Kategorije
Bez Granica Drenovska povijest Nacionalni

Drenovske stare škole

Stara škola na Donjoj Drenovi

O Staroj školi Drenova, kako je svi još uvijek zovemo, može se naći puno tekstova. Jedan od takvih je Iz prošlosti naše stare škole u Drenovi autora Božidara Črnjara, kako je potpisan, učitelja i ravnatelja Područne škole Drenova. Škola je, kako mnogi Drenovčani znaju, sagrađena inicijativom i poticajem prvog drenovskog župnika Ivana Cvetka koji je bio i prvi upravitelj škole. Dovršena je 1852. godine. Škola je isprva bila četverogodišnja, a zvala se Pučka učiona u Drenovi. Prvi učitelj bio je Franjo Kukuljan i prve školske godine podučavao je 42 učenika prvog razreda. Drenova je, kao i Rijeka, od 1848. do 1868. godine bila u sastavu Banovine Hrvatske. U školi se učilo i pisalo na hrvatskom jeziku.

1868. godine kroz Hrvatsko-ugarsku nagodbu na koju je naknadno prijevarom nalijepljena Riječka krpica, Rijeka i njena okolica, pa tako i Drenova, dolaze pod direktnu ugarsku vlast.

Kako piše Črnjar:

Poslije hrvatsko-ugarske nagodbe stvoren je ovdje Riječki provizorij kojim je Rijeka izdvojena iz Hrvatske i potčinjna Ugarskoj. Počinje period odnarođivanja Hrvata u našim krajevima i u gradu Rijeci (gdje je prema austrijskoj statistici živjelo 11.582 Hrvata i 691 Talijan).

Već 1872. dobiva škola talijanski naziv „Civica scuola popolare di 3 classi“. Do konca 19. stoljeća hrvatski jezik je postepeno potiskivan da bi 1900. godine bio ukinut kao nastavni jezik, a nastava s vršila na talijanskom jeziku…. Godine 1924. Rimskim sporazumom naš grad Rijeka potpao je pod vlast Talijana,a neprirodna granica razdijelila je Drenovu na Donju Drenovu (pod Italijom) i Gornju Drenovu (pod Jugoslavijom). Škola je ostala na talijanskoj strani te su Drenovčani morali slati djecu u talijansku školu.

Božidar ČRNJAR

Školska zgrada je dograđena 1913. godine kada je dobila svoj istočni dio.

Već tada, nakon dogradnje, bilo je pokušaja da se na Drenovi vrati hrvatski jezik u školu što je vidljivo na dokumentima koje smo uspjeli pronaći u Državnom arhivu Rijeka. Tako je već 1913. Novi list od 29. kolovoza 1913. objavio opsežen  članak o tom problemu.

Tekst iz Novog lista 29. kolovoza 1913. godine

Godine 1918. obratio se seoski župan i tadašnji drenovski župnik Mate Polić mjesnim vlastima s molbom da se na Drenovu uvede hrvatska škola.

U pismima se moli pomoć oko osnivanja razrednih odjeljenja s nastavom na hrvatskom. Polić piše da su to tražili sami roditelji. Predlaže se da se djeci besplatno daju knjige. Bilo je problema i sa stanovima učitelja koji nisu imali grijanja.

Također, za školu je trebalo nabaviti ploče. 

Škola na Gornjoj Drenovi

Božo Črnjar u svom članku dalje navodi:

Početkom 1925. god. počela je radom hrvatska škola i to u privatnoj zgradi, rodnoj kući prof. Frana Frankovića na Gornjoj Drenovi (u Tonićima). Prvi učitelj je bio umirovljeni učitelj Ante Dukić iz Kastva, a šk. god. 1925/26. učitelj Žeželić iz Čavli. Početkom 1926/27. došla je mlada učiteljica Dragica Lenac iz Zameta i vodila je sve razrede.

BOŽO ČRNJAR
Rodna kuća prof. Frankovića u kojoj je od 1925. bila smještena osnovna škola Gornja Drenova

U nekim izvorima se navodi da je škola počela s radom 1924. godine. Ono što je nesporno je da je do svoje smrti, u srpnju 1924. godine u njoj je boravio sam prof. Franković.

Črnjar nastavlja:

Godine 1930. izgrađena je i otvorena nova školska zgrada u zaseoku Tunić (Gornja Drenova), a za učitelja je postavljen Ivan Ribarić kojega su Talijani protjerali iz Istre. Nova školska zgrada (jednokatnica) imala je u prizemlju dva stana za učitelje i dvoranu za fizički odgoj, a na katu dvije prostrane učionice i zbornicu. Nastavu su izvodili Ivan Ribarić, koji je bio upravitelj sve do internacije u Italiju 1942. godine i Dragica Lenac.

U listopadu 1943. godine Nijemci su do temelja spalili školsku zgradu na Tuniću.

BOŽO ČRNJAR

Za pretpostaviti je da je u spaljivanju nestala i dokumentacija ove škole koja je djelovala 17 godina, od čega 12 godina u zgradi na Tuniću. Danas se na lokaciji gdje je nekad stajala zgrada škole nalazi igralište. Naziv ulice je Put k igralištu.

Mjesto na kojem je nekad stajala škola, danas igralište (Google Maps)
Škola na Tuniću

Na ovoj, jedinoj fotografiji zgrade škole na Tuniću koju posjedujemo, vidljiva je sama škola, a lijevo u daljini su zgrade na Lokvi – nekadašnji Društveni dom i desno od doma nekoliko stambenih kuća.

U Državnom arhivu u Rijeci postoji zbirka osobnih dokumenata ravnatelja Ivana Ribarića. Među nekoliko fotografija, pronašli smo dvije koje se odnose na školu. Na prvoj je ravnatelj škole Ivan Ribarić s učenicima, a na drugoj su Ivan Ribarić s učiteljicom Dragicom Lenac i nekoliko djece. Obje su fotografije slikane pred školom. To su ujedno i jedine fotografije koje su nastale u školi odnosno ispred škole na Gornjoj Drenovi, a sačuvane su do danas. Ukoliko netko od naših sugrađana posjeduje dokumente ili fotografije iz škole na Tuniću, još uvijek je moguće da ćemo povijesti ove škole moći pridodati i još neobjavljenu i javnosti nepoznatu dokumentaciju.

Ravnatelj Ivan Ribarić s učenicima pred školom na Tuniću

Ravnatelja Ivana Ribarića Talijani su internirali 1942. godine. U internaciji je ostao sve do 1944. godine. Kada se vratio, nije više postojala škola u kojoj je nekad bio ravnatelj. Nakon oslobođenja 1945. godine Ribarić je bio učitelj u Rukavcu. U njegovoj arhivi postoji molba za premještaj iz Rukavca jer zbog narušenog zdravlja treba često liječničku pomoć koju u Rukavcu ne može dobiti.

Ivan Ribarić i učiteljica Dragica Lenac s učenicima pred školom na Tuniću, 9. svibnja 1937. godine

Prikupljajući svjedočanstva o životu na Drenovi, kroz projekt Nonićeva tiramola, članovi Udruge Bez granica snimili su video zapis u kojem je Petar Rino Štefan ispričao anegdotu iz svojih đačkih dana. Rino je pohađao školu na Gornjoj Drenovi. U toj anegdoti osim malog Perice, glavnu je ulogu imala i učiteljica Dragica Lenac. Priča je dostupna (od 7:37) na poveznici:

Na ovu temu pisali smo u drugom izdanju Drenovskih kronika iz kojih donosimo ulomak iz članka Vesne Lukanović o Nonićevoj tiramoli:

Petar Rino Štefan ki danas živeje na Gornjoj Drenove, poveda štorije ke su vezane za granicu, još dok je bil otrok

Bival san dole, na Dolnjoj Drenove, a saki san dan šal va školu semo na Gornju Drenovu. To j’ bilo zato ča smo bili Hrvati, nismo imeli talijansko državjanstvo, a Dolnja Drenova je bila pod Italijun. Mogal san poć i va talijansku školu dole, al san hodeval va školu ka je bila na Gornjoj Drenove, na teritoriju Jugoslavije. Ja san šal gore va školu. Saki dan preko granice hodeć zgorun. Šal san tako od prvega do petega razreda. I po zime i po lete, hodeć odozdola. Kad san šal va peti razred onda je kapitulirala Italija i ni već bilo škole.

Moja učitejica je bila z Sušaka. I ona je isto hodila va školu preko dve granice. Dole na mostu, va gradu je prelazila jednu granicu i drugi put ovu na Drenove. Va škole je bivala preko šetemane, a na subotu večer bi šla doma na Sušak. Preko šetimane, dok je tu bivala, tu se je i hranila. Na Dolnjoj Drenove bi kupila riži, al paštu, al ča njoj je već rabilo. Platila bi ča je kupila, a mane bi rekla da njoj to donesen va školskoj borše. Nekada j’ to bilo kilo riži, nekad kilo pašte, al pol kila, kako njoj je već rabilo. Ja bin to zel va butege, stavil  va školsku boršu i šal preko granice z ten. Poznali su me si financi i graničari aš san paseval svaki dan preko granice. Pozdravjal san ih z: „Dobro jutro!“, „Dobar dan!“, a Talijani z „Buongiorno!“  Zimsko doba  bi me graničari često zvali na čaj. Bilo j’ zima, a tamo je jako puhalo. Jedanput san tako došal k njimi na čaj i jedan graničar me j’ pital:

Hajde Perice, da vidin ja malo kako ti učiš u školi. – rekal je išćuć da vidi moje školske knjige. Malo san stal, otprl đačku boršu, a žnje špijali – riži! A što učiš s tom rižom? – našalil se j’. Rekal san da me j’ učitejica zamolila da njoj to donesen. Zeli su mi riži! Šal san daje, va školu. Kad san došal, namesto da skrenen pul učitejice va kuhinju, ja san produžil va razred. Ona me j’ pozvala da dojden vanka i pitala da ako san pozabil donest riži. Govorin – Nisan leh su mi na granice zeli riži.

Pokla su njoj graničari to vrnuli. Valda su se malo nasmeli okol toga i vrnuli njoj ti riži. Graničari su bivali tu gore va jednoj kuće blizu nas (Lubanjski uspon).

VESNA LUKANOVIĆ

Rino Štefan danas više nije među nama, ali zabilježili smo mali dio njegovih sjećanja iz doba njegovog djetinjstva, sjećanja na Drenovu podijeljenu granicom i na osnovnu školu sa Gornje Drenove. Ta škola danas postoji samo u rijetkim zapisima i nekolicini fotografija.

Istraživali i priredili za objavu Davorka Medved i Christian Grailach

Kategorije
Bez Granica Drenovska povijest Nacionalni

Ivo Orešković

No, počnimo ispočetka.

Ivan Orešković, Ivo kako smo ga svi zvali, rođen je 1954. godine u mjestu Čovići kraj Otočca u Lici, a preminuo 2020. na Drenovi gdje je na Starom groblju Drenova i sahranjen. Godine 1980. sa suprugom Zdenkom doselio se na Drenovu gdje je kupio teren za gradnju kuće na Mugariću, a do izgradnje živio s obitelji na Orešju i u ulici Brdina. Nakon što je uz pomoć nekoliko prijatelja izgradio prizemni dio kuće preselili su i od 1990. godine obitelj Orešković; supruga Zdenka, kćer Sanja, sin Tomislav i Ivo žive na adresi Mugarićka 6.

Radio je u tvornici „Rikard Benčić“ kao tokar, usput i vanredno studirao na Pedagoškom fakultetu u Rijeci i 1983. godine stekao naziv profesora industrijske pedagogije.

Osnivanje DVD Drenova

Još 1985. godine inicijativni odbor od 11 članova , među kojima je i Ivo, pokreće inicijativu i 16. studenoga iste godine, na osnivačkoj skupštini održanoj u Domu kulture na Lokvi osnivaju Dobrovoljno vatrogasno društvo Drenova – DVD Drenova kome je Ivo kasnije bio i predsjednik.

Isto tako, s još dvojicom istomišljenika osniva Društvo dobrovoljnih darivatelja krvi DDK Drenova i sam postaje darivatelj.

Kad se rodila ideja o osnivanju pjevačkoga zbora na Drenovi, kao tadašnji predsjednik izjavljuje da Statut DVD Drenova omogućuje djelovanje kulturnih sekcija i tako njegovom velikom zaslugom počinje radom Mješoviti pjevački zbor DVD Drenova koji u to doba ima i vježbe u prostoru DVD-a. Novoosnovani zbor imao je i prvi službeni nastup na obilježavanju 20. obljetnice osnivanja DVD-a 19. studenoga 1985. održanom u Osnovnoj školi Fran Franković.

Osnivanje DVD Drenova 20 godina
Svečanost obilježavanja 20. obljetnice osnivanja DVD Drenova 19. 11.2005. Ivo za stolom, desno

Osnivač je glazbenog kvinteta „Rotirka bend“ koji je svojom glazbom uveseljavao mnoga druženja drenovskih vatrogasaca, svirao često za svoj „gušt“, a nikad neću zaboraviti kad su za proslavu dana Svetoga Jurja, 21. travnja 2012. zajedno s drenovskim pjevačkim zborom nastupili pred prepunim gledalištem u Domu na Lokvi.

Vesele rotirke
„Vesele rotirke“ 21.4.2012. u Domu na Lokvi. Ivo prvi desno

Tambure koje naš muzej ima u svom postavu, po svemu sudeći potječu iz doba nakon 1. Svjetskog rata. Znamo da je osnutkom Pučke čitaonice Drenova 1908. godine osnovan i tamburaški zbor „Drenovčan“ čiji su članovi svirali na vlastitim instrumentima. Dušan Štefan sačuvao je tambure i nakon par godina predao ih Ivu Oreškoviću koji je tada bio predsjednik Mjesne zajednice Drenova. Ivo ih je godinama čuvao u kotlovnici Mjesnog odbora, da bi ih poklonio našem muzeju neposredno nakon osnutka.

Kratka biografija

Pok. Ivan Orešković bio je zaposlen u Gradu Rijeci od siječnja 1994. do kraja 2019. godine kad je otišao u starosnu mirovinu. Radio je u Odjelu za gradsku samoupravu i upravu, Odjelu gradske uprave za komunalni sustav te u Odjelu gradske uprave za gospodarenje imovinom na sljedećim poslovima:

  • Referent za mjesnu samoupravu od 1.1.1994. do 31.3.1994.
  • Inspektor gradskih prihoda od 1.4.1994. do 31.7.1996.
  • Vodeći suradnik za kontrolu korištenja stambenog prostora od 1.8.1996. do 30.11.1997.
  • Samostalni suradnik glavni komunalni redar od 1.12.1997. do 3.2.2019.
  • Viši stručni suradnik 1 – izvidnik od 4.2.2019. 31.12.2019.
  • Tajnik Mjesnih zajednica Općine Rijeka
  • Predsjednik Sindikata od 2015. do odlaska u mirovinu 2019.

Na kraju razgovora sa Zdenkom i Sanjom duboko me je dirnula izjava njegove kćeri:

Kad pomislim na svoga pokojnog oca prvo što osjetim je ponos i zahvalnost. Zatim dolazi ljubav i naravno žalost, što ga je neminovna smrt prerano uzela.

Kategorije
Bez Granica Drenovska povijest Nacionalni

Ulica Kućina

Na Drenovi mnoge ulice, osim po imenima zaslužnih Drenovčana, nose imena po toponimima – Frkaševo, Škudarevo, Brca i slično. No jedna adresa se izdvaja – Kućina (neki krivo pišu Kučina), a dobila je ime po jednoj staroj kući koja je za to vrijeme vjerojatno bila veća od ostalih i po čakavski kao velika kuća dobila naziv Kućina. Ostaci kuće i danas se mogu vidjeti nasuprot ulasku na parking Centralnog groblja, a ulica je ispod Sportske kladionice i marketa „Barby“.

Ulica Kućina

Naš vrsni slikar i poznavatelj drenovske prošlosti Alberto Mihich, svojedodno je radio u tvornici „Rikard Benčić“. Tu je osnovao i vodio likovnu sekciju koja je često priređivala izložbe. Na jednoj od takvih izložbi 1976. godine bila je izložena i njegova slika Kućine kako se je on sjećao. Original slike je u koloru na naslovnici (kompjutorski je kolorirana), ulje na platnu, a fotografija je crno/bijela.

Crno bijela fotografija Bertićeve slike
Ulica Kućina - danas
Današnji izgled kuće sa slike

Kućinu je spomenuo i Ivo Grohovac u članku „Kako je postala Škurinja“ napisanog 1913. godine

Ulica Kućina - Škurinje

Zanimljivo je da je u isto vrijeme postojala kuća koju su Drenovčani zvali Kućica, vjerojatno jer je bila malena u odnosu na ostale. Pokojnoga Alda Štefana koji je tamo živio zvali su Aldo z kućice. Kuća postoji i danas, nalazi se kraj kafića na parkingu Centralnog groblja. Nedavno je sasvim obnovljena i evo je na slici.

Ulica Kućina - kućica
Kućica, danas
Kategorije
Bez Granica Drenovska povijest Nacionalni

Vinska matica u Grohovu


U Facebook grupi DCD našeg Društvenog centra Drenova, Damir Medved objavio je usporedne slike Grohova nekad i danas gdje se lijepo vidi kako su nekad oko Grohova postojali vinogradi i obrađene površine koje su danas zapuštene i obrasle šumom.

Na gornjim se slikama lijepo vidi razlika između doba izgradnje brane (1964.-1966.) i današnjeg doba.

Već dugo poznam godpodina Josipa Šikića, stanovnika Grohova koji mi je u razgovoru potvrdio da se u Grohovu nekada doista drugačije živjelo i da je Grohovo bilo okruženo vinogradima i vrtovima. A znamo i za mlinove i stupe koji su isto tako nestali.
Priča mi gospodin Šikić kako su vinogradi postojali s obje strane današnjeg jezera Valići i kako su lijepo uspijevali zahvaljujući ilovači koja je čuvar vlage što odgovara vinovoj lozi. Nisu to bili veliki vinogradi, već manje, suhozidima ograđene površine gdje se uzgajalo većinom bijelo vino uz ponešto i crnoga. Tragovi tih suhozida mogu se pronaći i danas. Tu se, naravno, uzgajalo i povrće za svakodnevnu prehranu, a tko je imao više nosio je prodati na placu u Rijeku.

Priča gdin. Šikić kako u ta malo davnija vremena ni na Grobnišćini pa ni oko Kastva nije bilo toliko vinograda kao oko Grohova, oko Pašca, u Šćitarima na obroncima Katarine. Količine vina koju su proizvodili vlasnici vinograda nisu bili nešto značajnije. Većinom za kućnu upotrebu, a nešto se znalo i prodati. Kako u to doba još nije bilo tehnologije i pripravaka koji su mogli održavati kvalitetu vina, kad bi se bačva otvorila trebalo je relativno brzo to vino i potrošiti da se ne bi pokvarilo. U tu svrhu organizirale su se „Matice“.
U knjizi Zlatana Nadvornika „Hrvatska vina, vinski običaji,vinski napitci i vinske ceremonije“, autor piše:

Knjiga Zlatana Nadvornika

Tekst iz knjige o Matici

Gospodin Šikić ispričao mi je da je u Grohovu bilo malo drukčije. Naime, redoslijed se dogovarao među vinogradarima. I baš kako kaže Nadvornik, u dogovoreno vrijeme suseljani su se okupljali kod određenog gazde, bačva bi se otvorila, pilo se, veselilo, a ponešto i prodalo. To su za ta vremena bili veliki događaji, znali su potrajati i po dva dana kod nekog gazde. Ovi malo žedniji, koji su ostajali i preko noći, prespavali bi na sjeniku, ali bi gazda svima prije oduzeo „fajerc i fuminanti“ (tako mi priča g. Šikić) da ne bi došlo do požara kad bi onako „veseli“ htjeli pripaliti cigaretu. Uglavnom – bačva bi se ispraznila!


Josipov pranono nije održavao matice jer je proizvodio vrlo kvalitetno vino koje bi se brzo prodalo.
Zanimljiv detalj istaknuo je gdin. Šikić. Naime, Grohovčani su prvi počeli spremati kvalitetnije vino u (kako kaže) butije. Ustvari bilo je to nešto slično današnjem šampanjcu, a on i sam negdje još uvijek ima uređaj za čepljenje tih butija.
Slika koju mi je također ustupio gdin. Šikić prikazuje maticu iz (sudeći po natpisu na poleđini) 1958. godine.

Matica u Grohovu 1958. godine

Nažalost ne zna se kod kojeg gazde.

Osim što su se bavili prodajom vina i povrća, mnogi Grohovčani bili su mesari, a kao što je gore spomenuto Grohovo je bilo poznato i po mlinovima i stupama na prokopanom kanalu – odvojku Rječine.
Razvojem industrije i mogućnošću zarade u Rijeci, vinogradi su se zapuštali i vinarstvo je postupno nestajalo.

Kategorije
Bez Granica Drenovska povijest

Da se ne pozabi…

Prisjećamo se slavne izložbe Da se ne pozabi… iz 2004. godine autora Alberta Mihicha i Christiana Grailacha

Kategorije
Bez Granica Drenovska povijest

TERČEVO SELO

Obitelj de Terzy (ovako su pisali sa Y, premda se i u povijesti Rijeke često sreće prezime de Terzi) živjela je nekad na Drenovi i bila je, po svemu sudeći, viđena i dobrostojeća. Jedan dio Drenove i danas se upravo po njima zove Terčevo selo i protezalo se nekad od sadašnjeg mjesta s karakterističnom voltom na Drenovskom putu, odmah nakon starog župnog dvora sve do Škudarova, zauzimajući tadašnje njive na kojima u to doba nije bilo nijedne kuće.

Lokacije Terčevog sela

U “Knjizi vjenčanja 1838. – 1926.” koju su vodili seoski župani Drenove, a kopiju koje ima Zavičajni muzej u svojem digitalnom fundusu, nalazimo podatak da su se 17.8.1849. vjenčali Josephus de Terzy i Carolina Medanich, a 29.10.1892. njihov sin Franciscus de Terzy i Francisca Vidrih.

Kopije stranica iz „Knjige vjenčanja 1838 – 1926“ s imenima članova obitelji de Terzy

U knjizi Povijest Rijeke, knjiga druga, autor Giovanni Kobler u dijelu gdje opisuje riječke crkve spominje ime de Terzy:

29. Župna crkva Sv. Marije s Karmelskog brijega.

Arhiđakon de Peri, koji je umro 1810., godine, oporukom iz 1807.,ostavio je posjed na Drenovi, uz iste obveze, svome praunuku Francescu de Terzyu. Tijekom sređivanja prihoda za održavanje kulta, pokrovitelj Francesco de Terzy, tada gradski kancelar, vinkulirao je iznos od 500 forinta u korist ove kapele.

Internetski Forum Croinfo051 piše između ostaloga:

Popis svih koji su u neko doba bili vlast u gradu:

….

1694., 8. VII. -1715. Ottavio barone de Terzy, kapetan

1813? – 1813., 23. XI. Vicenco de Terzy, (privremeni Intendant, podestata)

U Državnom arhivu Rijeka pronašao sam dva dokumenta u kojima se spominje drenovska obitelj de Terzy. Prvi iz 1909. godine (slika dolje) kaže:

Skica prikazuje teren na Drenovi (crvena boja) koji je općinsko vlasništvo, a zabunom je upisano na ime de Terzy Antonio, Vincenzo,Giuseppe, Luigia, Carolina, Teresa.

Na skici se vidi crkva, a teren je približno na području današnjega samostana.

Drugi dokument iz 1910. godine prikazuje skicu razmjene vlasništva  terena između općine i Francesca de Terzyja u svrhu proširenja ceste (današnji Drenovski put). Lijepo su označene: crkva, tadašnji župni stan, kuća Lina Kucicha (danas zgrada „Lepe Brena“), skadanj (štala) kraj joga (vidi dalje u tekstu) i samo Terčevo selo u sredini slike.

Gore spomenuta volta nad ulaznim je vratima u središte sela kojeg čini blok kuća koji danas izgleda kao na sljedećim slikama. Prva fotografija je pogled na ulaz u selo s kamenim lukom – voltom, a posljednja je reljef na volti sa uklesanim imenom sela Terčevo selo, dva hrastova lista (možda znak obitelji) i neobjašnjive inicijale FV (možda kamenorezac). U prizemlju zgrade bila je nekada Oštarija pul Sablića s tim da je ulaz bio današnji srednji prozor na srednjoj slici. Desna slika prikazuje unutrašnjost sela.

Ispred Oštarije pul Sablića

Iznad kuće još je jedna volta s reljefnim natpisom na kojoj je inicijal teško čitljiv. Razaznaje se slovo T, desno, vjerojatno od Terzy, a lijevo bi se moglo pročitati kao J što bi odgovaralo imenu Josephus, navedenog u Knjizi vjenčanja, kao i godina 1909.

Prekoputa gostione, ispod ceste bio je jog za boće, a iza joga, prema crkvi , skadanj (štala) za blago. Na poleđini slike napisao  je Ante Zupčić:

 Jog za boće na Terčeven selu 1965.g. Z. Ljubo hitil je boću zad njega Pepić Mihić Josip. Romano Mihić Milan Saftić Arduino zdigal je boću i Renato z Lokve, zada skadanj  za Gospodarove konje i mule i rasadnik.

Po pričanju Ante Zupčića u vrijeme slikanja ove fotografije vlasnik skadnja bio je Milan Saftić i u njemu držao koze i perad.

Jog na Terčeven selu

Kako je taj dio Drenove izgledao početkom četrdesetih prošloga stoljeća prikazano je na skici koju je na moju molbu po sjećanju (a vjerujte ima vrlo dobru memoriju) nacrtao Alberto Mihich-Bertić.

Par riječi za orijentaciju: sasvim desno je stari župni stan gdje je stanovao naš dobri Gabrijel, u sredini je današnja zgrada i ulaz u Terčevo selo, preko puta jog i skadanj. Primjećujete da je bilo više ulaznih portuna s voltama koje su s vremenom srušene.

Kategorije
Aktivnosti Bez Granica Nacionalni

NOĆ MUZEJA 2022. u Društvenom centru Drenova – Zavičajnom muzeju Drenove

Na ovogodišnjoj Noći muzeja, koja će se održati u petak 28. siječnja 2022. od 18 do 22 sata glavna tema je Između stvarnog i digitalnog.

Udruga Bez granica koja vodi Zavičajni muzej Drenove, a koji djeluje u okviru Društvenog centra Drenova, predstaviti će veliku izložbu na temu “Znameniti Drenovčani – zašto su nam tako važni za povijest našeg kraja”.

Izložba će biti hibridnog tipa – fizički u prostoru u posve digitalnom formatu na multimedijalnoj platformi muzeja, te online putem FB video streama.

U 19:00 moći ćete pogledati razgovor koji je Damir Medved vodio sa Chistianom Grailachom i Albertom Mihichem o našim Drenovčanima, i zašto mislimo da su nas zadužili i da su vrijedni sjećanja.

U pripremi za ovu izložbu obavljena su i dodatna istraživanja, pa smo sada u prilici predočiti i neke do sada neobjavljene dokumente dobivene iz Arhiva Arolsen (međunarodna arhiva za progon nacističkih zločina) a tiču se sudbina naših Drenovčana.

Na ovoj izložbi ćemo se prisjetiti:

Gabrijela Bratine

Vilima Štefana

Braće Hlača

Ružice Mihić

Orlanda Kučića

Ivana Žorža

Brune Francetića

Stanka Frankovića

Sergia Tuconia

Dobro nam došli!

Napomena: razgledavanje Zavičajnog muzeja Drenove i izložbe odvijat će se poštivajući epidemiološke mjere te su potrebne Covid-19 potvrde, a sve punoljetne osobe trebaju nositi maske u zatvorenom prostoru.

Kategorije
Bez Granica Drenovska povijest Nacionalni

Orlando Kučić

Pri kraju Ulice Ivana Žorža prema Škurinjama, lijevo počinje Ulica Orlanda Kučića i veže se na Kućički put.

Tko je bio Orlando Kučić ispričala mi je njegova, sada već pokojna sestra, gđa. Nives Kučić. Našli smo se u Klubu umirovljenika Drenove i moram reći da je s priličnim podozrenjem pristala odgovarati na moja pitanja o njenom bratu jer, kako je rekla to su stvari i vremena o kojima se danas malo govori.

Orlando, stoji treći s lijeva
Orlando iznad učitelja

No pomalo je otvorila dušu i ispričala:

Orlando je bio godinu mlađi od nje, rođen 19.11.1929. godine. Živjeli su na Boku, a u školu su išli u Staru školu Drenova. Početkom 1944. godine Orlando je s nekoliko drenovskih mladića, dječaka moglo bi se reći, otišao, kako Nives kaže, u šumu. Po svemu sudeći u istoj grupi bio je i Ivan Žorž. Orlando je bio kurir i nosio je obavijesti između baza koje su, kako kaže Nives, imale brojeve.

Jedne noći pomogao je Orlando u prenošenju ranjenika. Umoran, zaspao je na mokroj mahovini. Ubrzo se, nažalost, razbolio – dobio je upalu porebrice, plauritu kako kaže Nives. Mama mu je svaki dan kuhala toplu juhu, no ništa nije pomoglo. Odvezli su ga u bolnicu. u Sušaku U bolnici su Nijemci u tri navrata tražili da im se isporuči s namjerom da ga transportiraju u Dachau, ali liječnik nije dopustio, uz napomenu da je preslab za transport i da je njegovo zdravstveno stanje ionako kritično. Umro je u bolnici kao dječak, u petnaestoj godini života. Sahranjen je na Starom groblju Drenova.

Nives Kučić

 A ovako je Spartacu Črnjariću ispričala njegova majka Agricola, rođena na Drenovi 1924. godine pa mi je poslao na e-mail:

Mat mi je rekla :

Jednu nedeju su mladići od cca 16 let z Dolnje Drenove šli na Lokvu -Tito Francetić, Ferruccio Superina, Orlando Kučić I Ivan Žorž. Na Lokve su jih zeli partizani za na Učku.

Orlando je bil obolel i umrl. Moja mat je bila na sprogode.

Spartaco Črnjarić

Kategorije
Bez Granica Drenovska povijest Nacionalni

Ivan Žorž

Ulica Ivana Žorža počinje stepenicana nasuprot crkve na Donjoj Drenovi i spušta se sve do ulice Ive Lole Ribara i jedna je od najdužih drenovskih ulica.

Ivan Žorž sa roditeljima
S roditeljima, Stanislava-Slava i Josip-Pepin Žorž

Ivan Žorž, Nini kako ga se danas sjećaju članovi drenovske obitelji Žorž, rođen je 10. srpnja 1926. na Drenovi. Kako i kada se uključio u obranu domovine i svoje Drenove, nažalost ne znamo, a ne znaju ni njegovi, danas još živi Žorževi. Na web adresi Arhiva Arolsen doznajemo da je 25 rujna 1944. doveden u koncentracioni logor Dachau i vodio se pod zatvoreničkim brojem 111417. Niti mjesec dana nakon dolaska u Dachau premješten je 22. listopada u logor Neuengamme pokraj Hamburga odakle se više nikad nije vratio.

Dokumenti iz KL Dachau
Prijepis u bazu podataka

Ponovit ću ovdje što sam napisao u tekstu o Orlandu Kučiću:

Spartaco Črnjarić, moj kolega i prijatelj poslao mi je e-mailom što mu je njegova majka, Drenovčanka Agricola Črnjarić ispričala:

Mat mi je rekla: u nedeju su mladići od cca 16 let z Dolnje Drenove šli na Lokvu -Tito Francetić, Ferruccio Superina, Orlando Kučić i Ivan Žorž. Na Lokve su jih zeli partizani za na Učku. Mat govori da Žoržu ni pravi ime Ivan (misleći vjerovatno Nini, kako su ga zvali). Njegovi su bivali na samoj granice, otac je bil klesar, više bi znal od njih povedat Milivoj Brozina ki je njin i nan rod .

Spartaco Črnjarić

Zanimljivo je da su Nijemci vrlo detaljno vodili dokumentaciju o logorašima. Na primjer za Ivana u jednom dokumentu stoji da je pri dolasku imao 850 talijanskih lira. No, ni u jednom dokumentu ne spominje se uzrok ili način smrti, kako za Ivana tako i za sve logoraše.

Transport Liste Dachau – Neuengamme (Ivan je pod r.br. 1474)
Arhiv Arolsen – Međunarodni centar za nacistički progon, ranije Međunarodna služba za traženje (ITS), međunarodno je vođen centar za dokumentaciju, informacije i istraživanja o nacističkom progonu, prisilni rad i holokaust u nacističkoj Njemačkoj i njezinim okupiranim regijama. Arhiv sadrži oko 30 milijuna dokumenata iz koncentracijskih logora, pojedinosti o prisilnom radu i spise o prognanim osobama. ITS čuva originalne dokumente i razjašnjava sudbinu onih koje su proganjali nacisti. Arhivi su dostupni istraživačima od 2007. U svibnju 2019. Centar je prenio oko 13 milijuna dokumenata i učinio ih dostupnim javnosti putem interneta. Arhive se trenutno digitaliziraju i transkribiraju putem crowdsourcing platforme Zooniverse. Od srpnja 2020. oko 27% arhiva je prepisano.

Kategorije
Bez Granica Drenovska povijest Nacionalni

Bruno Francetić

Ulica koja od križa u Benašima ide uzbrdo prema Tonićima i Kablarima nosi me Bruna Francetića.

Na internetskoj adresi Grada Rijeke naći ćete podatke o porijeklu imena ulica pa tako za Bruna Francetića kaže:

Bruno Francetić (Rijeka ,1921. – Kamenjak, 1942.) – hrvatski antifafist i istaknuti borac za radnička prava. Bio je član Skojevske grupe Drenova.

Nedavno je Društvo Bez granica objavilo tekst gđe. Elde Bariša kojoj je Bruno bio barba, mamin brat. Gđa Elda ponešto se sjeća Brunovog odlaska u partizane i piše:

I moj je barba šal va partizani. Baš san ta dan šla gore k none i čula karanje nonota i barbe. Kad san tela poć nutra, barba je oprl vrata i na vratih rekal nonotu “ja ren ća i neću van više nikada doć”. Poginul je 1942. leta kot prvoborac, Bruno Francetić po kemu se zove naša ulica.

Par detalja onjegovoj pogibiji nalazimo u tekstu što ga je objavila grupa „Lokalpatrioti Rijeka“ koji o sebi kažu:

“Lokalpatrioti Rijeka” je mjesto koje okuplja zaljubljenike u grad Rijeku i Primorsko-goranski kraj!  Bavi se očuvanjem riječkog identiteta te multikulturalnosti kao njegove glavne vrijednosti. Nezavisna stranica prvenstveno orijentirana na rad foruma koji prati sva važnija zbivanja u gradu Rijeci i našem kraju te otkriva našu povijest.

Izvadak iz navedenog teksta:

05.07.1942. poginuo je komandant 2. Primorsko-goranskog partizanskog odreda drug Nikola Car – Crni Miko. Tog dana postavljena je zasjeda na Lujzijani između Kamenjaka i Grobnika u jačini od 140 partizana…. U ovoj akciji pored komandanta odreda poginuo je i drug Bruno Francetić.

Gđa. Elda ispričala je da su Talijani sve poginule u toj akciji sahranili u zajedničkoj grobnici na groblju Kozala.

Bruno je bio prvi poginuli drenovski partizan, a vjerojatno i prvi poginuli partizan s talijanskim državljanstvom.