Kinedok 2018: Vlak nade

Radnja se odvija na Dječjem vlaku koji je 1948. izgradila komunistička vlada u Mađarskoj. U šezdeset godina stari vlakovi voze svaki dan, prevozeći i do 400.000 putnika na godinu, a njima upravlja 500 tinejdžera koji ondje rade bez plaće u zamjenu za jedinstven doživljaj zajednice. Glavni protagonisti troje je mladih željezničkih radnika, odraslih u ekonomskim i socijalnim nemirima današnjeg društva. Dječji vlak nudi im utočište, mjesto gdje su drugarstvo i red norma, u oštroj suprotnosti s kaosom i egoizmom današnjeg društva. Pratimo Gergő-a , Karmen i Viktora u ključnim trenucima sljedećih godina u vlaku i izvan njega.

Socijalizam uz sve slabosti i mane imao je nedvojbeno i pozitivne strane kroz nastojanje da se širokim slojevima radnika omogući edukacije, zaposlenje, krov nad glavom no i brigu o djeci kroz organizirane aktivnosti u dječjim i radničkim odmaralištima, radne akcije i priliku za “životnu igru” i odgovornost upravljanja složenim sustavom kao što je u ovom primjeru željeznica. Iako iz današnje perspektive možemo reći da je to bilo i namjenjeno indoktrinaciji najmlađih uzrasta, nakon propasti socijalizma u većini slučajeva netragom su nestala sva ta prava i nije ponuđena nikakva zamjena što je posebno pogodilo siromašnije slojeve društva u svim postsocijalističkim državama.

Ideja da se svako treba “pobrinuti“ za sebe jednostavno ne funkcionira u manje razvijenim tranzicijskim društvima. Nekad su poduzeća, kao i cijeli društveni sustav promatrali radnike i ljude kao vrhovnu vrijednost ili najvredniji resurs, glorificirao se rad i rezultat rada, gradila su se radnička naselja i odmarališta, godišnji odmor je bio zagaranitran…

Svakako da je i u tom sustavu bilo devijacija no danas se kao najbitnije stvari doživljavaju tržište i novac, a tu nema previše prostora za egalitarizam ili milosti za najslabije.

Junaci naše priče upravo su se zatekli u takvoj situaciji, pratimo samohranu majku sa troje djece koja se bori da im pruži dostojanstven život i dječaka Gergőa koji živi sa bakom i djedom dok su mu roditelji na radu u dalekoj Njemačkoj. Jedinu utjehu im pruža mogućnost rada na Budimpeštanskoj dječjoj željeznici gdje imaju priliku raditi i družiti se sa vršnjacima.

Može se reći da je rad i prirodna ljudska potreba da nešto radi ključni narativ filma. Rad omogućava egzistenciju samog pojedinca i onih koji o njemu ovise. Pored toga, rad omogućava socijalnu interakciju pojedinca sa suradnicima na poslu, predstavlja izvor društvenog statusa i prestiža, a ima i vrlo velik unutarnji značaj za pojedinca, kao izvor identiteta, samopoštovanja i samoaktualizacije. Stoga je rad centralna ljudska vrijednost i jedan od odlučujućih faktora u formiranju i razvoju pojedinca u društvu – i baš zato Budimpeštanska dječja željeznica ima važnu ulogu u formiranju svijesti djece koliko je rad važan.

No život nije bajka, pratimo grčevitu borbu roditelja da nađu posao i prihode, ne znamo ništa o povijesti koja ih je dovela u sadašnje stanje (Viktorova i Karmenina majka govori tri jezika, no ne može naći pristojan posao, Gergőv otac očito je ozbiljno bolestan no ipak mora raditi u Njemačkoj ) i na kraju nema “happy enda”.

Posebno su dramatične scene deložacije obitelji iz malog podstanarskog stana. Čitava obitelj se preko noći našla na ulici, djeca su privremeno našla smještaj u željezničkom kampu a majka je završila u azilu za beskućnike.

Na kraju ljeta obitelj je ponovo zajedno u skučenoj sobi u zgradi za beskućnike, no sa nejasnom perspektivom. Gergő se konačno nalazi sa roditeljima i definitivno odlučuje da će studirati u Mađarskoj i odbija poziv roditelja da sa njima ode u Njemačku. Završava u derutnom studentskom domu no odlučan da svoju ljubav prema željeznici potvrdi diplomom inženjera.

Vlak nadeje doista zanimljiv film i ostavio je mnogo prostora za razmišljanje nakon projekcije. Problemi malog čovjeka u paklu tranzicije, ekonomske emigracije, razdvojenost djece i roditelja, gubitak posla, deložacije – tema su koja je očito aktualna u cijeloj regiji i vrlo je lako suosjećati sa glavnim akterima jer iste priče svakodnevno proživljavamo.

No nadu našim mladim junacima u tim teškim trenucima daje upravo mogućnost da barem povremeno rade na dječjoj željeznici i pobjegnu iz mučne stvarnosti. Sjajna je ljubav tih mladih ljudi prema željeznici i njihova briga (ali i društva) za očuvanje te za svaku civiliziranu državu važne kulturne i povijesne baštine. Nažalost manja je briga društva za građane koje život nije pomazio, svjedočimo destrukciji društvenih vrijednosti stvorenih u socijalističkom razdoblju, a da pritom nisu stvorene nove vrijednosti kao prepreka apsolutnoj samovolji i cinizmu onih koji posjeduju bilo koju vrstu moći, političku, društvenu ili ekonomsku.

Film je dobio nagradu na DOK Leipzig 2015 – Golden Dove Award at Next Masters Competition, a 2016. prikazan je i na Zagreb Doxu.