Kinedok 2018: Ne ostavljaj me

U jednom selu na rubu Belgije Flamanac Bob i Valonac Marcel dijele samoću, smisao za humor i – neizmjernu ljubav prema alkoholu. Bob je umirovljeni rendžer koji voli slobodu i šumu i svoju mirovinu želi provesti u tišini, Marcel je pak obiteljski čovjek, ali na granici da ostane bez svega. Jedan su drugome jedina podrška u iščekivanju vremena da prođe. No ono kao da je stalo.

Ne ostavljaj me tragikomična je oda neuspjehu, dirljiv i urnebesan prikaz dvojice usamljenih muškaraca koji vrvi humorom i humanošću, vješto izbjegavajući rizik da se pretvori u sumoran i eksploatacijski film. Film je proglašen najboljim dokumentarcem godine prema izboru kritičara Sight and Sounda.

Iako ideja snimanja (tijekom dvije godine) dvoje alkoholičara i njihove “borbe” sa pićem može djelovati kao dobar materijal za dokumentarni film ili neku dramu, Ne ostavljaj me jest problematičan upravo jer ne može odlučiti što je. Gledati to dvoje ljudi kako provode besciljno svoje vrijeme između dvaju pića i pritom raspravljaju o samoubojstvu (vješanjem u šumi ili sporije – litrama alkohola) je u kontekstu dokumentarca vrlo neugodno, postajemo sudionici u procesu pravog i nepatvorenog samouništenja glavnih aktera. A to otvara razna pitanja o moralu, otuđenosti i gdje su granice zadiranja u nečiju intimu. Zanimljiv je komentar redatelja da je ideja bila snimati film iz perspektive muhe na zidu, no interakcija sa glavnim likovima se nije mogla posve izbjeći (odnosno da li onda postoji i odgovornost za njih?).

Povremeno zabavni dijalozi i sekvence pijančevanja u kojima se mnogi mogu prepoznati, postaju teške kad se uključe bivša supruga i djeca. Posve je jasno zašto se brak raspao, no doista nedostaje čuti i “drugu stranu”. Nismo dobili tu priliku i to je ozbiljan nedostatak i kršenje osnovnog postulata dokumentarizma – dati priliku objema stranama.

Pratimo samo priče Boba i Marcela, pri čemu Bob odaje dojam da je ipak nešto “proživio”, ima neki svoj kodeks časti (pije samo rum), nema obaveza i nije nikome na teret. Za razliku od Marcela koji obaveze ne može (a i ne želi, dok je trijezan doista voli svoju djecu) izbjeći. Djeca naravno vole svoga tatu, nisu im važni nemogući uvjeti u kojima on živi (nije jasno ni odakle mu prihodi za njihovo uzdržavanje), no njemu očito nisu dovoljna motivacija da se pokuša trajno izvući iz pakla alkoholizma.

Lječenje u lokalnoj bolnici ne daje trajne rezultate, i nakon nekog vremena sve je po starom – Marcel se vraća alkoholu.

No životi ide dalje, bivša supruga ima novu vezu, očito imućnijeg i pouzdanijeg partnera, a Marcelu ostaje samo piće sa Bobom – no on je sve slabiji i na kraju umire ostavljajući Marcela samog. Epiloga nema – samo glavinjanje Marcela po zasniježenoj šumskoj cesti na maloj vespi.

Ne ostavljaj me nas ostavlja nakon gledanja sa podijeljenim osjećajima – iako je bilo očito da se junaci neće moći oduprijeti svojim porocima – nada je ipak tinjala do samog kraja. Priča je to o promašenim životima i izgubljenim prilikama, tako česta svugdje oko nas.

Dilema žanra (dokumentarni film ili igrana crna komedija) otežava gledanje i na mahove ga pretvara u pravo mučenje, film je predug i ima dosta scena kojima se ne vidi neki smisao (primjerice naturalistički prikazana epizoda vađenja zubiju kod zubara). No zbog blago kontroverzne teme je dobio svoju publiku i vidljivost.

Zaključno, film je ipak zanimljiv uvid u problematiku alkoholizma i navodi na razmišljanje – a to je već dovoljno.