film, i motivirajući – dignimo se iz naslonjača i krenimo trčati, par km za početak, a poslije – tko zna, možda netko završi i na Spartathlonu.
Gilles prolazi kroz cilj Sparthatrona
Film je 2017. premijerno prikazan na Visions du Reel u Lucarnu, a na Sarajevo Film Festivalu i Trieste Film Festivalu je bio nominiran za najbolji dokumentarac.
Ovaj film je igrani dokumentarac (mockumentary) baziran na realnim osobama i događajima. Režiser Vito Klusák pratio je sa svojom ekipom tijekom dvije godine Dalibora Krupičku (39) iz Prostějova koji živi u malom stanu sa svojom majkom verom (65) radi kao lakirer, a u slobodno vrijeme je neo-naci i youtuber. Film je izazvao više kontroverzi – redatelji i glavni glumci su bili i privedeni na policiju i ispitivani po osnovi širenja međunacionalne mržnje, a autobus korišten za potrebe snimanja je bio u središtu međunarodnog skandala zbog percipirane banalizacije zločina u Aushwitzu.
Sadržaj filma
Daliborek se mogao zvati i Ivan, Jovan, Asim ili Ferenc – univerzalna je to priča sa kraja drugog desetljeća drugog milenija. Priča o izgubljenoj generaciji zaglavljenoj u tranziciji iz komunizma u kapitalizam, iz stanja “reda” u stanje gdje se svatko treba brinuti za sebe – a većina za to nije sposobna ili spremna. Na Europskom Istoku svugdje su problemi i rješenja manje više isti, radi se o nijansama. Rješenje je domoljublje u raznim varijantama i ksenofobija uglavnom podržana mitovima koje odgovaraju trenutnim garniturama na vlasti.
Daliborek spreman za akciju – obrana Češke od raznih nametnika
Generaciji kojoj je moderna tehnologija u bizarnom obratu omogućila ne samo dodatno besplatno obrazovanje, proširivanje spoznaja i duhovno obogaćivanje, već zatvaranje u uske ideološke, rasne i vjerske balone gdje nema mjesta za “one druge”. U češkoj je to strah od muslimana i roma, kod nas od “udbaša” koji su sve preuzeli i sve kontroliraju (naravno tajno putem svojevrsne hrvatske inačice “deep statea” i to je jedini razlog zašto nam je loše), i tako redom kroz sve bivše socijalističke zemlje.
Naravno, za sve nedaće nisu krivi oni sami, već svjetske zavjere (u ovom češkom slučaju židovske) koje žele uništiti bijelu rasu. Svaka vijest gleda se samo kroz „ispravne“ naočale, potencira se strah od izbjeglica iako ih je češka primila zanemariv broj, a domaći „cigani“ su naravno konstantan problem. Nema tu racionalnosti, argumenata ili činjenica, samo Sklonost potvrdi, nedostaju jedino ljudi gušteri.
Dnevna doza indoktrinacije
Daliborek radi isti posao već 16 godina,iako ima 39 godina još živi sa majkom koja mu ide na živce, zapravo sve mu ide na živce, ali nije sposoban ni za kakve promjene, pa niti za preseljenje u susjedni grad na posao sa većom plaćom.
U slobodno vrijeme snima bizarne „trash“ filmiće koje objavljuje na Youtube-u, glavna tema su naravno obrana bijele rase i dominacija nad ženama. Kontakt sa suprotnim spolom mu je nikakav, seksualni život nepostojeći – uglavnom „klasičan gubitnik“. Priča se komplicira kad njegova majka (koja ima 5 profila na Fejsu gdje očijuka sa potencijalnim partnerima) upozna i dovede u stan novog životnog suputnika, navodno uspješnog poduzetnika a la Del Boy Trotter. Ispostavi se da je pridošlica istog svjetonazora, pa ga nakon početnog odbijanja, Daliborek prihvaća – štoviše, zajednički planiraju i vježbaju za buduće sukobe za nepoćudnim manjinama i invazijom sa jugoistoka.
Trash horror by Daliborek
Film otkriva Daliborekovu životnu filozofiju, kako se jedno jednoumlje zamijenilo drugim, po mnogim aspektima još gorim, jer je temeljen na reviziji povijesti i nepoštivanju činjenica.
Fascinantne su scene prepucavanja Daliboreka sa kolegama sa posla kojima jednostavno nije jasno kako netko može „gotiviti“ Nijemce, Hitlera i cijelu naci ideologiju kojoj je cilj bio očistiti istok Europe, stvoriti famozni Lebensraum, pretvoriti Slavene u roblje, i koja je toliko zla napravila samim Česima.
Kako je moguće zaboraviti jedne Lidice koje su uz našu Lipu simbol stradanja nedužnoga stanovništva u bezumnoj osveti okupatora. Daliborek nema odgovora, odnosno nalazi opravdanje za Nijemce u ubojstvu Heydricha i pokretu otpora.
Daliborek u svom filmu
Najbolji dio filma je sam završnica koja je jednostavno maestralna. Nakon što Daliborekova obitelj odluči posjetiti Auschwitz autobusom da bi potvrdila svoje teorije, susret sa preživjelom zatočenicom logora gospođom Liškovom i njenim svjedočenjem omogućava barem djelomičnu katarzu svima osim Daliboreka, kojeg nikakvo svjedočenje ili argumenti ne mogu razuvjeriti da su koncentracijski logori izmišljotina židovskih lobija i da se tamo nije ništa ozbiljno događalo – odnosni kako kažu i naši domaći revizionisti – „ … ta tamo se samo pjevalo i održavale su se kazališne predstave!“.
… bila je kantina, bazen, održavale su se i kazališne i kulturne priredbe!
Filmska ekipa iznervirana njegovim nebulozama najprije počinje komentirati iza kamera da bi potom redatelj filma ušao u kadar i krenuo koriti Daliboreka kako ga nije sram tako se ponašati u prisutnosti živog svjedoka užasa. Nakon toga prosvjeduju i ostali putnici autobusa, svađaju se sa Daliborekom i kreću tješiti vidno uzrujanu gospođu svjedoka.
Što misliš odakle joj – iz salona za tetoviranje ???
I onda za kraj, redatelj proziva Daliborekovu majku zašto sinu nikad nije rekla da ima židovske pretke, odnosno da je obitelj barem četvrtinom židovskog porijekla. „Mračna“ tajna je otkrivena, nastaje konsternacija, ali obitelj zaključuje da to nije toliko važno – „…srećom nemamo cigane za pretke.“
Mala tajna obitelji Krupička
Kraj. Iz odjavne špice saznajemo da je Daliborek nakon snimanja filma poskidao svoje uratke sa interneta i Facebook-a, ali ne zato jer je promijenio uvjerenja, već zato jer „… ne želi probleme sa vlastima zbog naci simbola“.
Zaključak i ocjena
Daliborekov bijeli svijet mogao je bez ikakvog problema biti snimljen i u Hrvatskoj, kako je već rečeno, narativ je isti – samo su “neprijatelji” različiti. Tektonski poremećaji u našem društvu su stvorili gotovo nepremostive provalije između lijeve i desne opcije, gdje nema volje ili mogućnosti za dogovor i uopće se ne prihvaćaju argumenti druge strane, kako u pogledu interpretacije prošlosti, tako i u pogledu sadašnjosti i budućnosti. .
Protivnike se nipodaštava uz cijeli spektar prokušanih oružja, laž postaje stvarnost kroz “fake news”, sve nas kao žabe polako kuhaju i polako, skoro nesvjesno prihvaćamo da nemoral i prijetvornost postaju “normalni”. Rezultat je očekivan – masovno iseljavanje mladih koji ne vide perspektivu u takvom društvu, a onima koji se još nisu iselili ostaje strah od daljnje regresije i nekog referenduma koji će ukinuti teško stečena demokratska prava. Nedavni događaji u susjednim nam zemljama ( Mađarska, Poljska, Slovačka) pokazuju da to uopće nije nemoguć scenarij.
I zato je ovaj film alarm u pravo vrijeme da svi ne završimo u Daliborekovom bijelom svijetu.
Film je nominiran za najbolji dokumentarac – Best Documentary at the Karlovy Vary Film Festival in 2017.
Radnja se odvija na Dječjem vlaku koji je 1948. izgradila komunistička vlada u Mađarskoj. U šezdeset godina stari vlakovi voze svaki dan, prevozeći i do 400.000 putnika na godinu, a njima upravlja 500 tinejdžera koji ondje rade bez plaće u zamjenu za jedinstven doživljaj zajednice. Glavni protagonisti troje je mladih željezničkih radnika, odraslih u ekonomskim i socijalnim nemirima današnjeg društva. Dječji vlak nudi im utočište, mjesto gdje su drugarstvo i red norma, u oštroj suprotnosti s kaosom i egoizmom današnjeg društva. Pratimo Gergő-a , Karmen i Viktora u ključnim trenucima sljedećih godina u vlaku i izvan njega.
Red, rad i disciplina – stvaraju odgovorne članove društva
Socijalizam uz sve slabosti i mane imao je nedvojbeno i pozitivne strane kroz nastojanje da se širokim slojevima radnika omogući edukacije, zaposlenje, krov nad glavom no i brigu o djeci kroz organizirane aktivnosti u dječjim i radničkim odmaralištima, radne akcije i priliku za “životnu igru” i odgovornost upravljanja složenim sustavom kao što je u ovom primjeru željeznica. Iako iz današnje perspektive možemo reći da je to bilo i namjenjeno indoktrinaciji najmlađih uzrasta, nakon propasti socijalizma u većini slučajeva netragom su nestala sva ta prava i nije ponuđena nikakva zamjena što je posebno pogodilo siromašnije slojeve društva u svim postsocijalističkim državama.
Socijalistička nirvana je bila tako blizu, a tako daleko
Ideja da se svako treba “pobrinuti“ za sebe jednostavno ne funkcionira u manje razvijenim tranzicijskim društvima. Nekad su poduzeća, kao i cijeli društveni sustav promatrali radnike i ljude kao vrhovnu vrijednost ili najvredniji resurs, glorificirao se rad i rezultat rada, gradila su se radnička naselja i odmarališta, godišnji odmor je bio zagaranitran…
Svakako da je i u tom sustavu bilo devijacija no danas se kao najbitnije stvari doživljavaju tržište i novac, a tu nema previše prostora za egalitarizam ili milosti za najslabije.
Junaci naše priče upravo su se zatekli u takvoj situaciji, pratimo samohranu majku sa troje djece koja se bori da im pruži dostojanstven život i dječaka Gergőa koji živi sa bakom i djedom dok su mu roditelji na radu u dalekoj Njemačkoj. Jedinu utjehu im pruža mogućnost rada na Budimpeštanskoj dječjoj željeznici gdje imaju priliku raditi i družiti se sa vršnjacima.
Parizer i ljuta paprika iz tube…
Može se reći da je rad i prirodna ljudska potreba da nešto radi ključni narativ filma. Rad omogućava egzistenciju samog pojedinca i onih koji o njemu ovise. Pored toga, rad omogućava socijalnu interakciju pojedinca sa suradnicima na poslu, predstavlja izvor društvenog statusa i prestiža, a ima i vrlo velik unutarnji značaj za pojedinca, kao izvor identiteta, samopoštovanja i samoaktualizacije. Stoga je rad centralna ljudska vrijednost i jedan od odlučujućih faktora u formiranju i razvoju pojedinca u društvu – i baš zato Budimpeštanska dječja željeznica ima važnu ulogu u formiranju svijesti djece koliko je rad važan.
No život nije bajka, pratimo grčevitu borbu roditelja da nađu posao i prihode, ne znamo ništa o povijesti koja ih je dovela u sadašnje stanje (Viktorova i Karmenina majka govori tri jezika, no ne može naći pristojan posao, Gergőv otac očito je ozbiljno bolestan no ipak mora raditi u Njemačkoj ) i na kraju nema “happy enda”.
Samohrana majka troje djece, znanje tri jezika njoj ne pomaže naći pristojan posao
Posebno su dramatične scene deložacije obitelji iz malog podstanarskog stana. Čitava obitelj se preko noći našla na ulici, djeca su privremeno našla smještaj u željezničkom kampu a majka je završila u azilu za beskućnike.
Na kraju ljeta obitelj je ponovo zajedno u skučenoj sobi u zgradi za beskućnike, no sa nejasnom perspektivom. Gergő se konačno nalazi sa roditeljima i definitivno odlučuje da će studirati u Mađarskoj i odbija poziv roditelja da sa njima ode u Njemačku. Završava u derutnom studentskom domu no odlučan da svoju ljubav prema željeznici potvrdi diplomom inženjera.
Trenutak kad je Gergőva obitelj ponovo na okupu
Zaključak i ocjena
Vlak nadeje doista zanimljiv film i ostavio je mnogo prostora za razmišljanje nakon projekcije. Problemi malog čovjeka u paklu tranzicije, ekonomske emigracije, razdvojenost djece i roditelja, gubitak posla, deložacije – tema su koja je očito aktualna u cijeloj regiji i vrlo je lako suosjećati sa glavnim akterima jer iste priče svakodnevno proživljavamo.
No nadu našim mladim junacima u tim teškim trenucima daje upravo mogućnost da barem povremeno rade na dječjoj željeznici i pobjegnu iz mučne stvarnosti. Sjajna je ljubav tih mladih ljudi prema željeznici i njihova briga (ali i društva) za očuvanje te za svaku civiliziranu državu važne kulturne i povijesne baštine. Nažalost manja je briga društva za građane koje život nije pomazio, svjedočimo destrukciji društvenih vrijednosti stvorenih u socijalističkom razdoblju, a da pritom nisu stvorene nove vrijednosti kao prepreka apsolutnoj samovolji i cinizmu onih koji posjeduju bilo koju vrstu moći, političku, društvenu ili ekonomsku.
Film je dobio nagradu na DOK Leipzig 2015 – Golden Dove Award at Next Masters Competition, a 2016. prikazan je i na Zagreb Doxu.
Dvadeset i šest godina nakon pada komunizma, mlada Bugarka počinje istraživati zašto duh komunizma nije mrtav usprkos zločinima koje je napravio na prostoru Istočne Europe. Na to se odlučuje potaknuta velikom popularnošću socijalizma u Zapadnoj Europi, ali i prisutnošću velikog broja dužnosnika bivšeg sustava ( a i njihove djece) u Bugarskoj danas. Odgovore pokušava naći u bilješkama svoga djeda, u početku velikog simpatizera socijalističke ideje, koji se nakon Drugog svjetskog rata priključuje antikomunističkom pokretu Goriani koji je bio aktivan u Bugarskim planinama od 1947. do 1954. (otuda im i potječe naziv – gorani, šumski ljudi). Oni su načinu djelovanja bili slični Križarima koji su djelovali između 1945. do 1950. na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Arhivi u kojima se nalaze sudbine bugarskih antikomunističkih boraca
Generalno gledano fim je predug (to je općenito problem današnjih dokumentaraca koji su napustili optimalnu kratku formu 20-45 min i većinom su u formatu cjelovečernjeg filma) sa mnoštvom meandara koji razvodnjavaju osnovnu nit priče. Dobar primjer je uvođenje i zapravo slabo korištenje Slavoja Žižeka koji je sigurno mogao bitno doprinijeti razjašnjavanju ideološke i doktrinarne dimenzije Marksizma (s obzirom da je deklarirani Marksist-lenjinist). Drugi problem je posve antikomunistički narativ filma (više informacija potražiti na “Memory 1944-1989”), što je možda razumljivo, no za cjelovito razumijevanje neke povijesne teme trebalo je čuti i drugu stranu. Pa potom kubanske epizode koje bi trebale dokazati neefikasnost tamošnjeg sustava iako je kubanska priča daleko složenija zbog autohtonosti revolucije.
Iz svake minute filma “pršti” ogorčenost autorice sudbinom njenog djeda, teškim posljedicama koja je njena obitelj trpjela kroz tri generacije (nemogućnost školovanja, izoliranost u zajednici, pa potom i emigracija u Ujedinjeno kraljevstvo), međutim to to ne pomaže općoj gledljivosti filma. Animirane sekvence su nedvojbeno najbolji dijelovi filma.
Animirane sekvence su najdojmljiviji dio filma
Ključni problem u bugarskom društvu je prijepor oko slabog provođenja lustracije (u Bugarskoj je lustracija formalno počela 1992., no ne odnosi se na politički rad. Veliki broj državnih zaposlenika izgubio je posao, u nekim sektorima – pravosuđe, tajne službe i policija – i do 90 posto. U prvoj polovici 90-ih to je postalo pitanje ogorčene političke borbe i lustracija se počela koristiti u te svrhe, a arhivi nisu ni danas otvoreni.), gdje je značajan dio ranije nomenklature preživio demokratske promjene i praktično preuzeo važna mjesta u obrazovanju i političkom životu, a njihova djeca su preuzela ekonomiju i postali oligarsi ruskog tipa. Može se reći ni da situacija u modernoj Hrvatskoj nije bitno različita.
Zanimljivo je bilo slušati snimke izjava bugarskih političara – identične našima. Evo primjera:
Svaka slučajnost – je slučajna…
Zaključak i ocjena
Zvijer je još uvijek živa osobni je dijalog koji unuka vodi sa svojim djedom prošaran animiranim sekvencama i to su ujedno najbolji dijelovi filma, dok ostatak filma nije ostavio poseban dojam. No nama su zanimljive paralele sa odgovarajućim razdobljem u Jugoslaviji – praktično je sve isto (način djelovanja sigurnosnih službi, a posebno opisi života u kazamatima – bugarski Belene je kao i naš Goli Otok), i da se zamijene imena i lokacije, savršeno bi odgovaralo.
Film je 2016. prikazan na IDFA-i i Sarajevo Film Festivalu, a davne 2009. redateljice su s njime sudjelovale na ZagrebDox Pro-u.
Croatian