Kategorije
Bez Granica Drenovska povijest Nacionalni

Ivo Orešković

No, počnimo ispočetka.

Ivan Orešković, Ivo kako smo ga svi zvali, rođen je 1954. godine u mjestu Čovići kraj Otočca u Lici, a preminuo 2020. na Drenovi gdje je na Starom groblju Drenova i sahranjen. Godine 1980. sa suprugom Zdenkom doselio se na Drenovu gdje je kupio teren za gradnju kuće na Mugariću, a do izgradnje živio s obitelji na Orešju i u ulici Brdina. Nakon što je uz pomoć nekoliko prijatelja izgradio prizemni dio kuće preselili su i od 1990. godine obitelj Orešković; supruga Zdenka, kćer Sanja, sin Tomislav i Ivo žive na adresi Mugarićka 6.

Radio je u tvornici „Rikard Benčić“ kao tokar, usput i vanredno studirao na Pedagoškom fakultetu u Rijeci i 1983. godine stekao naziv profesora industrijske pedagogije.

Osnivanje DVD Drenova

Još 1985. godine inicijativni odbor od 11 članova , među kojima je i Ivo, pokreće inicijativu i 16. studenoga iste godine, na osnivačkoj skupštini održanoj u Domu kulture na Lokvi osnivaju Dobrovoljno vatrogasno društvo Drenova – DVD Drenova kome je Ivo kasnije bio i predsjednik.

Isto tako, s još dvojicom istomišljenika osniva Društvo dobrovoljnih darivatelja krvi DDK Drenova i sam postaje darivatelj.

Kad se rodila ideja o osnivanju pjevačkoga zbora na Drenovi, kao tadašnji predsjednik izjavljuje da Statut DVD Drenova omogućuje djelovanje kulturnih sekcija i tako njegovom velikom zaslugom počinje radom Mješoviti pjevački zbor DVD Drenova koji u to doba ima i vježbe u prostoru DVD-a. Novoosnovani zbor imao je i prvi službeni nastup na obilježavanju 20. obljetnice osnivanja DVD-a 19. studenoga 1985. održanom u Osnovnoj školi Fran Franković.

Osnivanje DVD Drenova 20 godina
Svečanost obilježavanja 20. obljetnice osnivanja DVD Drenova 19. 11.2005. Ivo za stolom, desno

Osnivač je glazbenog kvinteta „Rotirka bend“ koji je svojom glazbom uveseljavao mnoga druženja drenovskih vatrogasaca, svirao često za svoj „gušt“, a nikad neću zaboraviti kad su za proslavu dana Svetoga Jurja, 21. travnja 2012. zajedno s drenovskim pjevačkim zborom nastupili pred prepunim gledalištem u Domu na Lokvi.

Vesele rotirke
„Vesele rotirke“ 21.4.2012. u Domu na Lokvi. Ivo prvi desno

Tambure koje naš muzej ima u svom postavu, po svemu sudeći potječu iz doba nakon 1. Svjetskog rata. Znamo da je osnutkom Pučke čitaonice Drenova 1908. godine osnovan i tamburaški zbor „Drenovčan“ čiji su članovi svirali na vlastitim instrumentima. Dušan Štefan sačuvao je tambure i nakon par godina predao ih Ivu Oreškoviću koji je tada bio predsjednik Mjesne zajednice Drenova. Ivo ih je godinama čuvao u kotlovnici Mjesnog odbora, da bi ih poklonio našem muzeju neposredno nakon osnutka.

Kratka biografija

Pok. Ivan Orešković bio je zaposlen u Gradu Rijeci od siječnja 1994. do kraja 2019. godine kad je otišao u starosnu mirovinu. Radio je u Odjelu za gradsku samoupravu i upravu, Odjelu gradske uprave za komunalni sustav te u Odjelu gradske uprave za gospodarenje imovinom na sljedećim poslovima:

  • Referent za mjesnu samoupravu od 1.1.1994. do 31.3.1994.
  • Inspektor gradskih prihoda od 1.4.1994. do 31.7.1996.
  • Vodeći suradnik za kontrolu korištenja stambenog prostora od 1.8.1996. do 30.11.1997.
  • Samostalni suradnik glavni komunalni redar od 1.12.1997. do 3.2.2019.
  • Viši stručni suradnik 1 – izvidnik od 4.2.2019. 31.12.2019.
  • Tajnik Mjesnih zajednica Općine Rijeka
  • Predsjednik Sindikata od 2015. do odlaska u mirovinu 2019.

Na kraju razgovora sa Zdenkom i Sanjom duboko me je dirnula izjava njegove kćeri:

Kad pomislim na svoga pokojnog oca prvo što osjetim je ponos i zahvalnost. Zatim dolazi ljubav i naravno žalost, što ga je neminovna smrt prerano uzela.

Kategorije
Bez Granica Drenovska povijest Nacionalni

Ulica Kućina

Na Drenovi mnoge ulice, osim po imenima zaslužnih Drenovčana, nose imena po toponimima – Frkaševo, Škudarevo, Brca i slično. No jedna adresa se izdvaja – Kućina (neki krivo pišu Kučina), a dobila je ime po jednoj staroj kući koja je za to vrijeme vjerojatno bila veća od ostalih i po čakavski kao velika kuća dobila naziv Kućina. Ostaci kuće i danas se mogu vidjeti nasuprot ulasku na parking Centralnog groblja, a ulica je ispod Sportske kladionice i marketa „Barby“.

Ulica Kućina

Naš vrsni slikar i poznavatelj drenovske prošlosti Alberto Mihich, svojedodno je radio u tvornici „Rikard Benčić“. Tu je osnovao i vodio likovnu sekciju koja je često priređivala izložbe. Na jednoj od takvih izložbi 1976. godine bila je izložena i njegova slika Kućine kako se je on sjećao. Original slike je u koloru na naslovnici (kompjutorski je kolorirana), ulje na platnu, a fotografija je crno/bijela.

Crno bijela fotografija Bertićeve slike
Ulica Kućina - danas
Današnji izgled kuće sa slike

Kućinu je spomenuo i Ivo Grohovac u članku „Kako je postala Škurinja“ napisanog 1913. godine

Ulica Kućina - Škurinje

Zanimljivo je da je u isto vrijeme postojala kuća koju su Drenovčani zvali Kućica, vjerojatno jer je bila malena u odnosu na ostale. Pokojnoga Alda Štefana koji je tamo živio zvali su Aldo z kućice. Kuća postoji i danas, nalazi se kraj kafića na parkingu Centralnog groblja. Nedavno je sasvim obnovljena i evo je na slici.

Ulica Kućina - kućica
Kućica, danas
Kategorije
Bez Granica Drenovska povijest Nacionalni

Vinska matica u Grohovu


U Facebook grupi DCD našeg Društvenog centra Drenova, Damir Medved objavio je usporedne slike Grohova nekad i danas gdje se lijepo vidi kako su nekad oko Grohova postojali vinogradi i obrađene površine koje su danas zapuštene i obrasle šumom.

Na gornjim se slikama lijepo vidi razlika između doba izgradnje brane (1964.-1966.) i današnjeg doba.

Već dugo poznam godpodina Josipa Šikića, stanovnika Grohova koji mi je u razgovoru potvrdio da se u Grohovu nekada doista drugačije živjelo i da je Grohovo bilo okruženo vinogradima i vrtovima. A znamo i za mlinove i stupe koji su isto tako nestali.
Priča mi gospodin Šikić kako su vinogradi postojali s obje strane današnjeg jezera Valići i kako su lijepo uspijevali zahvaljujući ilovači koja je čuvar vlage što odgovara vinovoj lozi. Nisu to bili veliki vinogradi, već manje, suhozidima ograđene površine gdje se uzgajalo većinom bijelo vino uz ponešto i crnoga. Tragovi tih suhozida mogu se pronaći i danas. Tu se, naravno, uzgajalo i povrće za svakodnevnu prehranu, a tko je imao više nosio je prodati na placu u Rijeku.

Priča gdin. Šikić kako u ta malo davnija vremena ni na Grobnišćini pa ni oko Kastva nije bilo toliko vinograda kao oko Grohova, oko Pašca, u Šćitarima na obroncima Katarine. Količine vina koju su proizvodili vlasnici vinograda nisu bili nešto značajnije. Većinom za kućnu upotrebu, a nešto se znalo i prodati. Kako u to doba još nije bilo tehnologije i pripravaka koji su mogli održavati kvalitetu vina, kad bi se bačva otvorila trebalo je relativno brzo to vino i potrošiti da se ne bi pokvarilo. U tu svrhu organizirale su se „Matice“.
U knjizi Zlatana Nadvornika „Hrvatska vina, vinski običaji,vinski napitci i vinske ceremonije“, autor piše:

Knjiga Zlatana Nadvornika

Tekst iz knjige o Matici

Gospodin Šikić ispričao mi je da je u Grohovu bilo malo drukčije. Naime, redoslijed se dogovarao među vinogradarima. I baš kako kaže Nadvornik, u dogovoreno vrijeme suseljani su se okupljali kod određenog gazde, bačva bi se otvorila, pilo se, veselilo, a ponešto i prodalo. To su za ta vremena bili veliki događaji, znali su potrajati i po dva dana kod nekog gazde. Ovi malo žedniji, koji su ostajali i preko noći, prespavali bi na sjeniku, ali bi gazda svima prije oduzeo „fajerc i fuminanti“ (tako mi priča g. Šikić) da ne bi došlo do požara kad bi onako „veseli“ htjeli pripaliti cigaretu. Uglavnom – bačva bi se ispraznila!


Josipov pranono nije održavao matice jer je proizvodio vrlo kvalitetno vino koje bi se brzo prodalo.
Zanimljiv detalj istaknuo je gdin. Šikić. Naime, Grohovčani su prvi počeli spremati kvalitetnije vino u (kako kaže) butije. Ustvari bilo je to nešto slično današnjem šampanjcu, a on i sam negdje još uvijek ima uređaj za čepljenje tih butija.
Slika koju mi je također ustupio gdin. Šikić prikazuje maticu iz (sudeći po natpisu na poleđini) 1958. godine.

Matica u Grohovu 1958. godine

Nažalost ne zna se kod kojeg gazde.

Osim što su se bavili prodajom vina i povrća, mnogi Grohovčani bili su mesari, a kao što je gore spomenuto Grohovo je bilo poznato i po mlinovima i stupama na prokopanom kanalu – odvojku Rječine.
Razvojem industrije i mogućnošću zarade u Rijeci, vinogradi su se zapuštali i vinarstvo je postupno nestajalo.

Kategorije
Bez Granica Drenovska povijest

Da se ne pozabi…

Prisjećamo se slavne izložbe Da se ne pozabi… iz 2004. godine autora Alberta Mihicha i Christiana Grailacha

Kategorije
Bez Granica Drenovska povijest

TERČEVO SELO

Obitelj de Terzy (ovako su pisali sa Y, premda se i u povijesti Rijeke često sreće prezime de Terzi) živjela je nekad na Drenovi i bila je, po svemu sudeći, viđena i dobrostojeća. Jedan dio Drenove i danas se upravo po njima zove Terčevo selo i protezalo se nekad od sadašnjeg mjesta s karakterističnom voltom na Drenovskom putu, odmah nakon starog župnog dvora sve do Škudarova, zauzimajući tadašnje njive na kojima u to doba nije bilo nijedne kuće.

Lokacije Terčevog sela

U “Knjizi vjenčanja 1838. – 1926.” koju su vodili seoski župani Drenove, a kopiju koje ima Zavičajni muzej u svojem digitalnom fundusu, nalazimo podatak da su se 17.8.1849. vjenčali Josephus de Terzy i Carolina Medanich, a 29.10.1892. njihov sin Franciscus de Terzy i Francisca Vidrih.

Kopije stranica iz „Knjige vjenčanja 1838 – 1926“ s imenima članova obitelji de Terzy

U knjizi Povijest Rijeke, knjiga druga, autor Giovanni Kobler u dijelu gdje opisuje riječke crkve spominje ime de Terzy:

29. Župna crkva Sv. Marije s Karmelskog brijega.

Arhiđakon de Peri, koji je umro 1810., godine, oporukom iz 1807.,ostavio je posjed na Drenovi, uz iste obveze, svome praunuku Francescu de Terzyu. Tijekom sređivanja prihoda za održavanje kulta, pokrovitelj Francesco de Terzy, tada gradski kancelar, vinkulirao je iznos od 500 forinta u korist ove kapele.

Internetski Forum Croinfo051 piše između ostaloga:

Popis svih koji su u neko doba bili vlast u gradu:

….

1694., 8. VII. -1715. Ottavio barone de Terzy, kapetan

1813? – 1813., 23. XI. Vicenco de Terzy, (privremeni Intendant, podestata)

U Državnom arhivu Rijeka pronašao sam dva dokumenta u kojima se spominje drenovska obitelj de Terzy. Prvi iz 1909. godine (slika dolje) kaže:

Skica prikazuje teren na Drenovi (crvena boja) koji je općinsko vlasništvo, a zabunom je upisano na ime de Terzy Antonio, Vincenzo,Giuseppe, Luigia, Carolina, Teresa.

Na skici se vidi crkva, a teren je približno na području današnjega samostana.

Drugi dokument iz 1910. godine prikazuje skicu razmjene vlasništva  terena između općine i Francesca de Terzyja u svrhu proširenja ceste (današnji Drenovski put). Lijepo su označene: crkva, tadašnji župni stan, kuća Lina Kucicha (danas zgrada „Lepe Brena“), skadanj (štala) kraj joga (vidi dalje u tekstu) i samo Terčevo selo u sredini slike.

Gore spomenuta volta nad ulaznim je vratima u središte sela kojeg čini blok kuća koji danas izgleda kao na sljedećim slikama. Prva fotografija je pogled na ulaz u selo s kamenim lukom – voltom, a posljednja je reljef na volti sa uklesanim imenom sela Terčevo selo, dva hrastova lista (možda znak obitelji) i neobjašnjive inicijale FV (možda kamenorezac). U prizemlju zgrade bila je nekada Oštarija pul Sablića s tim da je ulaz bio današnji srednji prozor na srednjoj slici. Desna slika prikazuje unutrašnjost sela.

Ispred Oštarije pul Sablića

Iznad kuće još je jedna volta s reljefnim natpisom na kojoj je inicijal teško čitljiv. Razaznaje se slovo T, desno, vjerojatno od Terzy, a lijevo bi se moglo pročitati kao J što bi odgovaralo imenu Josephus, navedenog u Knjizi vjenčanja, kao i godina 1909.

Prekoputa gostione, ispod ceste bio je jog za boće, a iza joga, prema crkvi , skadanj (štala) za blago. Na poleđini slike napisao  je Ante Zupčić:

 Jog za boće na Terčeven selu 1965.g. Z. Ljubo hitil je boću zad njega Pepić Mihić Josip. Romano Mihić Milan Saftić Arduino zdigal je boću i Renato z Lokve, zada skadanj  za Gospodarove konje i mule i rasadnik.

Po pričanju Ante Zupčića u vrijeme slikanja ove fotografije vlasnik skadnja bio je Milan Saftić i u njemu držao koze i perad.

Jog na Terčeven selu

Kako je taj dio Drenove izgledao početkom četrdesetih prošloga stoljeća prikazano je na skici koju je na moju molbu po sjećanju (a vjerujte ima vrlo dobru memoriju) nacrtao Alberto Mihich-Bertić.

Par riječi za orijentaciju: sasvim desno je stari župni stan gdje je stanovao naš dobri Gabrijel, u sredini je današnja zgrada i ulaz u Terčevo selo, preko puta jog i skadanj. Primjećujete da je bilo više ulaznih portuna s voltama koje su s vremenom srušene.

Kategorije
Aktivnosti Bez Granica Nacionalni

NOĆ MUZEJA 2022. u Društvenom centru Drenova – Zavičajnom muzeju Drenove

Na ovogodišnjoj Noći muzeja, koja će se održati u petak 28. siječnja 2022. od 18 do 22 sata glavna tema je Između stvarnog i digitalnog.

Udruga Bez granica koja vodi Zavičajni muzej Drenove, a koji djeluje u okviru Društvenog centra Drenova, predstaviti će veliku izložbu na temu “Znameniti Drenovčani – zašto su nam tako važni za povijest našeg kraja”.

Izložba će biti hibridnog tipa – fizički u prostoru u posve digitalnom formatu na multimedijalnoj platformi muzeja, te online putem FB video streama.

U 19:00 moći ćete pogledati razgovor koji je Damir Medved vodio sa Chistianom Grailachom i Albertom Mihichem o našim Drenovčanima, i zašto mislimo da su nas zadužili i da su vrijedni sjećanja.

U pripremi za ovu izložbu obavljena su i dodatna istraživanja, pa smo sada u prilici predočiti i neke do sada neobjavljene dokumente dobivene iz Arhiva Arolsen (međunarodna arhiva za progon nacističkih zločina) a tiču se sudbina naših Drenovčana.

Na ovoj izložbi ćemo se prisjetiti:

Gabrijela Bratine

Vilima Štefana

Braće Hlača

Ružice Mihić

Orlanda Kučića

Ivana Žorža

Brune Francetića

Stanka Frankovića

Sergia Tuconia

Dobro nam došli!

Napomena: razgledavanje Zavičajnog muzeja Drenove i izložbe odvijat će se poštivajući epidemiološke mjere te su potrebne Covid-19 potvrde, a sve punoljetne osobe trebaju nositi maske u zatvorenom prostoru.

Kategorije
Bez Granica Drenovska povijest Nacionalni

Stanko Franković

Ako iz pravca grada Drenovskim putem idete prema crkvi, kod kafića „Romano“ lijevo se odvaja Ulica Stanka Frankovića koja sijekući Ulicu Ivana Žorža produžava sve do Žminjske. U ovoj vrlo prometnoj ulici Dječji je vrtić, market „Brodokomerca“, prodavaona namještaja i, zanimljivo, dva frizerska salona!

Stanko Franković po kome ova važna ulica nosi ime rođen je 8. rujna 1919. na Drenovi kao deveto od desetero djece Ivana Frankovića i Marije rođene Štefan i nećak profesora Frana Frankovića. Vrlo rano, već početkom 1942. godine priključio se oslobodilačkom pokretu kao i mnogi mladi Drenovčani.

U „Zborniku Kastavštine“ br. 1 iz 1978. g. Vilim Štefan u tekstu „Mladi Kastavštine u Narodnoj revoluciji“, između ostaloga, navodi:

Skojevska grupa Drenova:

Vilim Štefan, Valter Francetić, Bruno Francetić, Stanko Franković,Vence Mihić i Stanko Hlača.

Svi su poginuli osim Vilima Štefana.

Po pričanju Stankovog bratića i sestrične koji žive na Lokvi, poginuo je 1. rujna 1942. na Tuhobiću kad su njihovu grupu opkolili talijanski vojnici.

Iz Zbornika Kastavštine br.1

U internetskom popisu o porijeklu naziva ulica Rijeke piše da je poginuo u predjelu Pakleno ispod Obruča, a datumi se poklapaju.

Kategorije
Bez Granica Drenovska povijest Nacionalni

Sergio Turconi

Sergio Turconi, jedno od najpouzdanijih i najuglednijih imena kojima se riječka talijanska zajednica mogla pohvaliti na polju književne kritike rođen je u mjestu Caronno Petrusella u okolici grada Varesea 1928. godine, a umro je na Drenovi 2019. godine . U Rijeku je stigao u drugoj polovici 1946. kako bi sudjelovao u izgradnji socijalizma u društvu sa Alessandrom Damianiem i Giacomom Scottiem. Sva trojica su došla iz Italije, u kratkim razmacima jedni od drugih i iz različitih regija, i sva trojica su počela raditi u EDIT publikacijama, počevši od “La Voce del Popolo“, gdje je Turconi bio prvi urednik, a kasnije i drugih publikacija. Turconi je oduvijek bio uključen u kulturni sektor uglavnom kao književni i povijesni kritičar književnosti.

Promotor tromjesečnika za kulturu”La Battana”

Treba ga pamtiti i kao promotora, zajedno s Lucianom Giuricinom, dvotjednika “Via Giovanili” i tromjesečnika za kulturu “La Battana“, čiji je od 1964. do 1989. bio glavni urednik zajedno s Erosom Sequijem i Luciferom Martiniem. Ostao je vezan za Zajednicu Talijana i kada je početkom 1960-ih otišao iz Rijeke u Beograd, gdje je bio dopisnik “La Voce” i gdje je diplomirao i doktorirao disertacijom “Talijanska neorealistička poezija “ (1970.). Kasnije je bio predavač na Katedri za talijanistiku Filološkog fakulteta Sveučilišta u glavnom gradu Jugoslavije, na toj funkciji do umirovljenja 1997. Dugi niz godina putovao je između Beograda i Istre, dajući vrijedan doprinos stvaranje novih stranica književnosti Talijana ovih zemalja. Iz Beograda se 2014. vratio u Rijeku na Drenovu gdje je proveo posljednje godine života.

Desetljećima je bio angažiran s “La Battanom” u organizaciji skupova književnika na međunarodnoj razini i za to vrijeme radio na opstanku i rastu književnosti u redovima Talijanske zajednice Istre i Kvarnera. Bio je, zajedno s Giacomom Scottijem, posljednji preživjeli iz druge generacije naših književnika. Nakon Ramousa, Sequija i Martinija, trojice talijanskog podrijetla, Turconi je bio prvi u triju koji je također uključivao Damianija i Scottija.

Opredjeljenje za afirmaciju talijanske literature (CNI)

Ne postoji periodično objavljivanje EDIT-a, od dnevnih novina do časopisa koji su ušli u njegovu povijest, na čijim se stranicama ne susreću Turconijevi tekstovi. Ne treba zaboraviti njegovu važnu ulogu na međunarodnim konferencijama kritičara i povjesničara književnosti za afirmaciju književnog stvaralaštva CNI-a.

Turconi je oduvijek davao prednost književnoj kritici i esejistici u odnosu na svoje umjetničko djelovanje. Njegova glavna istraživanja su studija o neorealističkoj kinematografiji (“Neorealizam”, Nolit, Beograd, 1961.) i književna kritika pod naslovom “Talijanska neorealistička poezija” (Mursia, Milano, 1977.). Samo nekoliko puta posvetio se književnosti osobnim spisima. Među njegovim esejima vrijedi istaknuti “Književnost Talijana u Jugoslaviji i njezinih iseljenika”, u “Književnosti emigracije” (priredio Jean-Jacques Marchand, Izdanja zaklade Giovanni Agnelli, Torino, 1991.). Sergio Turconi je u ovom tekstu ponovno potvrdio temeljnu povijesnu ulogu prve generacije književnika sunarodnjaka, prenijetu na one nove generacije.

Kategorije
Bez Granica Drenovska povijest

Braća Hlača

Glavna ulica drenovskog novog naselja je ulica Braće Hlača. Proteže se od raskršća s Drenovskim putem kod Društvenog centra Drenova („Granica“ kako su je zvali stari Drenovčani)  do raskršća s ulicom Ivana Žorža kod drenovske ambulante. U nastavku produžava se u novoizgrađenu tzv. cestu A i na taj način postala je prometna žila kucavica Drenove, jer je na sebe preuzela nekadašnju ulogu Drenovskog puta u povezivanju Drenove s gradskim središtem i grada s centralnim gradskim grobljem.

Ulica Braće Hlača

Želja mi je upoznati stanovnike Drenove, a pogotovo mlađe i novopridošle (stariji drenovčani to mahom znaju), tko i što su bili braća Hlača po kojima je ulica dobila ime.

Kablari, kuća Peršićevih. Slijeva Libero Kukuljan, Franjo Peršić (harmonika), Stanko Hlača, otraga Josip Hlača i Bruno Francetić. Prije drugog svjetskog rata.

Poslužit ću se pri tome člankom Vilima Štefana “Sjećanja na revolucionarni radnički i omladinski pokret Drenove“ iz knjige “Drenova – školstvo i povijesni razvoj“ (Rijeka,1987.).

Već prije Hitlerovog napada na tadašnju Jugoslaviju 6. travnja 1941., talijanske vlasti počele su pripreme za rat i da bi zaštitile svoje državljane, stanovnike Donje Drenove, evakuirali su ih vlakom i autobusima u sjevernu Italiju. Gornju Drenovu je ubrzo, već par dana iza početka rata, okupirala talijanska vojska pa je tako Drenova nakon 17 godina kakve-takve slobode, ponovo pala pod talijansku okupaciju.

Jugoslavanska vojska nije pružila otpor, kralj je pobjegao u inozemstvo, Pavelić je sporazumom s Mussolinijem predao Italiji pola Hrvatske, Hitler je sa SSSR-om sklopio pakt o nenapadanju. U takvim uvjetima među narodom Drenove, a pogotovo među mladima, odgojenim u nacionalnom i antifašističkom duhu nastala je malodušnost i nesnalaženje. No ne zadugo. Već početkom srpnja osnovana je prva skojevska jedinica mladih Drenovčana iz koje se regrutiraju i prvi borci u partizanskim jedinicama.

Jedan od njih bio je i prvi od braće Stanko Hlača, koji je poginuo 15. rujna 1942. na Modrušu u borbi s ustašama. Kao odmazdu za sve veći odlazak u partizane, okupator je kažnjavao i nedužne ljude pa je tako 6. lipnja 1942. kod Banovog Križa blizu Kastva strijeljano dvanestoro mladića među kojima i Josip Hlača, drugi od braće. U Drenovu su 1. siječnja 1945. prodrli četnici, hapsili su i predavali Nijemcima sve sumnjive ljude. Tako je i treći i najmlađi od braće Vjenceslav Hlača, dospio u logor Risiera (Rižarna) kraj Trsta gdje je završio u krematoriju.

Vilim Štefan ovako piše:

Bila je to teška tragedija za tu obitelj, a i za sve Drenovčane. Jadni Martin (otac) imao je tri kršna i stasita sina. Jednog (Pepeta) su Talijani strijeljali kod Banovog križa, najstariji sin Stanko poginuo je u borbi s ustašama, a najmlađi Vence, odbornik Drenove, kao žrtva četnika.

Drenova i Drenovčani, čuvajući uspomenu na trojicu mladih domoljuba, dali su po njima ime jednoj od glavnih ulica u svome mjestu.

Kategorije
Bez Granica Drenovska povijest

Ružica Mihić

Ako iz pravca Škurinja od raskršća kod škole krenete Ulicom Braće Hlača, prva ulica lijevo je Ulica Ružice Mihić. Započinje kod dječjeg igrališta nad nekadašnjim skloništem, a završava stepenicama koje vode na veliko parkiralište kod Centralnog gradskog groblja. Ova tiha, drvoredom ukrašena ulica s pravom nosi nježno žensko ime Drenovčanke Ružice Mihić.

Ulica Ružice Mihić

Intervju

Kako povremeno u našem listu objavljujemo napise o našim ulicama, odlučio sam se ovaj put za ovu, budući da poznam Ružičinog brata, gospodina Atilija Mihića. Na moju molbu rado je pristao na razgovor o svojoj sestri.

Recite mi za početak par riječi o vašoj obitelji. Gdje ste živjeli?

Ružica je najstarije, a ja najmlađe dijete od nas sedmero koliko su ih imali naši roditelji. Rođena je 18. listopada 1921., a ja 1939. godine, tako da je među nama punih 18 godina razlike.

Živjeli smo u našoj kući u zaseoku Tonići u današnjoj Ulici Bruna Francetića.

Obzirom na veliku razliku u godinama ne znam puno o njezinom životu u mladosti. Znam da je išla u školu na Donjoj Drenovi koja je od Rimskog ugovora 1924. god. pripala Italiji pa je i škola, kao i sve škole tada u Rijeci, bila talijanska. Tonići su pripadali tadašnjoj Jugoslaviji, no u to doba Gornja Drenova nije imala škole. Kasnije je završila kurs za šilicu. Po pričanju roditelja znam da se trebala i zaposliti, ali je rat prekinuo sve. I sad imam njezinu radnu knjižicu, ali bez i jednog dana radnog staža.

Kao što kažete počeo je rat. Kako i kada se Ružica uključila?

Drenova je u početku rata imala dva čovjeka koji su bili borci-partizani od samog početka rata: moj brat Venceslav Vence Mihić, dvije godine mlađi od Ružice i Vilim Štefan koji su bili nosioci i pokretači otpora na Drenovi. Postupno su mnogi muškarci s Drenove otišli u šumu u partizane. Žene su ostale i postale nosioci terenskog rada.

U “Kastavskom zborniku” br. 1 iz 1978  godine u članku  “Žene Kastavštine u NOB-i 1941-1942. god.” autorice Milke Milenić-Nežić piše:

Ružica Mihić iz Drenove član je SKOJ-a, zatim i član KPJ. Njezina je aktivnost svestrana. Donosi i dijeli štampu, sakuplja i nosi hranu, dovodi na vezu nove borce, odlazi preko granice, radi s omladinom i ženama.. . . . Tako je radila sve do siječnja 1945. godine, kad je hapse četnici, muče i zlostavljaju i nakon toga predaju Nijemcima. Odvedena je u neki koncentracioni logor i nije se više vratila.

Ružica se aktivno uključila u pokret otpora vrlo rano, već 1942. god. na nagovor svoga brata Venceta i radila je aktivno na terenu baš kao što piše u navedenom članku. Moram reći da je bila prva žena sekretar SKOJ-a.

Možete li se prisjetiti kako je došlo do toga da je uhapšena?

Točno znam i sjećam se svakog detalja iako sa imao tek 5 godina. Godine 1944. jedan mladi borac, partizan s Drenove bio je ranjen i došao je kući na oporavak. Četnici, koji su se tada već povlačili prema zapadu, našli su ga ranjenoga, na mukama je progovorio i rekao neka imena. U velikoj raciji od Benaši do Kablari zarobili su dvadesetak starijih ljudi. Među njima je bila i jedna žena koja je prokazala moju sestru. Ružica, znajući da je u opasnosti spavala je u Kučićima kod svoje tete.

Upravo na dan Vilije Božje 1944., ujutro je došla doma kad se pojavila grupa četnika s kojima je bila i žena koju sam spomenuo i rekla: “To je Ružica Mihić koju tražite.” Naredili su joj da se spremi. Kao sad se sjećam: ušla je u “kamarin” da se obuče, dva četnika za njom. Jedan od njih nabusito joj je naredio : “Ajde požuri, požuri”, dok je drugi rekao: “Pusti ženu da se obuče jer ide u nepoznato”. Hoću reći da je i među njima bilo ljudi.

Četnici su je predali Nijemcima koji su je odveli u Sveti Matej, poslije toga na Trsat pa u zatvor u Via Romi. Početkom veljače transportirali su je u zloglasni koncentracioni logor Dachau u Njemačkoj. Kad su Amerikanci koncem rata, u svibnju 1945. oslobodili logor bila je još živa. Kad su se Drenovčice Marija Tomašić udana Fućak, Kristina, ne znam prezime premda sam joj poznavao muža i djecu i još jedna žena, koje su bile u logoru zajedno s Ružicom, vratile na Drenovu, ispričale su kako je  Ružica bila preslaba da izdrži transport kući, imala je samo 38 kg.

Amerikanci su je zadržali na oporavku, ali nije izdržala i umrla je u kolovozu 1945., u dvadesetčetvrtoj godini života o čemu smo dobili službenu obavijest. Marija Tomašić Fućak je donijela neke sitnice, ogledalce i šminku koje je Ružica poslala svojoj mlađoj sestri po čemu znamo da je u doba kad su one krenule kući još bila živa, ali preslaba da bi izdržala put do kuće. Moj brat Milutin Milo Mihić poginuo je kao partizan u bitci za bolnicu na Petrovoj gori tako da je rat mojim roditeljima odnio dvoje djece, a nama, djeci brata i sestru.

Logor

Naknadnim istraživanjem na adresi adresi Arhiva Arolsen doznali smo da je Ružica boravila i, nažalost, preminula u zloglasnom konclogoru Bergen-Belsen. Sabirni logor Bergen-Belsen, jedno je od najstrašnijih poprišta nacističkih zločina tijekom Drugog svjetskog rata. Upravo u tom logoru bila je zarobljena i preminula Anna Frank.

Je li Ružica bila zatočena u Dachau i naknadno premještena u Bergen-Belsen ne znamo, ali po dokumentima koje su na našu molbu ljubazno dostavili sa spomenute adrese saznali smo da je nakon oslobođenja logora 15. travnja 1945. Ružica bila smještena u bolnicu u blizini logora i da je preminula 15. srpnja 1945. (vidi slike). Sahranjena je u zajedničku grobnicu No. I 3.

Posljednje počivalište Ružice Mihić – zajednička grobnica br.13
Arhiv Arolsen – Međunarodni centar za nacistički progon, ranije Međunarodna služba za traženje (ITS), međunarodno je vođen centar za dokumentaciju, informacije i istraživanja o nacističkom progonu, prisilni rad i holokaust u nacističkoj Njemačkoj i njezinim okupiranim regijama. Arhiv sadrži oko 30 milijuna dokumenata iz koncentracijskih logora, pojedinosti o prisilnom radu i spise o prognanim osobama. ITS čuva originalne dokumente i razjašnjava sudbinu onih koje su proganjali nacisti. Arhivi su dostupni istraživačima od 2007. U svibnju 2019. Centar je prenio oko 13 milijuna dokumenata i učinio ih dostupnim javnosti putem interneta. Arhive se trenutno digitaliziraju i transkribiraju putem crowdsourcing platforme Zooniverse. Od srpnja 2020. oko 27% arhiva je prepisano.