Kinedok 2018: Daliborekov bijeli svijet

Ovaj film je igrani dokumentarac (mockumentary) baziran na realnim osobama i događajima. Režiser Vito Klusák pratio je sa svojom ekipom tijekom dvije godine Dalibora Krupičku (39) iz Prostějova koji živi u malom stanu sa svojom majkom verom (65) radi kao lakirer, a u slobodno vrijeme je neo-naci i youtuber. Film je izazvao više kontroverzi – redatelji i glavni glumci su bili i privedeni na policiju i ispitivani po osnovi širenja međunacionalne mržnje, a autobus korišten za potrebe snimanja je bio u središtu međunarodnog skandala zbog percipirane banalizacije zločina u Aushwitzu.

Daliborek se mogao zvati i Ivan, Jovan, Asim ili Ferenc – univerzalna je to priča sa kraja drugog desetljeća drugog milenija. Priča o izgubljenoj generaciji zaglavljenoj u tranziciji iz komunizma u kapitalizam, iz stanja “reda” u stanje gdje se svatko treba brinuti za sebe – a većina za to nije sposobna ili spremna. Na Europskom Istoku svugdje su problemi i rješenja manje više isti, radi se o nijansama. Rješenje je domoljublje u raznim varijantama i ksenofobija uglavnom podržana mitovima koje odgovaraju trenutnim garniturama na vlasti.

Generaciji kojoj je moderna tehnologija u bizarnom obratu omogućila ne samo dodatno besplatno obrazovanje, proširivanje spoznaja i duhovno obogaćivanje, već zatvaranje u uske ideološke, rasne i vjerske balone gdje nema mjesta za “one druge”. U češkoj je to strah od muslimana i roma, kod nas od “udbaša” koji su sve preuzeli i sve kontroliraju (naravno tajno putem svojevrsne hrvatske inačice “deep statea” i to je jedini razlog zašto nam je loše), i tako redom kroz sve bivše socijalističke zemlje.

Naravno, za sve nedaće nisu krivi oni sami, već svjetske zavjere (u ovom češkom slučaju židovske) koje žele uništiti bijelu rasu. Svaka vijest gleda se samo kroz „ispravne“ naočale, potencira se strah od izbjeglica iako ih je češka primila zanemariv broj, a domaći „cigani“ su naravno konstantan problem. Nema tu racionalnosti, argumenata ili činjenica, samo Sklonost potvrdi, nedostaju jedino ljudi gušteri.

Daliborek radi isti posao već 16 godina,iako ima 39 godina još živi sa majkom koja mu ide na živce, zapravo sve mu ide na živce, ali nije sposoban ni za kakve promjene, pa niti za preseljenje u susjedni grad na posao sa većom plaćom.

U slobodno vrijeme snima bizarne „trash“ filmiće koje objavljuje na Youtube-u, glavna tema su naravno obrana bijele rase i dominacija nad ženama. Kontakt sa suprotnim spolom mu je nikakav, seksualni život nepostojeći – uglavnom „klasičan gubitnik“. Priča se komplicira kad njegova majka (koja ima 5 profila na Fejsu gdje očijuka sa potencijalnim partnerima) upozna i dovede u stan novog životnog suputnika, navodno uspješnog poduzetnika a la Del Boy Trotter. Ispostavi se da je pridošlica istog svjetonazora, pa ga nakon početnog odbijanja, Daliborek prihvaća – štoviše, zajednički planiraju i vježbaju za buduće sukobe za nepoćudnim manjinama i invazijom sa jugoistoka.

Film otkriva Daliborekovu životnu filozofiju, kako se jedno jednoumlje zamijenilo drugim, po mnogim aspektima još gorim, jer je temeljen na reviziji povijesti i nepoštivanju činjenica.

Fascinantne su scene prepucavanja Daliboreka sa kolegama sa posla kojima jednostavno nije jasno kako netko može „gotiviti“ Nijemce, Hitlera i cijelu naci ideologiju kojoj je cilj bio očistiti istok Europe, stvoriti famozni Lebensraum, pretvoriti Slavene u roblje, i koja je toliko zla napravila samim Česima.

Kako je moguće zaboraviti jedne Lidice koje su uz našu Lipu simbol stradanja nedužnoga stanovništva u bezumnoj osveti okupatora. Daliborek nema odgovora, odnosno nalazi opravdanje za Nijemce u ubojstvu Heydricha i pokretu otpora.

Najbolji dio filma je sam završnica koja je jednostavno maestralna. Nakon što Daliborekova obitelj odluči posjetiti Auschwitz autobusom da bi potvrdila svoje teorije, susret sa preživjelom zatočenicom logora gospođom Liškovom i njenim svjedočenjem omogućava barem djelomičnu katarzu svima osim Daliboreka, kojeg nikakvo svjedočenje ili argumenti ne mogu razuvjeriti da su koncentracijski logori izmišljotina židovskih lobija i da se tamo nije ništa ozbiljno događalo – odnosni kako kažu i naši domaći revizionisti – „ … ta tamo se samo pjevalo i održavale su se kazališne predstave!“.

Filmska ekipa iznervirana njegovim nebulozama najprije počinje komentirati iza kamera da bi potom redatelj filma ušao u kadar i krenuo koriti Daliboreka kako ga nije sram tako se ponašati u prisutnosti živog svjedoka užasa. Nakon toga prosvjeduju i ostali putnici autobusa, svađaju se sa Daliborekom i kreću tješiti vidno uzrujanu gospođu svjedoka.

I onda za kraj, redatelj proziva Daliborekovu majku zašto sinu nikad nije rekla da ima židovske pretke, odnosno da je obitelj barem četvrtinom židovskog porijekla. „Mračna“ tajna je otkrivena, nastaje konsternacija, ali obitelj zaključuje da to nije toliko važno – „…srećom nemamo cigane za pretke.“

Kraj. Iz odjavne špice saznajemo da je Daliborek nakon snimanja filma poskidao svoje uratke sa interneta i Facebook-a, ali ne zato jer je promijenio uvjerenja, već zato jer „… ne želi probleme sa vlastima zbog naci simbola“.

Daliborekov bijeli svijet mogao je bez ikakvog problema biti snimljen i u Hrvatskoj, kako je već rečeno, narativ je isti – samo su “neprijatelji” različiti. Tektonski poremećaji u našem društvu su stvorili gotovo nepremostive provalije između lijeve i desne opcije, gdje nema volje ili mogućnosti za dogovor i uopće se ne prihvaćaju argumenti druge strane, kako u pogledu interpretacije prošlosti, tako i u pogledu sadašnjosti i budućnosti. .

Protivnike se nipodaštava uz cijeli spektar prokušanih oružja, laž postaje stvarnost kroz “fake news”, sve nas kao žabe polako kuhaju i polako, skoro nesvjesno prihvaćamo da nemoral i prijetvornost postaju “normalni”. Rezultat je očekivan – masovno iseljavanje mladih koji ne vide perspektivu u takvom društvu, a onima koji se još nisu iselili ostaje strah od daljnje regresije i nekog referenduma koji će ukinuti teško stečena demokratska prava. Nedavni događaji u susjednim nam zemljama ( Mađarska, Poljska, Slovačka) pokazuju da to uopće nije nemoguć scenarij.

I zato je ovaj film alarm u pravo vrijeme da svi ne završimo u Daliborekovom bijelom svijetu.

Film je nominiran za najbolji dokumentarac – Best Documentary at the Karlovy Vary Film Festival in 2017.