Ivan Orešković, Ivo kako smo ga svi zvali, rođen je 1954. godine u mjestu Čovići kraj Otočca u Lici, a preminuo 2020. na Drenovi gdje je na Starom groblju Drenova i sahranjen. Godine 1980. sa suprugom Zdenkom doselio se na Drenovu gdje je kupio teren za gradnju kuće na Mugariću, a do izgradnje živio s obitelji na Orešju i u ulici Brdina. Nakon što je uz pomoć nekoliko prijatelja izgradio prizemni dio kuće preselili su i od 1990. godine obitelj Orešković; supruga Zdenka, kćer Sanja, sin Tomislav i Ivo žive na adresi Mugarićka 6.
Radio je u tvornici „Rikard Benčić“ kao tokar, usput i vanredno studirao na Pedagoškom fakultetu u Rijeci i 1983. godine stekao naziv profesora industrijske pedagogije.
Osnivanje DVD Drenova
Još 1985. godine inicijativni odbor od 11 članova , među kojima je i Ivo, pokreće inicijativu i 16. studenoga iste godine, na osnivačkoj skupštini održanoj u Domu kulture na Lokvi osnivaju Dobrovoljno vatrogasno društvo Drenova – DVD Drenova kome je Ivo kasnije bio i predsjednik.
Isto tako, s još dvojicom istomišljenika osniva Društvo dobrovoljnih darivatelja krvi DDK Drenova i sam postaje darivatelj.
Kad se rodila ideja o osnivanju pjevačkoga zbora na Drenovi, kao tadašnji predsjednik izjavljuje da Statut DVD Drenova omogućuje djelovanje kulturnih sekcija i tako njegovom velikom zaslugom počinje radom Mješoviti pjevački zbor DVD Drenova koji u to doba ima i vježbe u prostoru DVD-a. Novoosnovani zbor imao je i prvi službeni nastup na obilježavanju 20. obljetnice osnivanja DVD-a 19. studenoga 1985. održanom u Osnovnoj školi Fran Franković.
Svečanost obilježavanja 20. obljetnice osnivanja DVD Drenova 19. 11.2005. Ivo za stolom, desno
Osnivač je glazbenog kvinteta „Rotirka bend“ koji je svojom glazbom uveseljavao mnoga druženja drenovskih vatrogasaca, svirao često za svoj „gušt“, a nikad neću zaboraviti kad su za proslavu dana Svetoga Jurja, 21. travnja 2012. zajedno s drenovskim pjevačkim zborom nastupili pred prepunim gledalištem u Domu na Lokvi.
„Vesele rotirke“ 21.4.2012. u Domu na Lokvi. Ivo prvi desno
Tambure koje naš muzej ima u svom postavu, po svemu sudeći potječu iz doba nakon 1. Svjetskog rata. Znamo da je osnutkom Pučke čitaonice Drenova 1908. godine osnovan i tamburaški zbor „Drenovčan“ čiji su članovi svirali na vlastitim instrumentima. Dušan Štefan sačuvao je tambure i nakon par godina predao ih Ivu Oreškoviću koji je tada bio predsjednik Mjesne zajednice Drenova. Ivo ih je godinama čuvao u kotlovnici Mjesnog odbora, da bi ih poklonio našem muzeju neposredno nakon osnutka.
Kratka biografija
Pok. Ivan Orešković bio je zaposlen u Gradu Rijeci od siječnja 1994. do kraja 2019. godine kad je otišao u starosnu mirovinu. Radio je u Odjelu za gradsku samoupravu i upravu, Odjelu gradske uprave za komunalni sustav te u Odjelu gradske uprave za gospodarenje imovinom na sljedećim poslovima:
Referent za mjesnu samoupravu od 1.1.1994. do 31.3.1994.
Inspektor gradskih prihoda od 1.4.1994. do 31.7.1996.
Vodeći suradnik za kontrolu korištenja stambenog prostora od 1.8.1996. do 30.11.1997.
Samostalni suradnik glavni komunalni redar od 1.12.1997. do 3.2.2019.
Viši stručni suradnik 1 – izvidnik od 4.2.2019. 31.12.2019.
Tajnik Mjesnih zajednica Općine Rijeka
Predsjednik Sindikata od 2015. do odlaska u mirovinu 2019.
Na kraju razgovora sa Zdenkom i Sanjom duboko me je dirnula izjava njegove kćeri:
Kad pomislim na svoga pokojnog oca prvo što osjetim je ponos i zahvalnost. Zatim dolazi ljubav i naravno žalost, što ga je neminovna smrt prerano uzela.
Na Drenovi mnoge ulice, osim po imenima zaslužnih Drenovčana, nose imena po toponimima – Frkaševo, Škudarevo, Brca i slično. No jedna adresa se izdvaja – Kućina (neki krivo pišu Kučina), a dobila je ime po jednoj staroj kući koja je za to vrijeme vjerojatno bila veća od ostalih i po čakavski kao velika kuća dobila naziv Kućina. Ostaci kuće i danas se mogu vidjeti nasuprot ulasku na parking Centralnog groblja, a ulica je ispod Sportske kladionice i marketa „Barby“.
Ulica Kućina
Naš vrsni slikar i poznavatelj drenovske prošlosti Alberto Mihich, svojedodno je radio u tvornici „Rikard Benčić“. Tu je osnovao i vodio likovnu sekciju koja je često priređivala izložbe. Na jednoj od takvih izložbi 1976. godine bila je izložena i njegova slika Kućine kako se je on sjećao. Original slike je u koloru na naslovnici (kompjutorski je kolorirana), ulje na platnu, a fotografija je crno/bijela.
Crno bijela fotografija Bertićeve slike
Današnji izgled kuće sa slike
Kućinu je spomenuo i Ivo Grohovac u članku „Kako je postala Škurinja“ napisanog 1913. godine
Zanimljivo je da je u isto vrijeme postojala kuća koju su Drenovčani zvali Kućica, vjerojatno jer je bila malena u odnosu na ostale. Pokojnoga Alda Štefana koji je tamo živio zvali su Aldo z kućice. Kuća postoji i danas, nalazi se kraj kafića na parkingu Centralnog groblja. Nedavno je sasvim obnovljena i evo je na slici.
U Facebook grupi DCD našeg Društvenog centra Drenova, Damir Medved objavio je usporedne slike Grohova nekad i danas gdje se lijepo vidi kako su nekad oko Grohova postojali vinogradi i obrađene površine koje su danas zapuštene i obrasle šumom.
Na gornjim se slikama lijepo vidi razlika između doba izgradnje brane (1964.-1966.) i današnjeg doba.
Već dugo poznam godpodina Josipa Šikića, stanovnika Grohova koji mi je u razgovoru potvrdio da se u Grohovu nekada doista drugačije živjelo i da je Grohovo bilo okruženo vinogradima i vrtovima. A znamo i za mlinove i stupe koji su isto tako nestali. Priča mi gospodin Šikić kako su vinogradi postojali s obje strane današnjeg jezera Valići i kako su lijepo uspijevali zahvaljujući ilovači koja je čuvar vlage što odgovara vinovoj lozi. Nisu to bili veliki vinogradi, već manje, suhozidima ograđene površine gdje se uzgajalo većinom bijelo vino uz ponešto i crnoga. Tragovi tih suhozida mogu se pronaći i danas. Tu se, naravno, uzgajalo i povrće za svakodnevnu prehranu, a tko je imao više nosio je prodati na placu u Rijeku.
Priča gdin. Šikić kako u ta malo davnija vremena ni na Grobnišćini pa ni oko Kastva nije bilo toliko vinograda kao oko Grohova, oko Pašca, u Šćitarima na obroncima Katarine. Količine vina koju su proizvodili vlasnici vinograda nisu bili nešto značajnije. Većinom za kućnu upotrebu, a nešto se znalo i prodati. Kako u to doba još nije bilo tehnologije i pripravaka koji su mogli održavati kvalitetu vina, kad bi se bačva otvorila trebalo je relativno brzo to vino i potrošiti da se ne bi pokvarilo. U tu svrhu organizirale su se „Matice“. U knjizi Zlatana Nadvornika „Hrvatska vina, vinski običaji,vinski napitci i vinske ceremonije“, autor piše:
Knjiga Zlatana Nadvornika
Tekst iz knjige o Matici
Gospodin Šikić ispričao mi je da je u Grohovu bilo malo drukčije. Naime, redoslijed se dogovarao među vinogradarima. I baš kako kaže Nadvornik, u dogovoreno vrijeme suseljani su se okupljali kod određenog gazde, bačva bi se otvorila, pilo se, veselilo, a ponešto i prodalo. To su za ta vremena bili veliki događaji, znali su potrajati i po dva dana kod nekog gazde. Ovi malo žedniji, koji su ostajali i preko noći, prespavali bi na sjeniku, ali bi gazda svima prije oduzeo „fajerc i fuminanti“ (tako mi priča g. Šikić) da ne bi došlo do požara kad bi onako „veseli“ htjeli pripaliti cigaretu. Uglavnom – bačva bi se ispraznila!
Josipov pranono nije održavao matice jer je proizvodio vrlo kvalitetno vino koje bi se brzo prodalo. Zanimljiv detalj istaknuo je gdin. Šikić. Naime, Grohovčani su prvi počeli spremati kvalitetnije vino u (kako kaže) butije. Ustvari bilo je to nešto slično današnjem šampanjcu, a on i sam negdje još uvijek ima uređaj za čepljenje tih butija. Slika koju mi je također ustupio gdin. Šikić prikazuje maticu iz (sudeći po natpisu na poleđini) 1958. godine.
Matica u Grohovu 1958. godine
Nažalost ne zna se kod kojeg gazde.
Osim što su se bavili prodajom vina i povrća, mnogi Grohovčani bili su mesari, a kao što je gore spomenuto Grohovo je bilo poznato i po mlinovima i stupama na prokopanom kanalu – odvojku Rječine. Razvojem industrije i mogućnošću zarade u Rijeci, vinogradi su se zapuštali i vinarstvo je postupno nestajalo.
Pri kraju Ulice Ivana Žorža prema Škurinjama, lijevo počinje Ulica Orlanda Kučića i veže se na Kućički put.
Tko je bio Orlando Kučić ispričala mi je njegova, sada već pokojna sestra, gđa. Nives Kučić. Našli smo se u Klubu umirovljenika Drenove i moram reći da je s priličnim podozrenjem pristala odgovarati na moja pitanja o njenom bratu jer, kako je rekla to su stvari i vremena o kojima se danas malo govori.
Orlando, stoji treći s lijeva
Orlando iznad učitelja
No pomalo je otvorila dušu i ispričala:
Orlando je bio godinu mlađi od nje, rođen 19.11.1929. godine. Živjeli su na Boku, a u školu su išli u Staru školu Drenova. Početkom 1944. godine Orlando je s nekoliko drenovskih mladića, dječaka moglo bi se reći, otišao, kako Nives kaže, u šumu. Po svemu sudeći u istoj grupi bio je i Ivan Žorž. Orlando je bio kurir i nosio je obavijesti između baza koje su, kako kaže Nives, imale brojeve.
Jedne noći pomogao je Orlando u prenošenju ranjenika. Umoran, zaspao je na mokroj mahovini. Ubrzo se, nažalost, razbolio – dobio je upalu porebrice, plauritu kako kaže Nives. Mama mu je svaki dan kuhala toplu juhu, no ništa nije pomoglo. Odvezli su ga u bolnicu. u Sušaku U bolnici su Nijemci u tri navrata tražili da im se isporuči s namjerom da ga transportiraju u Dachau, ali liječnik nije dopustio, uz napomenu da je preslab za transport i da je njegovo zdravstveno stanje ionako kritično. Umro je u bolnici kao dječak, u petnaestoj godini života. Sahranjen je na Starom groblju Drenova.
Nives Kučić
A ovako je Spartacu Črnjariću ispričala njegova majka Agricola, rođena na Drenovi 1924. godine pa mi je poslao na e-mail:
Mat mi je rekla :
Jednu nedeju su mladići od cca 16 let z Dolnje Drenove šli na Lokvu -Tito Francetić, Ferruccio Superina, Orlando Kučić I Ivan Žorž. Na Lokve su jih zeli partizani za na Učku.
Orlando je bil obolel i umrl. Moja mat je bila na sprogode.
Ulica Ivana Žorža počinje stepenicana nasuprot crkve na Donjoj Drenovi i spušta se sve do ulice Ive Lole Ribara i jedna je od najdužih drenovskih ulica.
S roditeljima, Stanislava-Slava i Josip-Pepin Žorž
Ivan Žorž, Nini kako ga se danas sjećaju članovi drenovske obitelji Žorž, rođen je 10. srpnja 1926. na Drenovi. Kako i kada se uključio u obranu domovine i svoje Drenove, nažalost ne znamo, a ne znaju ni njegovi, danas još živi Žorževi. Na web adresi Arhiva Arolsen doznajemo da je 25 rujna 1944. doveden u koncentracioni logor Dachau i vodio se pod zatvoreničkim brojem 111417. Niti mjesec dana nakon dolaska u Dachau premješten je 22. listopada u logor Neuengamme pokraj Hamburga odakle se više nikad nije vratio.
Dokumenti iz KL Dachau
Prijepis u bazu podataka
Ponovit ću ovdje što sam napisao u tekstu o Orlandu Kučiću:
Spartaco Črnjarić, moj kolega i prijatelj poslao mi je e-mailom što mu je njegova majka, Drenovčanka Agricola Črnjarić ispričala:
Mat mi je rekla: u nedeju su mladići od cca 16 let z Dolnje Drenove šli na Lokvu -Tito Francetić, Ferruccio Superina, Orlando Kučić i Ivan Žorž. Na Lokve su jih zeli partizani za na Učku. Mat govori da Žoržu ni pravi ime Ivan (misleći vjerovatno Nini, kako su ga zvali). Njegovi su bivali na samoj granice, otac je bil klesar, više bi znal od njih povedat Milivoj Brozina ki je njin i nan rod .
Spartaco Črnjarić
Zanimljivo je da su Nijemci vrlo detaljno vodili dokumentaciju o logorašima. Na primjer za Ivana u jednom dokumentu stoji da je pri dolasku imao 850 talijanskih lira. No, ni u jednom dokumentu ne spominje se uzrok ili način smrti, kako za Ivana tako i za sve logoraše.
Transport Liste Dachau – Neuengamme (Ivan je pod r.br. 1474)
Arhiv Arolsen – Međunarodni centar za nacistički progon, ranije Međunarodna služba za traženje (ITS), međunarodno je vođen centar za dokumentaciju, informacije i istraživanja o nacističkom progonu, prisilni rad i holokaust u nacističkoj Njemačkoj i njezinim okupiranim regijama. Arhiv sadrži oko 30 milijuna dokumenata iz koncentracijskih logora, pojedinosti o prisilnom radu i spise o prognanim osobama. ITS čuva originalne dokumente i razjašnjava sudbinu onih koje su proganjali nacisti. Arhivi su dostupni istraživačima od 2007. U svibnju 2019. Centar je prenio oko 13 milijuna dokumenata i učinio ih dostupnim javnosti putem interneta. Arhive se trenutno digitaliziraju i transkribiraju putem crowdsourcing platforme Zooniverse. Od srpnja 2020. oko 27% arhiva je prepisano.
Ulica koja od križa u Benašima ide uzbrdo prema Tonićima i Kablarima nosi me Bruna Francetića.
Na internetskoj adresi Grada Rijeke naći ćete podatke o porijeklu imena ulica pa tako za Bruna Francetića kaže:
Bruno Francetić (Rijeka ,1921. – Kamenjak, 1942.) – hrvatski antifafist i istaknuti borac za radnička prava. Bio je član Skojevske grupe Drenova.
Nedavno je Društvo Bez granica objavilo tekst gđe. Elde Bariša kojoj je Bruno bio barba, mamin brat. Gđa Elda ponešto se sjeća Brunovog odlaska u partizane i piše:
I moj je barba šal va partizani. Baš san ta dan šla gore k none i čula karanje nonota i barbe. Kad san tela poć nutra, barba je oprl vrata i na vratih rekal nonotu “ja ren ća i neću van više nikada doć”. Poginul je 1942. leta kot prvoborac, Bruno Francetić po kemu se zove naša ulica.
Par detalja onjegovoj pogibiji nalazimo u tekstu što ga je objavila grupa „Lokalpatrioti Rijeka“ koji o sebi kažu:
“Lokalpatrioti Rijeka” je mjesto koje okuplja zaljubljenike u grad Rijeku i Primorsko-goranski kraj! Bavi se očuvanjem riječkog identiteta te multikulturalnosti kao njegove glavne vrijednosti. Nezavisna stranica prvenstveno orijentirana na rad foruma koji prati sva važnija zbivanja u gradu Rijeci i našem kraju te otkriva našu povijest.
Izvadak iz navedenog teksta:
05.07.1942. poginuo je komandant 2. Primorsko-goranskog partizanskog odreda drug Nikola Car – Crni Miko. Tog dana postavljena je zasjeda na Lujzijani između Kamenjaka i Grobnika u jačini od 140 partizana…. U ovoj akciji pored komandanta odreda poginuo je i drug Bruno Francetić.
Gđa. Elda ispričala je da su Talijani sve poginule u toj akciji sahranili u zajedničkoj grobnici na groblju Kozala.
Bruno je bio prvi poginuli drenovski partizan, a vjerojatno i prvi poginuli partizan s talijanskim državljanstvom.
Ako iz pravca grada Drenovskim putem idete prema crkvi, kod kafića „Romano“ lijevo se odvaja Ulica Stanka Frankovića koja sijekući Ulicu Ivana Žorža produžava sve do Žminjske. U ovoj vrlo prometnoj ulici Dječji je vrtić, market „Brodokomerca“, prodavaona namještaja i, zanimljivo, dva frizerska salona!
Stanko Franković po kome ova važna ulica nosi ime rođen je 8. rujna 1919. na Drenovi kao deveto od desetero djece Ivana Frankovića i Marije rođene Štefan i nećak profesora Frana Frankovića. Vrlo rano, već početkom 1942. godine priključio se oslobodilačkom pokretu kao i mnogi mladi Drenovčani.
U „Zborniku Kastavštine“ br. 1 iz 1978. g. Vilim Štefan u tekstu „Mladi Kastavštine u Narodnoj revoluciji“, između ostaloga, navodi:
Skojevska grupa Drenova:
Vilim Štefan, Valter Francetić, Bruno Francetić, Stanko Franković,Vence Mihić i Stanko Hlača.
Sergio Turconi, jedno od najpouzdanijih i najuglednijih imena kojima se riječka talijanska zajednica mogla pohvaliti na polju književne kritike rođen je u mjestu Caronno Petrusella u okolici grada Varesea 1928. godine, a umro je na Drenovi 2019. godine . U Rijeku je stigao u drugoj polovici 1946. kako bi sudjelovao u izgradnji socijalizma u društvu sa Alessandrom Damianiem i Giacomom Scottiem. Sva trojica su došla iz Italije, u kratkim razmacima jedni od drugih i iz različitih regija, i sva trojica su počela raditi u EDIT publikacijama, počevši od “La Voce del Popolo“, gdje je Turconi bio prvi urednik, a kasnije i drugih publikacija. Turconi je oduvijek bio uključen u kulturni sektor uglavnom kao književni i povijesni kritičar književnosti.
Promotor tromjesečnika za kulturu”La Battana”
Treba ga pamtiti i kao promotora, zajedno s Lucianom Giuricinom, dvotjednika “Via Giovanili” i tromjesečnika za kulturu “La Battana“, čiji je od 1964. do 1989. bio glavni urednik zajedno s Erosom Sequijem i Luciferom Martiniem. Ostao je vezan za Zajednicu Talijana i kada je početkom 1960-ih otišao iz Rijeke u Beograd, gdje je bio dopisnik “La Voce” i gdje je diplomirao i doktorirao disertacijom “Talijanska neorealistička poezija “ (1970.). Kasnije je bio predavač na Katedri za talijanistiku Filološkog fakulteta Sveučilišta u glavnom gradu Jugoslavije, na toj funkciji do umirovljenja 1997. Dugi niz godina putovao je između Beograda i Istre, dajući vrijedan doprinos stvaranje novih stranica književnosti Talijana ovih zemalja. Iz Beograda se 2014. vratio u Rijeku na Drenovu gdje je proveo posljednje godine života.
Desetljećima je bio angažiran s “La Battanom” u organizaciji skupova književnika na međunarodnoj razini i za to vrijeme radio na opstanku i rastu književnosti u redovima Talijanske zajednice Istre i Kvarnera. Bio je, zajedno s Giacomom Scottijem, posljednji preživjeli iz druge generacije naših književnika. Nakon Ramousa, Sequija i Martinija, trojice talijanskog podrijetla, Turconi je bio prvi u triju koji je također uključivao Damianija i Scottija.
Opredjeljenje za afirmaciju talijanske literature (CNI)
Ne postoji periodično objavljivanje EDIT-a, od dnevnih novina do časopisa koji su ušli u njegovu povijest, na čijim se stranicama ne susreću Turconijevi tekstovi. Ne treba zaboraviti njegovu važnu ulogu na međunarodnim konferencijama kritičara i povjesničara književnosti za afirmaciju književnog stvaralaštva CNI-a.
Turconi je oduvijek davao prednost književnoj kritici i esejistici u odnosu na svoje umjetničko djelovanje. Njegova glavna istraživanja su studija o neorealističkoj kinematografiji (“Neorealizam”, Nolit, Beograd, 1961.) i književna kritika pod naslovom “Talijanska neorealistička poezija” (Mursia, Milano, 1977.). Samo nekoliko puta posvetio se književnosti osobnim spisima. Među njegovim esejima vrijedi istaknuti “Književnost Talijana u Jugoslaviji i njezinih iseljenika”, u “Književnosti emigracije” (priredio Jean-Jacques Marchand, Izdanja zaklade Giovanni Agnelli, Torino, 1991.). Sergio Turconi je u ovom tekstu ponovno potvrdio temeljnu povijesnu ulogu prve generacije književnika sunarodnjaka, prenijetu na one nove generacije.
Originalni tekst mons. Gabrijel Bratina o župi Gospe Karmelske, obrada i fotografije Christian Grailach.
Ovim napisom želim ugraditi jedan kamenčić u mozaik prošlosti naselja Drenova, opisati kako je postala župom i tko su bili njezini župnici od utemeljenja do danas.
Rijeka, pomorski i trgovački grad kao duhovno središte nije imala svoju biskupiju, već je do 1787. godine bila pod upravom u Puli, a potom pod administracijom Senjsko-modruške biskupije sve do 1925. godine. Imala je tri crkve i 14 kapela, a cijeli grad i okolica pripadao je župi Uznesenja blažene djevice Marije kod kosog tornja (Duomo). U tu općinsku i crkvenu podjelu bila je uključena i Drenova. Zbog posla, trgovine, administracije, zdravstva, školstva i vjerskih potreba Drenovčani su morali odlaziti u grad.
Sretna je okolnost da je u to vrijeme, 1835. godine, kao kateheta u župi Uznesenja blažene djevice Marije imenovan vlč. IVAN CVETKO s dodatnom službom kapelana za područje Drenove gdje je dolazio služiti nedjeljnju misu u kapeli Svih Svetih na današnjem centralnom gradskom groblju. Došao je iz Delnica gdje je bilo potrebno puno pješačiti od škole do škole i od crkve do crkve tako da se našao u suglasju s ovdašnjim pukom i poslije kratkog dogovora s njim obratio se civilnim i crkvenim vlastima molbom za osnivanjem župe na Drenovi sa sljedećim argumentima: narod je dobar, ali zanemaren i nepoučen, radnici moraju dva sata prije odlaziti od kuće ako žele na vrijeme stići na posao i isti napor ih čeka na povratku, starci teško odlaze u grad i ne mogu se vratiti bez tuđe pomoći. Poseban problem su djeca: Nemaju odgovarajuće odijelo, nemaju obuće, događa se da bosi idu do određenog mjesta, tamo se obuju i proslijede put do grada. Najgore je kad im se vršnjaci iz grada rugaju i smiju jer tako bijedno izgledaju. To sve bio je razlog da se na prvom sastanku gradskog Vijeća o tome raspravi i, suglasno s biskupskim ordinarijatom u Senju, donese odluka o osnivanju nove župe na Drenovi, prve koja se odvojila od matične župe u gradu. Bilo je to 1838. godine. Zaslugom Ivana Cvetka izgrađen je župni stan na predjelu Terzy (Terčevo selo) gdje je privremeno otvorio i osnovnu školu koju su pohađala djeca iz okolice. Sljedeći veliki uspjeh i zasluga Ivana Cvetka izgradnja je župne crkve koja je dovršena 1847. godine. Kao zanimljivost vrijedno je spomenuti da je crkva u vanjskim gabaritima izgrađena za svega tri mjeseca i da su na izgradnji radila dva zidarska majstora i pomoćnika koliko je tražio posao, a sve zajedno bilo je na dobrovoljnoj osnovi. Treće veliko djelo koje je Ivan Cvetko ostavio Drenovi izgradnja je prvoga dijela osnovne škole, dok je drugi dio dograđen 1913. godine kad je Stara škola dobila današnji oblik.
Ivan Cvetko
Nakon 10 godina katehetske službe u Delnicama i 32 godine službovanja u drenovskoj župi koju je i osnovao, imenovan je kanonikom Prvostolnog Riječkog Kaptola. „Zbogom narode!“ bile su zadnje riječi oproštaja koje je izrekao na blagdan Gospe Karmelske, 16. srpnja 1870. i otišao. Živio je još 14 godina u Rijeci. Sahranjen je na najstarijem drenovskom groblju, da bi izgradnjom sveučilišnog naselja njegovi posmrtni ostaci bili premješteni na današnje Staro groblje na Donjoj Drenovi. Za sve zasluge kojima ih je Ivan Cvetko zadužio Drenovčani su se odužili davši njegovo ime središnjem mjesnom trgu.
Drugi župnik na Drenovi, nasljednik Ivana Cvetka, bio je FABIAN ŠIROLA. Spomenica župe za vrijeme njegovoga službovanja spominje jubilej kojega je proglasio papa Lav XIII., 1881. godine. Tu je i službeni posjet biskupa Senjsko-modruškog, gospodina Jurja dr. Posilovića župi Drenova 1883. godine. Događaj koji zavrjeđuje spomen dogodio se 13. veljače 1884. kada je Velika Vojvotkinja od Toscane Maria Antonietta s vitezicom Lazarini posjetila Drenovu i s divljenjem promatrala panoramu Rijeke.
Treći župnik koji je upisan u Spomenicu župe je ANTUN LADIĆ. Vodio je župu od 1884. do 1903. godine. Uređivao je crkvu iznutra i osnovao društvo djevojaka Presvetoga Srca Isusova koje je prestalo djelovati u prvom svjetskom ratu.
IZIDOR GUDAC djeluje u župi od 1903. do 1906. g. kada preuzima župu u Gerovu (Gorski kotar). U njegovo vrijeme napušta se prvo, staro groblje jer nema više mjesta za ukop i blagoslovljeno je današnje Staro groblje Donja Drenova na kojem je prva sahranjena Lucija Francetić. Veći zahvat učinjen je i na župnoj crkvi kada je sagrađen zvonik u današnjem obliku umjesto prvotnoga, nižega i piramidalnog oblika. Nabavljene su i nove orgulje koje je izradio Pietro Bazzani iz Venecije.
Nasljednikom vlč.Izidora Gudca administratorom ove župe imenovan je g. PAVAO ŽIGAR, dotadašnji kapelan u Ogulinu. U vrijeme njegove uprave nastala je podjela u narodu jer je kapitularni Vikarijat s razlogom tražio da se makne iz župe. Dio vjernika je bio za to, a bilo je i onih koji su uporno pristajali uz njega. Dolazili su iz Rijeke svećenici da barem nedjeljom služe svetu misu, ali su nailazili na zatvorenu crkvu. To je trajalo skoro četiri godine kada je 1910. g. Roko Vučić imenovan biskupom Senjsko-modruškim i predložio u dogovoru s magistratom da se raspiše natječaj za župnika na što su i jedna i druga strana pristale. Između tri kandidata; Pavla Žigara, Pavla Oršića i Mate Polića izabran je Mate Polić.
MATE POLIĆ službeno postaje župnikom 11. travnja 1911. U Spomenicu župe bilježi da te iste godine uređuje unutrašnjost crkve i nabavlja novi glavni oltar kod tvrtke Ferdinand Stuflesser u Tirolu. Spominje veliku sušu i pojavu bolesti kolere, a 1913. g. opisuje dogradnju zgrade Stare škole prema Brdini. Sarajevski atentat bio je povod početku prvoga svjetskoga rata i župnik Polić vodi evidenciju svih župljana koji su morali otići u vojsku (ukupno 214) – 25 poginulih, 10 osakaćenih i 31 zarobljenih u Rusiji. Tijekom rata vojno je ministarstvo rekviriralo sva tri zvona sa zvonika crkve i dva zvona s kapelice Svih Svetih. Rekvirirani su čak i metalni djelovi orgulja koje su, tako, svirale svega dvije godine. Nakon rata vlč. Polić brinuo se za prehranu ogladnjeloga stanovništva dok 1919. nije premješten u Ogulin.
U poratnim prilikama i novim okolnostima zamijenio ga je domaći sin iz Pulca ALEKSANDAR SUPERINA koji je ovdje službovao do 1926. g. kada odlazi u Kraljevicu jer je 1925, g. osnovana nova Riječka biskupija, a on je želio službovati u Senjsko-modruškoj.
Kako su u međuvremenu stupili na snagu Rapalski i Rimski ugovori, a Drenova pripala talijanskom dijelu Rijeke, odlukom novoga riječkoga biskupa Izidora Saina imenovan je za župnika na Drenovi vlč. GIUSEPPE MARIOTTINI iz Arezza u Italiji, na službi kao kapelan u talijanskoj vojsci.
Vrlo značajan čovjek u povijesti drenovske crkve, društven i plemenit, vrlo osjetljiv za potrebe radnika za koje je i tražio posao, a imao je u tome uspjeha jer je bio blizak civilnim vlastima u gradu. Nažalost na vidiku je drugi svjetski rat sa svim strahotama, logorima i smrti. Kada su nastala hapšenja odlazio je na zapovjedništvo i kao bivši vojni kapelan garantirao je za svoje župljane i u velikoj većini njegova intervencija bila je uspješna i spasila mnoge živote.
Umro je 1948. godine i sahranjen na Starom groblju na Donjoj Drenovi. Uz njega su kasnije premješteni i sahranjeni posmrtni ostaci Ivana Cvetka, tako da ta dva zaslužna drenovska svećenika počivaju zajedno.
Poslije njegove smrti državna uprava nacionalizira župni stan i prizemno useljava dvije obitelji, a u suterenu adaptira prostor, najprije za omladinsku organizaciju, a kasnije za Dječji vrtić Bubamara.
Kako svećenici nisu imali mjesto za boravak u župi, upravljali su iz rezidencijalne župe. Na taj su način na Drenovi službovali: TOMO KARMELIĆ iz župe sv. Romualda do 1956., VJEKOSLAV SUČIĆ iz iste župe do 1960., ANTON PERKAN iz sjemeništa do 1968. i MARIJAN DUJMIĆ iz Viškova do 1969. godine.
U jesen, 5. listopada 1969. službu župnika preuzima GABRIJEL BRATINA i useljava se u sjeverozapadni dio župnoga stana koji je ispražnjen preseljenjem učitelja Bože Črnjara i supruge Marije Črnjar u staru školu.
Foto: Marko Jukić, Učenik O.Š. Fran Franković, rad posebno pohvaljen na Foto natječaju “Drenova – pol ure nad rekun 2021.”
U V O D
Rijetki su mjesni odbori u Rijeci koji imaju dvije župe i dvije crkve kao Drenova. Zapravo tri crkve, jer je i kapela Svih Svetih u davnini dugo bila jedina crkva na Drenovi u kojoj se služila sveta misa. A kako ćemo vidjeti iz teksta, postojala je i četvrta.
Ima zanimljivih stvari u povijesti drenovskih sakralnih objekata. Namjera mi je bila na jednom mjestu ih zapisati i pohraniti da bi tako bili dostupni širem krugu ljudi. Pri tome prvenstveno mislim na Drenovčane koje su socijalne i poltičke prilike, ili bolje rečeno neprilike, rasule po svijetu i uvjerio sam se koliko žude za svakom riječju ili slikom iz rodnoga kraja.
Najstariji od svih sakralnih objekata na Drenovi kapela je Svih Svetih na Obršu u području Centralnoga gradskog groblja, i služi za zadnji ispraćaj pokojnika.
U knjizi riječkoga povjesničara Ivana Koblera (1811. – 1896.) “Povijest Rijeke” u dijelu u kojem opisuje crkve tadašnjeg područja Rijeke, pod brojem 28 nalazimo sljedeće:
Kapela Svih Svetih. – Smještena je na Drenovskoj visoravni, prema Podbregu, a tu se zacijelo nalazila već u XVI. stoljeću.
Godine 1603. Catarina Koscich zavještala je ovoj kapeli 550 lira, a 1606. akvilejski patrijarh, u svojstvu nadpiskupa, naređuje Giovanniu Sandalichu da se ne upleće u upravljanje zemljištem ove kapele, budući da je za to nadležan samo riječki arhiđakon. Čini se kako ju je dotirao netko iz obitelji Sandalich, ali je skromna dotacija isčezla.
Ivan Kobler
U bilježnici “Strazza crediti” koju je drenovski trgovac Francesco Stefan, vlasnik nekadašnje butege i peknjice pul Benaši počeo voditi 23. lipnja 1888. g., na drugoj stranici nalazimo njegov vlastoručni zapis:
1890. 15/8 Našlo seje koliko crekvica od Sisvetih 3 sto i 15 let, pisao Fran Stefan
Francesco Stefan
Prvi zapis o izgradnji Kapele
Nažalost gospodin Fran nije naveo izvor, ali zahvaljujući njemu možemo vjerovati da je kapelica izgrađena davne 1575. godine.
U kapelici se vršilo bogoslužje, što ćemo kasnije vidjeti pri opisu crkve Majke Božje Karmelske i što je u neku ruku dokaz o postojanju Drenove kao naselja već više od 400 godina. Izgradnjom kapelice Gospe Karmelske 1628. i kasnije, crkve Gospe Karmelske 1847. godine, kapela gubi prvotnu namjenu i sve više propada. Došavši na Drenovu 1970. godine, tadašnji župnik mons. Gabrijel Bratina zalaže se za njezinu obnovu koja je 1977. godine i dovršena.
Kapela Svih Svetih prije obnove
Plan rekonstrukcije iz 1926. godine
Kapela Svih Svetih danas
Obnovljena kapela, snimljeno 2006.
Kapela je, kao i sve crkve 1917. godine, ostala bez zvona koja su tada poskidana da bi se pretopila za ratne potrebe. Zvona koja su sada na kapeli i koja se oglašavaju pri ispraćaju pokojnika, izradio je drenovski obrtnik, ljevač Živko Golubovac u svojoj radionici u današnjoj ulici Ivana Žorža i na njima izlio svoje i ime monsignora Gabrijela Bratine. Po sjećanju mons. Gabrijela zvona su postavljena 1982. ili 83. godine.
Obnovljena je ponovo 2008. i premda vremešna, lijepo se uklopila u prostor groblja.
CRKVA BLAŽENE DJEVICE MARIJE S KARMELSKOG BRIJEGA
1. svibnja 1837. godine don Ivan Cvetko, do tada župni pomoćnik, postavljen je za župnika na Drenovi. Već sljedeće godine dao je sagraditi župni stan koji danas služi kao bivalište našem umirovljenom župniku, monsignoru Gabrijelu Bratini. U župnom stanu Ivan Cvetko okupljao je napredniju djecu Drenove i učio ih prvoj pismenosti.
Bogoslužje se tada, zadnjih 10 godina, vršilo u kapeli Svih Svetih na današnjem novom groblju, jer je kapelica Gospe Karmelske, sagrađena davne 1628. godine na mjestu župnog stana, bila u ruševnom stanju.
Župnik Ivan Cvetko
Zalaganjem Ivana Cvetka kod civilnih i crkvenih vlasti odobrena je 1847. godine izgradnja nove crkve. Zanimljiv je podatak da je crkva u vanjskim gabaritima sagrađena za svega 3 mjeseca i u njoj su se počele održavati svete mise. Posvećena je 24. rujna 1863. godine Blaženoj Djevici Mariji s Karmelskog brijega.
Zanimljive podatke o drenovskoj, najprije kapeli, a potom i crkvi Gospe Karmelske, prenosimo iz gore pomenute knjige Ivana Koblera u kojoj pod brojem 29 donosi sljedeće:
Župna crkva Sv. Marije s Karmelskog brijega. – Nekoć je bila kapela smještena na Drenovskoj visoravni i izgrađena na trošak supružnika Antonia i Marie Petrarolo, koji su tamo posjedovali kuću s vinogradom i šumu zvanu Paškvinovac. Kamen temeljac blagoslovio je 2. svibnja 1628. godine, senjski i modruški biskup Giovanni Agatich i tom su se prilikom njezini utemeljitelji obvezali konvertirati prihod od polovice njihove kuće u Rijeci kod Zborne crkve, za održavanje kapele i obavljanje bogoslužja. Oporukom iz 1639. temeljili su neotuđivo nasljedno dobro u korist obitelji Fiorini, uz obavezu održavanja kapele, no, fideikomis (povjerba) je ukinut 1742.
Ivan Kobler
Na ovome ću mjestu malo prekinuti citat iz Koblerove knjige da bih rekao par riječi o samoj kapelici. Naš vrli monsignor Gabrijel Bratina našao je pod kamenom uz sam stari Župni stan mjedenu pločicu koja je tamo postavljena 1628. godine pod kamen temeljac, kako je to Kobler i opisao.
Mjedena pločica s datumom početka gradnje
Iz sljedećih slika koje pokazuju prozor s vanjske i unutrašnje strane na zapadnom zidu podrumske prostorije Župnoga stana, vidljivo je po obliku prozora da je to bio prozor na kapelici (a ne podruma što je danas), odnosno da je kapelica Gospe Karmelske o kojoj je riječ, bila upravo na tome mjestu.
Prozor na podrumu današnjeg župnog stana, vanjska i unutarnja strana
Nastavak citata:
Kada je 1718. godine umro posljedni muški nasljednik Giovanni Battista Fiorini de Blühenberg, njegove su dvije kćerke, Franciska, supruga Giovannia Domenica Peria, te Maria, Giuseppea Antonia Svilocossia, podijelile očevo nasljedstvo. Zatim je Antonia, udovica Monaldi, kćerka gore spomenutih Peria oporučno ostavila godine 1756. svome rođaku arhiđakonu Svilocossiu posjed na Drenovi, uz obvezu održavanja i bogoslužja u kapeli. Nakon njegove smrti godine 1780., posjed i patronat pripali su arhiđakonu Periu, koji je dokumentom iz 1789. izjavio kako je on posljednji nasljednik ženske loze Fiorini, te da mu je tako dopušteno slobodno raspolaganje posjedom i patronatom, jer je Monaldieva u svojoj oporuci ograničila posjedovanje dobara i patronata samo na članove obitelji.
Arhiđakon de Peri, koji je umro 1810. godine, oporukom iz 1807., ostavio je posjed na Drenovi, uz iste obveze, svom praunuku Francesku de Terzyu.
Već 1789. na Drenovi je utemeljena Kapelanija, čije je središte bila ova kapela, a prvi je kapelan bio kanonik Munier, no kada je nakon godine dana ona ukinuta, uvaženi Kaptol ponovo je preuzeo duhovnu skrb.
Dne 3. rujna 1836. godine Gradsko vijeće je odlučilo osnovati župni dvor na Drenovi, što je Biskupija odobrila u studenome iste godin, tako da je 1. svibnja svećenik don Giovanni Cvetko, do tada župni pomoćnik u Delnicama, izabran za župnika na Drenovi.
Tijekom sređivanja prihoda za održavanje kulta, pokrovitelj Francesko de Terzy, tada gradski kancelar, vinkulirao je iznos od 500 forinti u korist ove kapele.
Malo kasnije ustanovilo se kako zbog svoje slabe građe kapela neće dugo izdržati. Zato je 1846. godine odlučeno sagraditi prostraniju crkvu sa svotom od 2.367 forinta. Kapela je srušena, a 24. rujna 1863. biskup je istom posvetom Bl. Djevici Mariji s Karmelskog brijega posvetio novu crkvu.
Ivan Kobler
Dodat ću ovdje podatke iz pera Marina Štefana u “Drenovskom listu” br. 18:
Tako je 10.svibnja 1847.g. blagoslovljen kamen temeljac nove crkve, da bi već 22. studenog iste godine i blagoslovljen do tada izgrađeni dio, kako bi se liturgija mogla služiti. Crkva je zgotovljena i svečano posvećena 24.rujna 1863. godine po senjsko-modruškom biskupu dr. Vjenceslavu Šoiću.
Marino Štefan
Dokument o tome s potpisom župnika Ivana Cvetka nalazimo u Župnoj knjizi naslovljenoj Liber insertionis historiae neorectae Parochiae Drenovensis ab anno 1887. (Knjiga dodataka povijesti novoosnovane župe Drenova od godine 1887.)
Zapis o posveti crkve
Župna knjiga
Fotografija prije 2. Svjetskoga rata
Fotografija prije 2. Svjetskoga rata
U gore spomenutoj župnoj knjizi koja se vodi u crkvi, mogu se naći mnoge zanimljivosti vezane uz izgled i opremanje crkve.
Zapis župnika Izidora Gudca o zvoniku
Tako je župnik Izidor Gudac zapisao kako je u kolovozu 1903. godine dovršen zvonik na crkvi kojeg ja dao izgraditi riječki Magistrat, a izgradnja je povjerena drenovskom građevnom poduzetniku Linu Kučiću. A umjesto zvonika – kako je duhovito zapisao velečasni Gudac – Do onda mogo si vidjet na crkvenome krovu ko oveći golubinjak – a u njemu zvonove.
Izgled zvonika prije preuređenja
Nalazimo i zanimljiv zapis velečasnog Gudca da je 18. veljače 1906. upriličena kolaudacija novih crkvenih orgulja koje je izradio Pietro Bassani iz Venecije, međutim, kako kaže, nije ih imao tko svirati. Tek 1916. godine drenovska crkva dobiva stalnoga orguljaša kada je Fran Blažić Jurov – mlađi, na poticaj župnika Mate Polića, završio nauk kod riječkog organiste Josipa Vidriha.
Plan uređenja okoliša crkve iz 1856.
Tražeći na Internetu podatke o crkvi naišao sam i na zanimljiv, premda rekao bih, malo idealiziran prikaz iz 1856. godine (slika gore), gdje se vidi crkva, župni dvor i “Stara škola” u prvom svom obliku koja je 1913. dograđena do veličine današnje zgrade.
Na donjoj, nešto novijoj, skici vidi se i šterna, prilazne stepenice koje postoje i danas i kuća Lina Kučića u kojoj je godinama bila prodavaona – Linotova butega i koje danas nema, već je na njenom mjestu zgrada koju Drenovčani zovu “Lepa Brena”.
Skica okoliša crkve i škole
Plan preuređenja crkve iz 1902. godine
Dio zapisa župnika Mate Polića o glavnom žrtveniku
Zapis Mate Polića o zvonima rekviriranim od vojnog ministarstva
Zanimljiva je i priča o zvonima na drenovskim crkvama starijeg doba. U do sada često spominjanoj Župnoj knjizi, još 1917. godine, župnik Mate Polić zapisao je pod naslovom Zvonovi između ostalog:
Vojničko ministarstvo rekviriralo je u ratne svrhe zvonove, te odlučeno da se poštede zvonovi historijske vrijednosti i po jedan zvon za vjersku porabu. Dne 29. ožujka 1917, bijahu skinuti po zakupniku Togunjcu iz Krasice slijedeći zvonovi:
Mate Polić
Župnik Polić detaljno opisuje dva zvona (težinu, ugravirane tekstove i figure) koja su skinuta s zvonika crkve Gospe Karmelske kao i dva na kapeli Svih Svetih i navodi zanimljiv detalj iz crkve Gospe Karmelske:
Ovi zvonovi bili su kroz prozor zvonika bačeni, ali se ni jedan nije razbio… Najmanjega ostaviše za vjersku uporabu. I ovoga napokon oduzeše god. 1917. u mjesecu listopadu
Mate Polić
Na crkvi Gospe Karmelske danas su dva zvona: veliko od godine 1947., težine 350 kg koje je izradila firma Kvirin Lebiš iz Zagreba i malo, težine 82 kg izrađeno 1924. godine u firmi Salio A. Blažina iz Zagreba.
Crkva je uz najnužnije održavanje građevine odolijevala vremenu sve do 2001. godine kad je započeta ozbiljnija rekonstrukcija.
Na sljedećim slikama vidi se unutrašnjost crkve prije preuređenja ,gdje se vidi i lijepi kristalni luster koji je, nepažnjom, nažalost uništen tijekom dogradnje crkve.
Nekadašnji izgled oltara
Kip pred crkvom s likom Djevice Marije
Unutrašnjost crkve prije preuređenja
Današnji izgled crve i pastoralnog centra
Početak rekonstrukcije vlč. Gabrijel Bratina ovako je opisao u Župnoj knjizi: Što se dogodilo 1. listopada 2001.? Počela se rušiti župna crkva, ali zato da se dogradi!
“Novi list” od 16. srpnja 2003. donio je članak pod naslovom Crkva izgrađena prilozima vjernika iz kojeg je i prikazana slika crkve u toku rekonstrukcije .
Iste te godine 2003.,u lipnju papa Ivan Pavao II. posjetio je Hrvatsku i Rijeku. Tim povodom na kameni postament ispred crkve postavljen je kip Djevice Marije i ploča s prigodnim natpisom.
Nekoliko godina kasnije, tj. 2006. nastavljeno je s radovima na proširenju i dogradnji crkve, čime cijeli kompleks poprima današnji izgled. Dograđenim dijelom dobiven je pastoralni centar sa svim potrebnim sadržajima koji pružaju mogućnost za kvalitetno obavljanje pastoralnog rada.
CRKVA SVETOGA JURJA
Izvor: Vlč. Nikica Jurić, 70 godina Župe Sv. Jurja mučenik na Gornjoj Drenovi, “Drenovski list” br. 16”
Rimskim sporazumom od 1924. godine razdvojena je Drenova na Gornju i Donju. Tim razgraničenjem gornji dio Drenove, Podbreg, Kablari, Lopača, Grohovo ostali su bez crkve, groblja i škole.
Tek godine 1931. pristupa se gradnji sakralnog objekta: buduće župne crkve.
Gradnja crkve Svetoga Jurja
Gradnja crkve Svetoga Jurja
Uporedo s crkvom gradio se župni stan koji je iste godine i dovršen. Crkva se intenzivno gradila te i sljedeće godine, ali je potpuno dovršena tek 6. kolovoza 1939. godine kad ju je blagoslovio dekan Anton Košir, župnik u Svetom Mateju. Prije toga, iste godine, 23. travnja, dekretom Senjsko-modruškog biskupskog ordinarijata u Senju osnovana je župa Svetoga Jurja Mučenika na Gornjoj Drenovi.
Slika iz doba završetka gradnje
U novoosnovanu župu spadaju: mjesto Drenova i sela Benaši, Brdo, Grohovo, Kablari, Lopača, Mugarić, Patersko i Podbreg.
Crkva je sagrađena doprinosom i brigom Hrvatske banske vlasti u Zagrebu koja je snosila sve troškove izgradnje. Sagrađena je iz armiranog betona s kamenim zidom u starohrvatskom stilu. Dužina građevine je oko 16, a širina 11 metara. Glavni oltar je od kamena s reljefnom slikom sv. Jurja iznad svetohraništa. Oltar je postavljen 26. travnja 1937. godine. Zvono posvećeno sv. Jurju težine 192 kilograma, saliveno je u Zagrebu u firmi „Kvirin Lebiš“. Nabavljeno je 1933. godine, a posvetio ga je tadašnji pomoćni biskup zagrebački Švicarac Franz Salis – Sevis koji je, kasnije, nakon hapšenja kardinala Alojzija Stepinca, vodio zagrebačku nadbiskupiju.
Tijekom i nakon 2. svj. rata, župni stan je služio i u vojne svrhe, tako da je tu bila i njemačka vojna komanda, a poslije rata pravo raspolaganja uzurpirala je Stambena zajednica Rijeka.
Tek 1961. godine vraćeno je pravo vlasništva župi, ali kao nekretnina župe Sv. Matej (Viškovo) iz koje je bio vlč. Marijan Dujmović, tadašnji upravitelj župe Sv. Jurja.Župna crkva sv. Jurja u više je navrata obnavljana i sanirana: od 1969. do 1971., zvonik je saniran 1975., a krov 1985. godine. Radovi na održavanju i obnovi crkve nastavljeni su i dalje kao što je vidljivo na slici iz 1991. godine
Obnova 1991. godine
Crkva nakon obnove 2003. g.
Zalaganjem višegodišnjeg voditelja župe vlč. Nikice Jurića potpuno su obnovljeni i župni stan i crkva koja danas izgleda ovako
Današnji izgled Crkve Sv. Jurja
KAPELA NA VELOM VRHU
Izvor: Marino Štefan, Iskrice iz drenovske povijesti – kapela ili spomenik neznanom junaku na Velom vrhu, “Drenovski list” br. 19
U dnevnim novinama LA VEDETTA D’ITALIA koje su u Rijeci izlazile početkom drugog svjetskog rata u brojevima od 5, 11 i 12. listopada 1941. zapisano je svjedočanstvo o pripremi i otvaranju kapele na Velom vrhu (talijanski Monte Lesco) i to na dan Sv.Martina,11. studenog 1941. godine.
Izgradnja kapele
Izgled kapele neposredno po izgradnji 1941. god.
Kapelu je blagoslovio vojni ordinarij mons. Bartolomasi, u društvu s vojnim kapelanom Giussepeom Raimondijem. Izgrađena je radom samih graničara i vojnika XXVIII. sektora talijanske vojske (to su bili vojnici iz sjeverne Italije, uglavnom iz Bresce i Bergama). Izgradnja i posveta bila je u ime Italije, kao simbol na travanjsku pobjedu (misli se na okončanje Travanjskog rata između sila osovine i kraljevine Jugoslavije od 6. do 17. travnja 1941.) i oslobođenja ovoga kraja od srpske tiranije kako to kaže isti izvor od 5. studenog 1941., str.3: “…che il nome d’Italia suoni come simbolo di Vittoria e di civitta’ in una terra da lunghi anni soggiogata dalla tirannia serba”. Kapela je dobila i svoju zaštitu u imenu Majke Božje od stražara na granici!
Izgrađena je na najvišoj koti Velog vrha, brda iznad Drenove, na nadmorskoj visini od 439 metara. Godine gradnje odredile su neoklasicističku arhitekturu 30-tih i 40-tih godina prošlog stoljeća. Kapela ima izbačenu apsidu (za oko 1 m) i preslicu nad ulaznim pročeljem, interesantno, bez zvona. U preslici se nalazi kameni reljef Majke Božje, koja u rukama drži dvije crkve: trsatsku i kozalsku. Kapela ima veliki lučni ulaz na kojem su izvorno, bila samo željezna vrata iz metalnih profila, vizualno providna (što bi bilo bolje da je ostalo i tijekom obnove, bez ostakljenja). Kapela se koristila sve do 8.rujna 1943. (do kapitulacije Italije), od kada je napuštena i prepuštena propadanju.Tijekom poraća, od 1945. nadalje, nitko o njoj nije vodio brigu, tako da je građevina progresivno propadala. Djelomično i zbog toga što je i u vrijeme izgradnje, ali i kasnije, taj prostor bio u vojnoj zoni i nije bilo dozvoljeno izvoditi nikakve radove u istome, bez suglasnosti vojnih vlasti. Pučanstvo Drenove, u doba Italije, moglo je biti tamo samo na dan otvaranja kapele, što također svjedoči o karakteru građevine.
Kapela prije obnove
Takvo je stanje propadanja potrajalo sve do druge polovice 90-ih godina prošlog stoljeća, kada je krenula spontana obnova koja je podrazumijevala cjelovitu sanaciju zgrade s novim krovištem i krovom, žbukanjem i bojanjem ziđa, fasadu te opločenje poda. Ugrađena je i crna bravarija (dva bočna prozora i ulazna metalna vrata po uzoru na nekadašnja, u početku postavljena bez ostakljenja, kasnije, mimo volje projektanta sanacije, ostakljena). Unutrašnjost apside oslikao je ruski umjetnik Aleksandar Zvjagin, dok je kameni reljef u preslici restaurirao akademski kipar Zlatko Kutnjak.
Današnji izgled obnovljene kapele
Objekt izgrađen pokraj kapele
Nedugo nakon obnove, okoliš kapele doživio je još i dodatno “oplemenjivanje vanjskog prostora” u neposrednoj blizini, za koji su uradak interes pokazale i komunalne službe Grada Rijeke. Izdano je i rješenje o uklanjanju, ali …. još ništa.
Kapelica na Lokvi
Danas više ne postoji. Sagrađena je 1883. godine, ali je 1960. kada se je širila cesta, današnji Drenovski put, morala biti srušena.
Sačuvana je, i u novopodignuti suhozid uz cestu, ugrađena kamena ploča s kapelice na kojoj je uklesano:
ISUS I MARIJA BILA
NAŠA DOBRA KUMPA
NIA UČINJENO bI 1883
Dio zapisa u Župnoj knjizi
Kapelica snimljena koncem tridesetih godina
KAPELICA NA VRH REBRE
Na kapelici na vrh Rebre stoji godina 1913. Svatko bi pomislio da je to godina kada je kapelica izgrađena. No, da to nije baš tako uvjerio sam se kad mi je naš vrli velečasni Gabrijel, u već spomenutoj Župnoj knjizi, pokazao zapis pod naslovom „Nova kapelica na vrhu Rebre“ kojeg je 9. rujna 1913. godine zapisao tadašnji drenovski župnik Mate Polić. Evo tog zapisa doslovce prepisanog:
Nova kapelica na vrhu Rebre
Na vrhuncu brežuljka t.zv. „Rebre“ obstojalo je razpelo, koje je dao podignuti pok. Francik Kucich (d. Škripalo) u znak poklonu Propetom Spasitelju i bl. Djevici Mariji od Milosti na Trsatu. Zub vremena djelovao na pomenuto razpelo, kojega je napokon g. 1912. bura, koja ondje dobrahno duva, skršila i o kamenje razlupala. Nije preostalo drugo, već da se podigne novo razpelo.
Nekoji župljani, naročito Anton Franković i Iginio Superina, odlučiše da se podigne kapelica, koja će donekle štititi razpelo od bure i nevremena. Odmah se dadoše ova dvojica na sabiranje milodara, te sakupiše na Dolnjoj Drenovi i na Pulcu svotu od 139 Kr. 28 fil., a željezni križ darovao g. Mate Petrich, kapomakinista kod pomorske oblasti na Rijeci. S ovom sakupljenom svotom započeše gradnju kapelice, dobivši prije dozvolu od gradjevnoga ureda, te radeći nekoji badava nekoliko dana, napokon bi sagradjena, a g. Venceslav Cergnar dirigente ovomjesne škole, dao istu bojati.
Dne 7. rujna 1913. bude ista dozvolom preč. bisk. Ordinarijata u Senju blagoslovljena. Iz župne crkve pošlo se procesijom do kapelice, gdje se obavio najprije blagoslov križa, zatim bila prigodna propovijed i napokon pjevana sv. misa. Narod je za tu zgodu kapelicu krasno dekorirao sa cvijećem i zastavama, a blagoslov se obavio uz pucnjavu mužara. Trošak oko gradnje iznosio lih 138 Kr. 56 fil., a to zato, jer su neki župljani badava radili i materijala za gradnju darovali. Popis dohodka i izdatka nalazi se u pohrani u župnome arhivu. Procjenjena bi kapelica na 500 Kr.
Drenova, dne 9. rujna 1913.
Mate Polić, župnik
Kapelica danas
Reljef
Kapelica 2006. godine
Pokazalo se, eto, da je kapelica 1913. godine postavljena na mjestu gdje je već dugo bilo drveno raspelo: Ne zna se točno kad je postavljeno, mons. Bratina smatra da je to bilo 1890. Posvećeno je i bl. Djevici Mariji na Trsatu s toga što se nekad s tog mjesta vidjelo Svetište na Trsatu. Danas se to od novosagrađenih kuća i naraslog zelenila više ne vidi. Prekrasni željezni križ koji se spominje u tekstu i vidi na slici iz doba prije 2. Svjetskog rata uništen je poslije rata zbog ideoloških previranja u to doba.
Sada se kapelica redovito održava. Velečasni Gabrijel ispričao mi je kako je u kapelicu ugradio kameni reljef izrađen u Italiji, ali su ga ubrzo neodgovorni pojedinci „pajserom“ srušili, kojom prilikom je znatno oštećen. Reljef je popravljen (vidi sliku) i čeka da se ponovo postavi na mjesto sadašnjeg raspela kojeg vidite na slici kapelice danas, nakon što je obnovljena 2008. godine.
KAPELA NA STAROM GROBLJU DRENOVA
Godine 1903. izgrađeno je Staro groblje Drenova. U sklopu groblja izgrađen je srednji dio današnje kapelice. U to doba i godinama kasnije pogrebi su se kretali iz crkve, a izgrađeni objekt služio je u slučaju kad se za pokojnika nije služila misa, kao na primjer kod samoubica ili u slučaju smrti od kakve zarazne bolesti. Po kazivanju monsignora Bratine u građevini je bio postavljen masivni kameni stol na kojem se mogla vršiti i obdukcija pokojnika. Godine 2000. produžena je na južnoj strani a na sjevernoj je izgrađena nadstrešnica tako da od tada pogrebi više ne kreću iz crkve već iz kapelice.
DVIJE KAPELICE U KABLARIMA
Prva kapelica “Na Franiću” na početku je sela uz samu cestu. Nažalost dosta je zapuštenai bila bi zaista šteta da propadne.
Druga je u središtu sela, uz staru komunjsku šternu. Održava se utoliko što je netko s vremena na vrijeme oboja.
Nitko, pa ni najstariji mještani ne zna kada su sagrađene. Jednostavno svi kažu: “Kapelice su od vavek tu”.
KAPELICA NA LUBANJSKOM USPONU
U suhozid uz Lubanjski uspon uzidana je davne nepoznate godine lijepa kapelica. Stariji mještani pričaju kako su tu zastajale grobničke mlekarice da bi se pomolile na svom putu prema Rijeci. U to doba, od tog mjesta put je skretao prema današnjem Orešju da bi kod Majstoroveh izbijao na današnji Drenovski put.
Kapelicu je 2006. vlastitim trudom i sredstvima obnovio gospodin Ivan Franković s Lokve.
KAPELICA U GROHOVU
Sagradili su je mještani Grohova 2000. godine na inicijativu i osobnim zalaganjem Grohovčana Ivana Marića.
Kapelica u Grohovu
U kapelici župnik župe Svetoga Jurja u koju spada i Grohovo, svake godine na Dan Grohova (prva nedjelja iza Vele Gospe), održava svetu misu.
KAPELICA DJEVICE SIROMAŠNIH
Kapelica ili grota (špilja) lijevo od crkve svetoga Jurja čuva lik Djevice siromašnih iz Banneuxa u Belgiji gdje se 1933. godine prikazala jednoj djevojčici.
Djevica siromašnih iz Banneuxa u Belgiji
Kip Djevice siromašnih dobila je Drenovčanka Ljiljana Marić u Belgiji i 1995. godine dala sagraditi kapelicu u kojoj je kip pohranjen.
KRIŽ PUL BENAŠI
Na starom zidu, na raskršću Drenovskoga puta i Ulice Bruna Francetića, pul Benaši, već preko 120 godina stoji drveni križ s raspelom na postolju od klesanog kamena i uklesanom godinom izgradnje 1899.
Križ pul Benaši
Križ je zaštićen, za ono doba, karakterističnom limenom oblogom.
KRIŽ POKRAJ CRKVE SVETOGA JURJA
U perivoju između crkve Svetoga Jurja i Ulice svetoga Jurja na postolju od zidanog kamena stoji drveni križ s raspelom.
Križ pokraj crkve Svetog Jurja
Slično kao i stari križ na Benašima zaštićen je limenim krovom. Na križu je urezana godina 1983. kada je, za vrijeme službovanja vlč. Berislava Humskog, i postavljen.
KRIŽ NA BRDU UZ ULICU SVETOGA JURJA
Na Brdu, uz samu Ulicu Svetoga Jurja postavljen je drveni križ s raspelom podignut na zidanom kamenom postolju.
Križ u ulici Svetog Jurja
Dala ga je postaviti Drenovčanka Milena Polonijo i nosi urezan datum postavljanja 10. 6. 2001.
KRIŽ U ULICI IVANA ŽORŽA
Kao što stoji u natpisu na mramornoj ploči, križ je postavio Mate Sikavica 2012. godine, kao prvi stanovnik ulice.
Križ u ulici Ivana Žorža
Ova tvrdnja baš i ne stoji, znajući da je taj dio Drenove i prije bio naseljen. No, prepustimo gosp. Sikavici da zadrži svoje mišljenje i prihvatimo njegov doprinos obogaćenju vjerskih simbola na Drenovi,
RASPELO NA LUBANJU
Od 1903. g. pa do konca 2. svjetskog rata postojao je na Lubanju, na početku stare ceste prema Lopači, veliki željezi križ s raspelom koji je srušen, po svemu sudeći, iz ideoloških razloga. Mnogi stariji Drenovčani to ne znaju, ali dokumentacija iz digitalne zbirke muzeja i nedavno pronađeni kip Isusa sa raspela dokaz su njegovog postojanja.
28. ožujka 1903. uputio je tadašnji drenovski župnik Antun Ladić dopis Biskupskom Ordinarijatu Senjsko Modruškom u kojem moli da se odobri blagoslov raspela i u tom povodu održi misa na otvorenom. U dopisu piše;
Prečasni Ordinarijate!
Milodarima Drenovskog puka nabavilo se je lijepo veliko željezno propelo, koje bi se po želji župljana imalo postaviti na vrhu brijega Lubanja, koji gospoduje nad cijelom župom j preko kojega prolazi na Rijeku narod malne iz cijele župe jelenjske. Želja je cijelog puka a i moja, da se blagoslov ovog propela obavi čim svečanije. Stoga bih se uslobodio umoliti prečasni Ordinarijat, da bi mi prigodom ove svečanosti koja bi se imala obaviti slijedeće nedjelje (cvijetnica) osim svečanog blagoslova propela izvolio dozvoliti, da bi se uz prigodnu propovijed mogla u slučaju povoljnog vremena služiti sv. misa pod vedrim nebom pred onim propelom. Držim da bi to mngo doprinijelo, da se u ovom puku koji je većinom zaposlen u pokvarenom gradu, gdje mu mnogi nastoje oteti vjeru u raspetoga Krista, učvrsti štovanje sv. križa Isusova i ukrijepi stalnost u ispovijedanju sv. vjere. Ako pak preč. Ordinarijat nebi našao za shodno, da se gore služi sv. misa, molim da mi izvoli podijeliti dozvolu, da mogu svečano blagosloviti raspelo.
Drenova 28. III. 903.
Antun Ladić
31. ožujka Biskupski Ordinarijat poslao je dopis kojim se molba župnika Ladića odobrava. Nažalost ne znamo točan datum kada je blagoslov izvršen, ali svakako možemo računati da je to bila 1903. godina. Raspelo je i označeno na karti s konca 30ih godina prošloga stoljeća
Dio dopisa župnika Antuna Ladića
Dozvola Biskupskog Ordinarijata
Nakon mnogo godina, nedavno je u konobi kuće Alenke Franković pronađen kip Isusa od lijevanog željeza (nažalost oštećen), visok oko 80 cm, koji je bio postavljen na raspelo iz 1903.g.
Kip Isusa s raspela na Lubanju
Karta s označenim raspelom
Na koncu želim se zahvaliti:
Mons. Gabrijelu Bratini na nesebičnoj pomoći i pružanju dragocjenih podataka koji su mi itekako pomogli pri sastavljanju ovog teksta
Vlč. Nikici Juriću i gospodinu Marinu Štefanu čijie sam napise u “Drenovskom listu” koristio
Vlč. Marijanu Benkoviću što mi je dozvolio uvid u Župnu knjigu koja je neiscrpni izvor mnogih zbivanja iz prošlosti Drenove.
Osoblju Državnoga arhiva Rijeka na stručnoj pomoći prilikom pretraživanja dokumentacije
Izvori:
Digitalna arhiva Zavičajnog muzeja Drenove
Državni arhiv Rijeka
Giovanni Kobler: Povijest Rijeke, knjiga prva (Preluk, Opatija,1995.)
Bilježnica Strazza crediti drenovskoga trgovca Francesca Stefana
Župna knjiga: “ Liber insertionis historiae neorectae Parochiae Drenovensis ab anno 1887.”
Glasilo MO Drenova Drenovski list
Autorski tekst je izvorno objavljen u DOMETIMA broj I.-IV. iz 2019. godine
Croatian