Na Drenovi mnoge ulice, osim po imenima zaslužnih Drenovčana, nose imena po toponimima – Frkaševo, Škudarevo, Brca i slično. No jedna adresa se izdvaja – Kućina (neki krivo pišu Kučina), a dobila je ime po jednoj staroj kući koja je za to vrijeme vjerojatno bila veća od ostalih i po čakavski kao velika kuća dobila naziv Kućina. Ostaci kuće i danas se mogu vidjeti nasuprot ulasku na parking Centralnog groblja, a ulica je ispod Sportske kladionice i marketa „Barby“.
Ulica Kućina
Naš vrsni slikar i poznavatelj drenovske prošlosti Alberto Mihich, svojedodno je radio u tvornici „Rikard Benčić“. Tu je osnovao i vodio likovnu sekciju koja je često priređivala izložbe. Na jednoj od takvih izložbi 1976. godine bila je izložena i njegova slika Kućine kako se je on sjećao. Original slike je u koloru na naslovnici (kompjutorski je kolorirana), ulje na platnu, a fotografija je crno/bijela.
Crno bijela fotografija Bertićeve slike
Današnji izgled kuće sa slike
Kućinu je spomenuo i Ivo Grohovac u članku „Kako je postala Škurinja“ napisanog 1913. godine
Zanimljivo je da je u isto vrijeme postojala kuća koju su Drenovčani zvali Kućica, vjerojatno jer je bila malena u odnosu na ostale. Pokojnoga Alda Štefana koji je tamo živio zvali su Aldo z kućice. Kuća postoji i danas, nalazi se kraj kafića na parkingu Centralnog groblja. Nedavno je sasvim obnovljena i evo je na slici.
Pri kraju Ulice Ivana Žorža prema Škurinjama, lijevo počinje Ulica Orlanda Kučića i veže se na Kućički put.
Tko je bio Orlando Kučić ispričala mi je njegova, sada već pokojna sestra, gđa. Nives Kučić. Našli smo se u Klubu umirovljenika Drenove i moram reći da je s priličnim podozrenjem pristala odgovarati na moja pitanja o njenom bratu jer, kako je rekla to su stvari i vremena o kojima se danas malo govori.
Orlando, stoji treći s lijeva
Orlando iznad učitelja
No pomalo je otvorila dušu i ispričala:
Orlando je bio godinu mlađi od nje, rođen 19.11.1929. godine. Živjeli su na Boku, a u školu su išli u Staru školu Drenova. Početkom 1944. godine Orlando je s nekoliko drenovskih mladića, dječaka moglo bi se reći, otišao, kako Nives kaže, u šumu. Po svemu sudeći u istoj grupi bio je i Ivan Žorž. Orlando je bio kurir i nosio je obavijesti između baza koje su, kako kaže Nives, imale brojeve.
Jedne noći pomogao je Orlando u prenošenju ranjenika. Umoran, zaspao je na mokroj mahovini. Ubrzo se, nažalost, razbolio – dobio je upalu porebrice, plauritu kako kaže Nives. Mama mu je svaki dan kuhala toplu juhu, no ništa nije pomoglo. Odvezli su ga u bolnicu. u Sušaku U bolnici su Nijemci u tri navrata tražili da im se isporuči s namjerom da ga transportiraju u Dachau, ali liječnik nije dopustio, uz napomenu da je preslab za transport i da je njegovo zdravstveno stanje ionako kritično. Umro je u bolnici kao dječak, u petnaestoj godini života. Sahranjen je na Starom groblju Drenova.
Nives Kučić
A ovako je Spartacu Črnjariću ispričala njegova majka Agricola, rođena na Drenovi 1924. godine pa mi je poslao na e-mail:
Mat mi je rekla :
Jednu nedeju su mladići od cca 16 let z Dolnje Drenove šli na Lokvu -Tito Francetić, Ferruccio Superina, Orlando Kučić I Ivan Žorž. Na Lokve su jih zeli partizani za na Učku.
Orlando je bil obolel i umrl. Moja mat je bila na sprogode.
Ulica Ivana Žorža počinje stepenicana nasuprot crkve na Donjoj Drenovi i spušta se sve do ulice Ive Lole Ribara i jedna je od najdužih drenovskih ulica.
S roditeljima, Stanislava-Slava i Josip-Pepin Žorž
Ivan Žorž, Nini kako ga se danas sjećaju članovi drenovske obitelji Žorž, rođen je 10. srpnja 1926. na Drenovi. Kako i kada se uključio u obranu domovine i svoje Drenove, nažalost ne znamo, a ne znaju ni njegovi, danas još živi Žorževi. Na web adresi Arhiva Arolsen doznajemo da je 25 rujna 1944. doveden u koncentracioni logor Dachau i vodio se pod zatvoreničkim brojem 111417. Niti mjesec dana nakon dolaska u Dachau premješten je 22. listopada u logor Neuengamme pokraj Hamburga odakle se više nikad nije vratio.
Dokumenti iz KL Dachau
Prijepis u bazu podataka
Ponovit ću ovdje što sam napisao u tekstu o Orlandu Kučiću:
Spartaco Črnjarić, moj kolega i prijatelj poslao mi je e-mailom što mu je njegova majka, Drenovčanka Agricola Črnjarić ispričala:
Mat mi je rekla: u nedeju su mladići od cca 16 let z Dolnje Drenove šli na Lokvu -Tito Francetić, Ferruccio Superina, Orlando Kučić i Ivan Žorž. Na Lokve su jih zeli partizani za na Učku. Mat govori da Žoržu ni pravi ime Ivan (misleći vjerovatno Nini, kako su ga zvali). Njegovi su bivali na samoj granice, otac je bil klesar, više bi znal od njih povedat Milivoj Brozina ki je njin i nan rod .
Spartaco Črnjarić
Zanimljivo je da su Nijemci vrlo detaljno vodili dokumentaciju o logorašima. Na primjer za Ivana u jednom dokumentu stoji da je pri dolasku imao 850 talijanskih lira. No, ni u jednom dokumentu ne spominje se uzrok ili način smrti, kako za Ivana tako i za sve logoraše.
Transport Liste Dachau – Neuengamme (Ivan je pod r.br. 1474)
Arhiv Arolsen – Međunarodni centar za nacistički progon, ranije Međunarodna služba za traženje (ITS), međunarodno je vođen centar za dokumentaciju, informacije i istraživanja o nacističkom progonu, prisilni rad i holokaust u nacističkoj Njemačkoj i njezinim okupiranim regijama. Arhiv sadrži oko 30 milijuna dokumenata iz koncentracijskih logora, pojedinosti o prisilnom radu i spise o prognanim osobama. ITS čuva originalne dokumente i razjašnjava sudbinu onih koje su proganjali nacisti. Arhivi su dostupni istraživačima od 2007. U svibnju 2019. Centar je prenio oko 13 milijuna dokumenata i učinio ih dostupnim javnosti putem interneta. Arhive se trenutno digitaliziraju i transkribiraju putem crowdsourcing platforme Zooniverse. Od srpnja 2020. oko 27% arhiva je prepisano.
Ulica koja od križa u Benašima ide uzbrdo prema Tonićima i Kablarima nosi me Bruna Francetića.
Na internetskoj adresi Grada Rijeke naći ćete podatke o porijeklu imena ulica pa tako za Bruna Francetića kaže:
Bruno Francetić (Rijeka ,1921. – Kamenjak, 1942.) – hrvatski antifafist i istaknuti borac za radnička prava. Bio je član Skojevske grupe Drenova.
Nedavno je Društvo Bez granica objavilo tekst gđe. Elde Bariša kojoj je Bruno bio barba, mamin brat. Gđa Elda ponešto se sjeća Brunovog odlaska u partizane i piše:
I moj je barba šal va partizani. Baš san ta dan šla gore k none i čula karanje nonota i barbe. Kad san tela poć nutra, barba je oprl vrata i na vratih rekal nonotu “ja ren ća i neću van više nikada doć”. Poginul je 1942. leta kot prvoborac, Bruno Francetić po kemu se zove naša ulica.
Par detalja onjegovoj pogibiji nalazimo u tekstu što ga je objavila grupa „Lokalpatrioti Rijeka“ koji o sebi kažu:
“Lokalpatrioti Rijeka” je mjesto koje okuplja zaljubljenike u grad Rijeku i Primorsko-goranski kraj! Bavi se očuvanjem riječkog identiteta te multikulturalnosti kao njegove glavne vrijednosti. Nezavisna stranica prvenstveno orijentirana na rad foruma koji prati sva važnija zbivanja u gradu Rijeci i našem kraju te otkriva našu povijest.
Izvadak iz navedenog teksta:
05.07.1942. poginuo je komandant 2. Primorsko-goranskog partizanskog odreda drug Nikola Car – Crni Miko. Tog dana postavljena je zasjeda na Lujzijani između Kamenjaka i Grobnika u jačini od 140 partizana…. U ovoj akciji pored komandanta odreda poginuo je i drug Bruno Francetić.
Gđa. Elda ispričala je da su Talijani sve poginule u toj akciji sahranili u zajedničkoj grobnici na groblju Kozala.
Bruno je bio prvi poginuli drenovski partizan, a vjerojatno i prvi poginuli partizan s talijanskim državljanstvom.
Ako iz pravca grada Drenovskim putem idete prema crkvi, kod kafića „Romano“ lijevo se odvaja Ulica Stanka Frankovića koja sijekući Ulicu Ivana Žorža produžava sve do Žminjske. U ovoj vrlo prometnoj ulici Dječji je vrtić, market „Brodokomerca“, prodavaona namještaja i, zanimljivo, dva frizerska salona!
Stanko Franković po kome ova važna ulica nosi ime rođen je 8. rujna 1919. na Drenovi kao deveto od desetero djece Ivana Frankovića i Marije rođene Štefan i nećak profesora Frana Frankovića. Vrlo rano, već početkom 1942. godine priključio se oslobodilačkom pokretu kao i mnogi mladi Drenovčani.
U „Zborniku Kastavštine“ br. 1 iz 1978. g. Vilim Štefan u tekstu „Mladi Kastavštine u Narodnoj revoluciji“, između ostaloga, navodi:
Skojevska grupa Drenova:
Vilim Štefan, Valter Francetić, Bruno Francetić, Stanko Franković,Vence Mihić i Stanko Hlača.
Glavna ulica drenovskog novog naselja je ulica Braće Hlača. Proteže se od raskršća s Drenovskim putem kod Društvenog centra Drenova („Granica“ kako su je zvali stari Drenovčani) do raskršća s ulicom Ivana Žorža kod drenovske ambulante. U nastavku produžava se u novoizgrađenu tzv. cestu A i na taj način postala je prometna žila kucavica Drenove, jer je na sebe preuzela nekadašnju ulogu Drenovskog puta u povezivanju Drenove s gradskim središtem i grada s centralnim gradskim grobljem.
Ulica Braće Hlača
Želja mi je upoznati stanovnike Drenove, a pogotovo mlađe i novopridošle (stariji drenovčani to mahom znaju), tko i što su bili braća Hlača po kojima je ulica dobila ime.
Kablari, kuća Peršićevih. Slijeva Libero Kukuljan, Franjo Peršić (harmonika), Stanko Hlača, otraga Josip Hlača i Bruno Francetić. Prije drugog svjetskog rata.
Poslužit ću se pri tome člankom Vilima Štefana “Sjećanja na revolucionarni radnički i omladinski pokret Drenove“ iz knjige “Drenova – školstvo i povijesni razvoj“ (Rijeka,1987.).
Već prije Hitlerovog napada na tadašnju Jugoslaviju 6. travnja 1941., talijanske vlasti počele su pripreme za rat i da bi zaštitile svoje državljane, stanovnike Donje Drenove, evakuirali su ih vlakom i autobusima u sjevernu Italiju. Gornju Drenovu je ubrzo, već par dana iza početka rata, okupirala talijanska vojska pa je tako Drenova nakon 17 godina kakve-takve slobode, ponovo pala pod talijansku okupaciju.
Jugoslavanska vojska nije pružila otpor, kralj je pobjegao u inozemstvo, Pavelić je sporazumom s Mussolinijem predao Italiji pola Hrvatske, Hitler je sa SSSR-om sklopio pakt o nenapadanju. U takvim uvjetima među narodom Drenove, a pogotovo među mladima, odgojenim u nacionalnom i antifašističkom duhu nastala je malodušnost i nesnalaženje. No ne zadugo. Već početkom srpnja osnovana je prva skojevska jedinica mladih Drenovčana iz koje se regrutiraju i prvi borci u partizanskim jedinicama.
Jedan od njih bio je i prvi od braće Stanko Hlača, koji je poginuo 15. rujna 1942. na Modrušu u borbi s ustašama. Kao odmazdu za sve veći odlazak u partizane, okupator je kažnjavao i nedužne ljude pa je tako 6. lipnja 1942. kod Banovog Križa blizu Kastva strijeljano dvanestoro mladića među kojima i Josip Hlača, drugi od braće. U Drenovu su 1. siječnja 1945. prodrli četnici, hapsili su i predavali Nijemcima sve sumnjive ljude. Tako je i treći i najmlađi od braće Vjenceslav Hlača, dospio u logor Risiera (Rižarna) kraj Trsta gdje je završio u krematoriju.
Vilim Štefan ovako piše:
Bila je to teška tragedija za tu obitelj, a i za sve Drenovčane. Jadni Martin (otac) imao je tri kršna i stasita sina. Jednog (Pepeta) su Talijani strijeljali kod Banovog križa, najstariji sin Stanko poginuo je u borbi s ustašama, a najmlađi Vence, odbornik Drenove, kao žrtva četnika.
Rodna kuća braće Hlala, Kablarska cesta 36Nadgrobni spomenik na groblju Gornja Drenova
Drenova i Drenovčani, čuvajući uspomenu na trojicu mladih domoljuba, dali su po njima ime jednoj od glavnih ulica u svome mjestu.
Ako iz pravca Škurinja od raskršća kod škole krenete Ulicom Braće Hlača, prva ulica lijevo je Ulica Ružice Mihić. Započinje kod dječjeg igrališta nad nekadašnjim skloništem, a završava stepenicama koje vode na veliko parkiralište kod Centralnog gradskog groblja. Ova tiha, drvoredom ukrašena ulica s pravom nosi nježno žensko ime Drenovčanke Ružice Mihić.
Ulica Ružice Mihić
Intervju
Kako povremeno u našem listu objavljujemo napise o našim ulicama, odlučio sam se ovaj put za ovu, budući da poznam Ružičinog brata, gospodina Atilija Mihića. Na moju molbu rado je pristao na razgovor o svojoj sestri.
Recite mi za početak par riječi o vašoj obitelji. Gdje ste živjeli?
Ružica je najstarije, a ja najmlađe dijete od nas sedmero koliko su ih imali naši roditelji. Rođena je 18. listopada 1921., a ja 1939. godine, tako da je među nama punih 18 godina razlike.
Živjeli smo u našoj kući u zaseoku Tonići u današnjoj Ulici Bruna Francetića.
Obzirom na veliku razliku u godinama ne znam puno o njezinom životu u mladosti. Znam da je išla u školu na Donjoj Drenovi koja je od Rimskog ugovora 1924. god. pripala Italiji pa je i škola, kao i sve škole tada u Rijeci, bila talijanska. Tonići su pripadali tadašnjoj Jugoslaviji, no u to doba Gornja Drenova nije imala škole. Kasnije je završila kurs za šilicu. Po pričanju roditelja znam da se trebala i zaposliti, ali je rat prekinuo sve. I sad imam njezinu radnu knjižicu, ali bez i jednog dana radnog staža.
Kao što kažete počeo je rat. Kako i kada se Ružica uključila?
Drenova je u početku rata imala dva čovjeka koji su bili borci-partizani od samog početka rata: moj brat Venceslav Vence Mihić, dvije godine mlađi od Ružice i Vilim Štefan koji su bili nosioci i pokretači otpora na Drenovi. Postupno su mnogi muškarci s Drenove otišli u šumu u partizane. Žene su ostale i postale nosioci terenskog rada.
U “Kastavskom zborniku” br. 1 iz 1978 godine u članku “Žene Kastavštine u NOB-i 1941-1942. god.” autorice Milke Milenić-Nežić piše:
Ružica Mihić iz Drenove član je SKOJ-a, zatim i član KPJ. Njezina je aktivnost svestrana. Donosi i dijeli štampu, sakuplja i nosi hranu, dovodi na vezu nove borce, odlazi preko granice, radi s omladinom i ženama.. . . . Tako je radila sve do siječnja 1945. godine, kad je hapse četnici, muče i zlostavljaju i nakon toga predaju Nijemcima. Odvedena je u neki koncentracioni logor i nije se više vratila.
Ružica se aktivno uključila u pokret otpora vrlo rano, već 1942. god. na nagovor svoga brata Venceta i radila je aktivno na terenu baš kao što piše u navedenom članku. Moram reći da je bila prva žena sekretar SKOJ-a.
Možete li se prisjetiti kako je došlo do toga da je uhapšena?
Točno znam i sjećam se svakog detalja iako sa imao tek 5 godina. Godine 1944. jedan mladi borac, partizan s Drenove bio je ranjen i došao je kući na oporavak. Četnici, koji su se tada već povlačili prema zapadu, našli su ga ranjenoga, na mukama je progovorio i rekao neka imena. U velikoj raciji od Benaši do Kablari zarobili su dvadesetak starijih ljudi. Među njima je bila i jedna žena koja je prokazala moju sestru. Ružica, znajući da je u opasnosti spavala je u Kučićima kod svoje tete.
Upravo na dan Vilije Božje 1944., ujutro je došla doma kad se pojavila grupa četnika s kojima je bila i žena koju sam spomenuo i rekla: “To je Ružica Mihić koju tražite.” Naredili su joj da se spremi. Kao sad se sjećam: ušla je u “kamarin” da se obuče, dva četnika za njom. Jedan od njih nabusito joj je naredio : “Ajde požuri, požuri”, dok je drugi rekao: “Pusti ženu da se obuče jer ide u nepoznato”. Hoću reći da je i među njima bilo ljudi.
Četnici su je predali Nijemcima koji su je odveli u Sveti Matej, poslije toga na Trsat pa u zatvor u Via Romi. Početkom veljače transportirali su je u zloglasni koncentracioni logor Dachau u Njemačkoj. Kad su Amerikanci koncem rata, u svibnju 1945. oslobodili logor bila je još živa. Kad su se Drenovčice Marija Tomašić udana Fućak, Kristina, ne znam prezime premda sam joj poznavao muža i djecu i još jedna žena, koje su bile u logoru zajedno s Ružicom, vratile na Drenovu, ispričale su kako je Ružica bila preslaba da izdrži transport kući, imala je samo 38 kg.
Amerikanci su je zadržali na oporavku, ali nije izdržala i umrla je u kolovozu 1945., u dvadesetčetvrtoj godini života o čemu smo dobili službenu obavijest. Marija Tomašić Fućak je donijela neke sitnice, ogledalce i šminku koje je Ružica poslala svojoj mlađoj sestri po čemu znamo da je u doba kad su one krenule kući još bila živa, ali preslaba da bi izdržala put do kuće. Moj brat Milutin Milo Mihić poginuo je kao partizan u bitci za bolnicu na Petrovoj gori tako da je rat mojim roditeljima odnio dvoje djece, a nama, djeci brata i sestru.
Logor
Naknadnim istraživanjem na adresi adresi Arhiva Arolsen doznali smo da je Ružica boravila i, nažalost, preminula u zloglasnom konclogoru Bergen-Belsen. Sabirni logor Bergen-Belsen, jedno je od najstrašnijih poprišta nacističkih zločina tijekom Drugog svjetskog rata. Upravo u tom logoru bila je zarobljena i preminula Anna Frank.
Objašnjenje uvjet u kojim su rađeni popisi
Popis Jugoslavenskih žena u bolnici
Lista umrlih žena u bolnici
Je li Ružica bila zatočena u Dachau i naknadno premještena u Bergen-Belsen ne znamo, ali po dokumentima koje su na našu molbu ljubazno dostavili sa spomenute adrese saznali smo da je nakon oslobođenja logora 15. travnja 1945. Ružica bila smještena u bolnicu u blizini logora i da je preminula 15. srpnja 1945. (vidi slike). Sahranjena je u zajedničku grobnicu No. I 3.
Posljednje počivalište Ružice Mihić – zajednička grobnica br.13
Arhiv Arolsen – Međunarodni centar za nacistički progon, ranije Međunarodna služba za traženje (ITS), međunarodno je vođen centar za dokumentaciju, informacije i istraživanja o nacističkom progonu, prisilni rad i holokaust u nacističkoj Njemačkoj i njezinim okupiranim regijama. Arhiv sadrži oko 30 milijuna dokumenata iz koncentracijskih logora, pojedinosti o prisilnom radu i spise o prognanim osobama. ITS čuva originalne dokumente i razjašnjava sudbinu onih koje su proganjali nacisti. Arhivi su dostupni istraživačima od 2007. U svibnju 2019. Centar je prenio oko 13 milijuna dokumenata i učinio ih dostupnim javnosti putem interneta. Arhive se trenutno digitaliziraju i transkribiraju putem crowdsourcing platforme Zooniverse. Od srpnja 2020. oko 27% arhiva je prepisano.
Croatian