O Staroj školi Drenova, kako je svi još uvijek zovemo, može se naći puno tekstova. Jedan od takvih je Iz prošlosti naše stare škole u Drenovi autora Božidara Črnjara, kako je potpisan, učitelja i ravnatelja Područne škole Drenova. Škola je, kako mnogi Drenovčani znaju, sagrađena inicijativom i poticajem prvog drenovskog župnika Ivana Cvetka koji je bio i prvi upravitelj škole. Dovršena je 1852. godine. Škola je isprva bila četverogodišnja, a zvala se Pučka učiona u Drenovi. Prvi učitelj bio je Franjo Kukuljan i prve školske godine podučavao je 42 učenika prvog razreda. Drenova je, kao i Rijeka, od 1848. do 1868. godine bila u sastavu Banovine Hrvatske. U školi se učilo i pisalo na hrvatskom jeziku.
1868. godine kroz Hrvatsko-ugarsku nagodbu na koju je naknadno prijevarom nalijepljena Riječka krpica, Rijeka i njena okolica, pa tako i Drenova, dolaze pod direktnu ugarsku vlast.
Kako piše Črnjar:
Poslije hrvatsko-ugarske nagodbe stvoren je ovdje Riječki provizorij kojim je Rijeka izdvojena iz Hrvatske i potčinjna Ugarskoj. Počinje period odnarođivanja Hrvata u našim krajevima i u gradu Rijeci (gdje je prema austrijskoj statistici živjelo 11.582 Hrvata i 691 Talijan).
Već 1872. dobiva škola talijanski naziv „Civica scuola popolare di 3 classi“. Do konca 19. stoljeća hrvatski jezik je postepeno potiskivan da bi 1900. godine bio ukinut kao nastavni jezik, a nastava s vršila na talijanskom jeziku…. Godine 1924. Rimskim sporazumom naš grad Rijeka potpao je pod vlast Talijana,a neprirodna granica razdijelila je Drenovu na Donju Drenovu (pod Italijom) i Gornju Drenovu (pod Jugoslavijom). Škola je ostala na talijanskoj strani te su Drenovčani morali slati djecu u talijansku školu.
Božidar ČRNJAR
Školska zgrada je dograđena 1913. godine kada je dobila svoj istočni dio.
Već tada, nakon dogradnje, bilo je pokušaja da se na Drenovi vrati hrvatski jezik u školu što je vidljivo na dokumentima koje smo uspjeli pronaći u Državnom arhivu Rijeka. Tako je već 1913. Novi list od 29. kolovoza 1913. objavio opsežen članak o tom problemu.
Tekst iz Novog lista 29. kolovoza 1913. godine
Godine 1918. obratio se seoski župan i tadašnji drenovski župnik Mate Polić mjesnim vlastima s molbom da se na Drenovu uvede hrvatska škola.
U pismima se moli pomoć oko osnivanja razrednih odjeljenja s nastavom na hrvatskom. Polić piše da su to tražili sami roditelji. Predlaže se da se djeci besplatno daju knjige. Bilo je problema i sa stanovima učitelja koji nisu imali grijanja.
Također, za školu je trebalo nabaviti ploče.
Škola na Gornjoj Drenovi
Božo Črnjar u svom članku dalje navodi:
Početkom 1925. god. počela je radom hrvatska škola i to u privatnoj zgradi, rodnoj kući prof. Frana Frankovića na Gornjoj Drenovi (u Tonićima). Prvi učitelj je bio umirovljeni učitelj Ante Dukić iz Kastva, a šk. god. 1925/26. učitelj Žeželić iz Čavli. Početkom 1926/27. došla je mlada učiteljica Dragica Lenac iz Zameta i vodila je sve razrede.
BOŽO ČRNJAR
Rodna kuća prof. Frankovića u kojoj je od 1925. bila smještena osnovna škola Gornja Drenova
U nekim izvorima se navodi da je škola počela s radom 1924. godine. Ono što je nesporno je da je do svoje smrti, u srpnju 1924. godine u njoj je boravio sam prof. Franković.
Črnjar nastavlja:
Godine 1930. izgrađena je i otvorena nova školska zgrada u zaseoku Tunić (Gornja Drenova), a za učitelja je postavljen Ivan Ribarić kojega su Talijani protjerali iz Istre. Nova školska zgrada (jednokatnica) imala je u prizemlju dva stana za učitelje i dvoranu za fizički odgoj, a na katu dvije prostrane učionice i zbornicu. Nastavu su izvodili Ivan Ribarić, koji je bio upravitelj sve do internacije u Italiju 1942. godine i Dragica Lenac.
U listopadu 1943. godine Nijemci su do temelja spalili školsku zgradu na Tuniću.
BOŽO ČRNJAR
Za pretpostaviti je da je u spaljivanju nestala i dokumentacija ove škole koja je djelovala 17 godina, od čega 12 godina u zgradi na Tuniću. Danas se na lokaciji gdje je nekad stajala zgrada škole nalazi igralište. Naziv ulice je Put k igralištu.
Mjesto na kojem je nekad stajala škola, danas igralište (Google Maps)
Škola na Tuniću
Na ovoj, jedinoj fotografiji zgrade škole na Tuniću koju posjedujemo, vidljiva je sama škola, a lijevo u daljini su zgrade na Lokvi – nekadašnji Društveni dom i desno od doma nekoliko stambenih kuća.
U Državnom arhivu u Rijeci postoji zbirka osobnih dokumenata ravnatelja Ivana Ribarića. Među nekoliko fotografija, pronašli smo dvije koje se odnose na školu. Na prvoj je ravnatelj škole Ivan Ribarić s učenicima, a na drugoj su Ivan Ribarić s učiteljicom Dragicom Lenac i nekoliko djece. Obje su fotografije slikane pred školom. To su ujedno i jedine fotografije koje su nastale u školi odnosno ispred škole na Gornjoj Drenovi, a sačuvane su do danas. Ukoliko netko od naših sugrađana posjeduje dokumente ili fotografije iz škole na Tuniću, još uvijek je moguće da ćemo povijesti ove škole moći pridodati i još neobjavljenu i javnosti nepoznatu dokumentaciju.
Ravnatelj Ivan Ribarić s učenicima pred školom na Tuniću
Ravnatelja Ivana Ribarića Talijani su internirali 1942. godine. U internaciji je ostao sve do 1944. godine. Kada se vratio, nije više postojala škola u kojoj je nekad bio ravnatelj. Nakon oslobođenja 1945. godine Ribarić je bio učitelj u Rukavcu. U njegovoj arhivi postoji molba za premještaj iz Rukavca jer zbog narušenog zdravlja treba često liječničku pomoć koju u Rukavcu ne može dobiti.
Ivan Ribarić i učiteljica Dragica Lenac s učenicima pred školom na Tuniću, 9. svibnja 1937. godine
Prikupljajući svjedočanstva o životu na Drenovi, kroz projekt Nonićeva tiramola, članovi Udruge Bez granica snimili su video zapis u kojem je Petar Rino Štefan ispričao anegdotu iz svojih đačkih dana. Rino je pohađao školu na Gornjoj Drenovi. U toj anegdoti osim malog Perice, glavnu je ulogu imala i učiteljica Dragica Lenac. Priča je dostupna (od 7:37) na poveznici:
Na ovu temu pisali smo u drugom izdanju Drenovskih kronika iz kojih donosimo ulomak iz članka Vesne Lukanović o Nonićevoj tiramoli:
Petar Rino Štefan ki danas živeje na Gornjoj Drenove, poveda štorije ke su vezane za granicu, još dok je bil otrok
Bival san dole, na Dolnjoj Drenove, a saki san dan šal va školu semo na Gornju Drenovu. To j’ bilo zato ča smo bili Hrvati, nismo imeli talijansko državjanstvo, a Dolnja Drenova je bila pod Italijun. Mogal san poć i va talijansku školu dole, al san hodeval va školu ka je bila na Gornjoj Drenove, na teritoriju Jugoslavije. Ja san šal gore va školu. Saki dan preko granice hodeć zgorun. Šal san tako od prvega do petega razreda. I po zime i po lete, hodeć odozdola. Kad san šal va peti razred onda je kapitulirala Italija i ni već bilo škole.
Moja učitejica je bila z Sušaka. I ona je isto hodila va školu preko dve granice. Dole na mostu, va gradu je prelazila jednu granicu i drugi put ovu na Drenove. Va škole je bivala preko šetemane, a na subotu večer bi šla doma na Sušak. Preko šetimane, dok je tu bivala, tu se je i hranila. Na Dolnjoj Drenove bi kupila riži, al paštu, al ča njoj je već rabilo. Platila bi ča je kupila, a mane bi rekla da njoj to donesen va školskoj borše. Nekada j’ to bilo kilo riži, nekad kilo pašte, al pol kila, kako njoj je već rabilo. Ja bin to zel va butege, stavil va školsku boršu i šal preko granice z ten. Poznali su me si financi i graničari aš san paseval svaki dan preko granice. Pozdravjal san ih z: „Dobro jutro!“, „Dobar dan!“, a Talijani z „Buongiorno!“ Zimsko doba bi me graničari često zvali na čaj. Bilo j’ zima, a tamo je jako puhalo. Jedanput san tako došal k njimi na čaj i jedan graničar me j’ pital:
Hajde Perice, da vidin ja malo kako ti učiš u školi. – rekal je išćuć da vidi moje školske knjige. Malo san stal, otprl đačku boršu, a žnje špijali – riži! A što učiš s tom rižom? – našalil se j’. Rekal san da me j’ učitejica zamolila da njoj to donesen. Zeli su mi riži! Šal san daje, va školu. Kad san došal, namesto da skrenen pul učitejice va kuhinju, ja san produžil va razred. Ona me j’ pozvala da dojden vanka i pitala da ako san pozabil donest riži. Govorin – Nisan leh su mi na granice zeli riži.
Pokla su njoj graničari to vrnuli. Valda su se malo nasmeli okol toga i vrnuli njoj ti riži. Graničari su bivali tu gore va jednoj kuće blizu nas (Lubanjski uspon).
VESNA LUKANOVIĆ
Rino Štefan danas više nije među nama, ali zabilježili smo mali dio njegovih sjećanja iz doba njegovog djetinjstva, sjećanja na Drenovu podijeljenu granicom i na osnovnu školu sa Gornje Drenove. Ta škola danas postoji samo u rijetkim zapisima i nekolicini fotografija.
Istraživali i priredili za objavu Davorka Medved i Christian Grailach
U Facebook grupi DCD našeg Društvenog centra Drenova, Damir Medved objavio je usporedne slike Grohova nekad i danas gdje se lijepo vidi kako su nekad oko Grohova postojali vinogradi i obrađene površine koje su danas zapuštene i obrasle šumom.
Na gornjim se slikama lijepo vidi razlika između doba izgradnje brane (1964.-1966.) i današnjeg doba.
Već dugo poznam godpodina Josipa Šikića, stanovnika Grohova koji mi je u razgovoru potvrdio da se u Grohovu nekada doista drugačije živjelo i da je Grohovo bilo okruženo vinogradima i vrtovima. A znamo i za mlinove i stupe koji su isto tako nestali. Priča mi gospodin Šikić kako su vinogradi postojali s obje strane današnjeg jezera Valići i kako su lijepo uspijevali zahvaljujući ilovači koja je čuvar vlage što odgovara vinovoj lozi. Nisu to bili veliki vinogradi, već manje, suhozidima ograđene površine gdje se uzgajalo većinom bijelo vino uz ponešto i crnoga. Tragovi tih suhozida mogu se pronaći i danas. Tu se, naravno, uzgajalo i povrće za svakodnevnu prehranu, a tko je imao više nosio je prodati na placu u Rijeku.
Priča gdin. Šikić kako u ta malo davnija vremena ni na Grobnišćini pa ni oko Kastva nije bilo toliko vinograda kao oko Grohova, oko Pašca, u Šćitarima na obroncima Katarine. Količine vina koju su proizvodili vlasnici vinograda nisu bili nešto značajnije. Većinom za kućnu upotrebu, a nešto se znalo i prodati. Kako u to doba još nije bilo tehnologije i pripravaka koji su mogli održavati kvalitetu vina, kad bi se bačva otvorila trebalo je relativno brzo to vino i potrošiti da se ne bi pokvarilo. U tu svrhu organizirale su se „Matice“. U knjizi Zlatana Nadvornika „Hrvatska vina, vinski običaji,vinski napitci i vinske ceremonije“, autor piše:
Knjiga Zlatana Nadvornika
Tekst iz knjige o Matici
Gospodin Šikić ispričao mi je da je u Grohovu bilo malo drukčije. Naime, redoslijed se dogovarao među vinogradarima. I baš kako kaže Nadvornik, u dogovoreno vrijeme suseljani su se okupljali kod određenog gazde, bačva bi se otvorila, pilo se, veselilo, a ponešto i prodalo. To su za ta vremena bili veliki događaji, znali su potrajati i po dva dana kod nekog gazde. Ovi malo žedniji, koji su ostajali i preko noći, prespavali bi na sjeniku, ali bi gazda svima prije oduzeo „fajerc i fuminanti“ (tako mi priča g. Šikić) da ne bi došlo do požara kad bi onako „veseli“ htjeli pripaliti cigaretu. Uglavnom – bačva bi se ispraznila!
Josipov pranono nije održavao matice jer je proizvodio vrlo kvalitetno vino koje bi se brzo prodalo. Zanimljiv detalj istaknuo je gdin. Šikić. Naime, Grohovčani su prvi počeli spremati kvalitetnije vino u (kako kaže) butije. Ustvari bilo je to nešto slično današnjem šampanjcu, a on i sam negdje još uvijek ima uređaj za čepljenje tih butija. Slika koju mi je također ustupio gdin. Šikić prikazuje maticu iz (sudeći po natpisu na poleđini) 1958. godine.
Matica u Grohovu 1958. godine
Nažalost ne zna se kod kojeg gazde.
Osim što su se bavili prodajom vina i povrća, mnogi Grohovčani bili su mesari, a kao što je gore spomenuto Grohovo je bilo poznato i po mlinovima i stupama na prokopanom kanalu – odvojku Rječine. Razvojem industrije i mogućnošću zarade u Rijeci, vinogradi su se zapuštali i vinarstvo je postupno nestajalo.
Obitelj de Terzy (ovako su pisali sa Y, premda se i u povijesti Rijeke često sreće prezime de Terzi) živjela je nekad na Drenovi i bila je, po svemu sudeći, viđena i dobrostojeća. Jedan dio Drenove i danas se upravo po njima zove Terčevo selo i protezalo se nekad od sadašnjeg mjesta s karakterističnom voltom na Drenovskom putu, odmah nakon starog župnog dvora sve do Škudarova, zauzimajući tadašnje njive na kojima u to doba nije bilo nijedne kuće.
Lokacije Terčevog sela
U “Knjizi vjenčanja 1838. – 1926.” koju su vodili seoski župani Drenove, a kopiju koje ima Zavičajni muzej u svojem digitalnom fundusu, nalazimo podatak da su se 17.8.1849. vjenčali Josephus de Terzy i Carolina Medanich, a 29.10.1892. njihov sin Franciscus de Terzy i Francisca Vidrih.
Kopije stranica iz „Knjige vjenčanja 1838 – 1926“ s imenima članova obitelji de Terzy
U knjizi Povijest Rijeke, knjiga druga, autor Giovanni Kobler u dijelu gdje opisuje riječke crkve spominje ime de Terzy:
29. Župna crkva Sv. Marije s Karmelskog brijega.
Arhiđakon de Peri, koji je umro 1810., godine, oporukom iz 1807.,ostavio je posjed na Drenovi, uz iste obveze, svome praunuku Francescu de Terzyu. Tijekom sređivanja prihoda za održavanje kulta, pokrovitelj Francesco de Terzy, tada gradski kancelar, vinkulirao je iznos od 500 forinta u korist ove kapele.
Internetski Forum Croinfo051 piše između ostaloga:
Popis svih koji su u neko doba bili vlast u gradu:
….
1694., 8. VII. -1715. Ottavio barone de Terzy, kapetan
1813? – 1813., 23. XI. Vicenco de Terzy, (privremeni Intendant, podestata)
U Državnom arhivu Rijeka pronašao sam dva dokumenta u kojima se spominje drenovska obitelj de Terzy. Prvi iz 1909. godine (slika dolje) kaže:
Skica prikazuje teren na Drenovi (crvena boja) koji je općinsko vlasništvo, a zabunom je upisano na ime de Terzy Antonio, Vincenzo,Giuseppe, Luigia, Carolina, Teresa.
Na skici se vidi crkva, a teren je približno na području današnjega samostana.
Drugi dokument iz 1910. godine prikazuje skicu razmjene vlasništva terena između općine i Francesca de Terzyja u svrhu proširenja ceste (današnji Drenovski put). Lijepo su označene: crkva, tadašnji župni stan, kuća Lina Kucicha (danas zgrada „Lepe Brena“), skadanj (štala) kraj joga (vidi dalje u tekstu) i samo Terčevo selo u sredini slike.
Gore spomenuta volta nad ulaznim je vratima u središte sela kojeg čini blok kuća koji danas izgleda kao na sljedećim slikama. Prva fotografija je pogled na ulaz u selo s kamenim lukom – voltom, a posljednja je reljef na volti sa uklesanim imenom sela Terčevo selo, dva hrastova lista (možda znak obitelji) i neobjašnjive inicijale FV (možda kamenorezac). U prizemlju zgrade bila je nekada Oštarija pul Sablića s tim da je ulaz bio današnji srednji prozor na srednjoj slici. Desna slika prikazuje unutrašnjost sela.
Ispred Oštarije pul Sablića
Iznad kuće još je jedna volta s reljefnim natpisom na kojoj je inicijal teško čitljiv. Razaznaje se slovo T, desno, vjerojatno od Terzy, a lijevo bi se moglo pročitati kao J što bi odgovaralo imenu Josephus, navedenog u Knjizi vjenčanja, kao i godina 1909.
Prekoputa gostione, ispod ceste bio je jog za boće, a iza joga, prema crkvi , skadanj (štala) za blago. Na poleđini slike napisao je Ante Zupčić:
Jog za boće na Terčeven selu 1965.g. Z. Ljubo hitil je boću zad njega Pepić Mihić Josip. Romano Mihić Milan Saftić Arduino zdigal je boću i Renato z Lokve, zada skadanj za Gospodarove konje i mule i rasadnik.
Po pričanju Ante Zupčića u vrijeme slikanja ove fotografije vlasnik skadnja bio je Milan Saftić i u njemu držao koze i perad.
Jog na Terčeven selu
Kako je taj dio Drenove izgledao početkom četrdesetih prošloga stoljeća prikazano je na skici koju je na moju molbu po sjećanju (a vjerujte ima vrlo dobru memoriju) nacrtao Alberto Mihich-Bertić.
Par riječi za orijentaciju: sasvim desno je stari župni stan gdje je stanovao naš dobri Gabrijel, u sredini je današnja zgrada i ulaz u Terčevo selo, preko puta jog i skadanj. Primjećujete da je bilo više ulaznih portuna s voltama koje su s vremenom srušene.
Originalni tekst mons. Gabrijel Bratina o župi Gospe Karmelske, obrada i fotografije Christian Grailach.
Ovim napisom želim ugraditi jedan kamenčić u mozaik prošlosti naselja Drenova, opisati kako je postala župom i tko su bili njezini župnici od utemeljenja do danas.
Rijeka, pomorski i trgovački grad kao duhovno središte nije imala svoju biskupiju, već je do 1787. godine bila pod upravom u Puli, a potom pod administracijom Senjsko-modruške biskupije sve do 1925. godine. Imala je tri crkve i 14 kapela, a cijeli grad i okolica pripadao je župi Uznesenja blažene djevice Marije kod kosog tornja (Duomo). U tu općinsku i crkvenu podjelu bila je uključena i Drenova. Zbog posla, trgovine, administracije, zdravstva, školstva i vjerskih potreba Drenovčani su morali odlaziti u grad.
Sretna je okolnost da je u to vrijeme, 1835. godine, kao kateheta u župi Uznesenja blažene djevice Marije imenovan vlč. IVAN CVETKO s dodatnom službom kapelana za područje Drenove gdje je dolazio služiti nedjeljnju misu u kapeli Svih Svetih na današnjem centralnom gradskom groblju. Došao je iz Delnica gdje je bilo potrebno puno pješačiti od škole do škole i od crkve do crkve tako da se našao u suglasju s ovdašnjim pukom i poslije kratkog dogovora s njim obratio se civilnim i crkvenim vlastima molbom za osnivanjem župe na Drenovi sa sljedećim argumentima: narod je dobar, ali zanemaren i nepoučen, radnici moraju dva sata prije odlaziti od kuće ako žele na vrijeme stići na posao i isti napor ih čeka na povratku, starci teško odlaze u grad i ne mogu se vratiti bez tuđe pomoći. Poseban problem su djeca: Nemaju odgovarajuće odijelo, nemaju obuće, događa se da bosi idu do određenog mjesta, tamo se obuju i proslijede put do grada. Najgore je kad im se vršnjaci iz grada rugaju i smiju jer tako bijedno izgledaju. To sve bio je razlog da se na prvom sastanku gradskog Vijeća o tome raspravi i, suglasno s biskupskim ordinarijatom u Senju, donese odluka o osnivanju nove župe na Drenovi, prve koja se odvojila od matične župe u gradu. Bilo je to 1838. godine. Zaslugom Ivana Cvetka izgrađen je župni stan na predjelu Terzy (Terčevo selo) gdje je privremeno otvorio i osnovnu školu koju su pohađala djeca iz okolice. Sljedeći veliki uspjeh i zasluga Ivana Cvetka izgradnja je župne crkve koja je dovršena 1847. godine. Kao zanimljivost vrijedno je spomenuti da je crkva u vanjskim gabaritima izgrađena za svega tri mjeseca i da su na izgradnji radila dva zidarska majstora i pomoćnika koliko je tražio posao, a sve zajedno bilo je na dobrovoljnoj osnovi. Treće veliko djelo koje je Ivan Cvetko ostavio Drenovi izgradnja je prvoga dijela osnovne škole, dok je drugi dio dograđen 1913. godine kad je Stara škola dobila današnji oblik.
Ivan Cvetko
Nakon 10 godina katehetske službe u Delnicama i 32 godine službovanja u drenovskoj župi koju je i osnovao, imenovan je kanonikom Prvostolnog Riječkog Kaptola. „Zbogom narode!“ bile su zadnje riječi oproštaja koje je izrekao na blagdan Gospe Karmelske, 16. srpnja 1870. i otišao. Živio je još 14 godina u Rijeci. Sahranjen je na najstarijem drenovskom groblju, da bi izgradnjom sveučilišnog naselja njegovi posmrtni ostaci bili premješteni na današnje Staro groblje na Donjoj Drenovi. Za sve zasluge kojima ih je Ivan Cvetko zadužio Drenovčani su se odužili davši njegovo ime središnjem mjesnom trgu.
Drugi župnik na Drenovi, nasljednik Ivana Cvetka, bio je FABIAN ŠIROLA. Spomenica župe za vrijeme njegovoga službovanja spominje jubilej kojega je proglasio papa Lav XIII., 1881. godine. Tu je i službeni posjet biskupa Senjsko-modruškog, gospodina Jurja dr. Posilovića župi Drenova 1883. godine. Događaj koji zavrjeđuje spomen dogodio se 13. veljače 1884. kada je Velika Vojvotkinja od Toscane Maria Antonietta s vitezicom Lazarini posjetila Drenovu i s divljenjem promatrala panoramu Rijeke.
Treći župnik koji je upisan u Spomenicu župe je ANTUN LADIĆ. Vodio je župu od 1884. do 1903. godine. Uređivao je crkvu iznutra i osnovao društvo djevojaka Presvetoga Srca Isusova koje je prestalo djelovati u prvom svjetskom ratu.
IZIDOR GUDAC djeluje u župi od 1903. do 1906. g. kada preuzima župu u Gerovu (Gorski kotar). U njegovo vrijeme napušta se prvo, staro groblje jer nema više mjesta za ukop i blagoslovljeno je današnje Staro groblje Donja Drenova na kojem je prva sahranjena Lucija Francetić. Veći zahvat učinjen je i na župnoj crkvi kada je sagrađen zvonik u današnjem obliku umjesto prvotnoga, nižega i piramidalnog oblika. Nabavljene su i nove orgulje koje je izradio Pietro Bazzani iz Venecije.
Nasljednikom vlč.Izidora Gudca administratorom ove župe imenovan je g. PAVAO ŽIGAR, dotadašnji kapelan u Ogulinu. U vrijeme njegove uprave nastala je podjela u narodu jer je kapitularni Vikarijat s razlogom tražio da se makne iz župe. Dio vjernika je bio za to, a bilo je i onih koji su uporno pristajali uz njega. Dolazili su iz Rijeke svećenici da barem nedjeljom služe svetu misu, ali su nailazili na zatvorenu crkvu. To je trajalo skoro četiri godine kada je 1910. g. Roko Vučić imenovan biskupom Senjsko-modruškim i predložio u dogovoru s magistratom da se raspiše natječaj za župnika na što su i jedna i druga strana pristale. Između tri kandidata; Pavla Žigara, Pavla Oršića i Mate Polića izabran je Mate Polić.
MATE POLIĆ službeno postaje župnikom 11. travnja 1911. U Spomenicu župe bilježi da te iste godine uređuje unutrašnjost crkve i nabavlja novi glavni oltar kod tvrtke Ferdinand Stuflesser u Tirolu. Spominje veliku sušu i pojavu bolesti kolere, a 1913. g. opisuje dogradnju zgrade Stare škole prema Brdini. Sarajevski atentat bio je povod početku prvoga svjetskoga rata i župnik Polić vodi evidenciju svih župljana koji su morali otići u vojsku (ukupno 214) – 25 poginulih, 10 osakaćenih i 31 zarobljenih u Rusiji. Tijekom rata vojno je ministarstvo rekviriralo sva tri zvona sa zvonika crkve i dva zvona s kapelice Svih Svetih. Rekvirirani su čak i metalni djelovi orgulja koje su, tako, svirale svega dvije godine. Nakon rata vlč. Polić brinuo se za prehranu ogladnjeloga stanovništva dok 1919. nije premješten u Ogulin.
U poratnim prilikama i novim okolnostima zamijenio ga je domaći sin iz Pulca ALEKSANDAR SUPERINA koji je ovdje službovao do 1926. g. kada odlazi u Kraljevicu jer je 1925, g. osnovana nova Riječka biskupija, a on je želio službovati u Senjsko-modruškoj.
Kako su u međuvremenu stupili na snagu Rapalski i Rimski ugovori, a Drenova pripala talijanskom dijelu Rijeke, odlukom novoga riječkoga biskupa Izidora Saina imenovan je za župnika na Drenovi vlč. GIUSEPPE MARIOTTINI iz Arezza u Italiji, na službi kao kapelan u talijanskoj vojsci.
Vrlo značajan čovjek u povijesti drenovske crkve, društven i plemenit, vrlo osjetljiv za potrebe radnika za koje je i tražio posao, a imao je u tome uspjeha jer je bio blizak civilnim vlastima u gradu. Nažalost na vidiku je drugi svjetski rat sa svim strahotama, logorima i smrti. Kada su nastala hapšenja odlazio je na zapovjedništvo i kao bivši vojni kapelan garantirao je za svoje župljane i u velikoj većini njegova intervencija bila je uspješna i spasila mnoge živote.
Umro je 1948. godine i sahranjen na Starom groblju na Donjoj Drenovi. Uz njega su kasnije premješteni i sahranjeni posmrtni ostaci Ivana Cvetka, tako da ta dva zaslužna drenovska svećenika počivaju zajedno.
Poslije njegove smrti državna uprava nacionalizira župni stan i prizemno useljava dvije obitelji, a u suterenu adaptira prostor, najprije za omladinsku organizaciju, a kasnije za Dječji vrtić Bubamara.
Kako svećenici nisu imali mjesto za boravak u župi, upravljali su iz rezidencijalne župe. Na taj su način na Drenovi službovali: TOMO KARMELIĆ iz župe sv. Romualda do 1956., VJEKOSLAV SUČIĆ iz iste župe do 1960., ANTON PERKAN iz sjemeništa do 1968. i MARIJAN DUJMIĆ iz Viškova do 1969. godine.
U jesen, 5. listopada 1969. službu župnika preuzima GABRIJEL BRATINA i useljava se u sjeverozapadni dio župnoga stana koji je ispražnjen preseljenjem učitelja Bože Črnjara i supruge Marije Črnjar u staru školu.
Foto: Marko Jukić, Učenik O.Š. Fran Franković, rad posebno pohvaljen na Foto natječaju “Drenova – pol ure nad rekun 2021.”
U V O D
Rijetki su mjesni odbori u Rijeci koji imaju dvije župe i dvije crkve kao Drenova. Zapravo tri crkve, jer je i kapela Svih Svetih u davnini dugo bila jedina crkva na Drenovi u kojoj se služila sveta misa. A kako ćemo vidjeti iz teksta, postojala je i četvrta.
Ima zanimljivih stvari u povijesti drenovskih sakralnih objekata. Namjera mi je bila na jednom mjestu ih zapisati i pohraniti da bi tako bili dostupni širem krugu ljudi. Pri tome prvenstveno mislim na Drenovčane koje su socijalne i poltičke prilike, ili bolje rečeno neprilike, rasule po svijetu i uvjerio sam se koliko žude za svakom riječju ili slikom iz rodnoga kraja.
Najstariji od svih sakralnih objekata na Drenovi kapela je Svih Svetih na Obršu u području Centralnoga gradskog groblja, i služi za zadnji ispraćaj pokojnika.
U knjizi riječkoga povjesničara Ivana Koblera (1811. – 1896.) “Povijest Rijeke” u dijelu u kojem opisuje crkve tadašnjeg područja Rijeke, pod brojem 28 nalazimo sljedeće:
Kapela Svih Svetih. – Smještena je na Drenovskoj visoravni, prema Podbregu, a tu se zacijelo nalazila već u XVI. stoljeću.
Godine 1603. Catarina Koscich zavještala je ovoj kapeli 550 lira, a 1606. akvilejski patrijarh, u svojstvu nadpiskupa, naređuje Giovanniu Sandalichu da se ne upleće u upravljanje zemljištem ove kapele, budući da je za to nadležan samo riječki arhiđakon. Čini se kako ju je dotirao netko iz obitelji Sandalich, ali je skromna dotacija isčezla.
Ivan Kobler
U bilježnici “Strazza crediti” koju je drenovski trgovac Francesco Stefan, vlasnik nekadašnje butege i peknjice pul Benaši počeo voditi 23. lipnja 1888. g., na drugoj stranici nalazimo njegov vlastoručni zapis:
1890. 15/8 Našlo seje koliko crekvica od Sisvetih 3 sto i 15 let, pisao Fran Stefan
Francesco Stefan
Prvi zapis o izgradnji Kapele
Nažalost gospodin Fran nije naveo izvor, ali zahvaljujući njemu možemo vjerovati da je kapelica izgrađena davne 1575. godine.
U kapelici se vršilo bogoslužje, što ćemo kasnije vidjeti pri opisu crkve Majke Božje Karmelske i što je u neku ruku dokaz o postojanju Drenove kao naselja već više od 400 godina. Izgradnjom kapelice Gospe Karmelske 1628. i kasnije, crkve Gospe Karmelske 1847. godine, kapela gubi prvotnu namjenu i sve više propada. Došavši na Drenovu 1970. godine, tadašnji župnik mons. Gabrijel Bratina zalaže se za njezinu obnovu koja je 1977. godine i dovršena.
Kapela Svih Svetih prije obnove
Plan rekonstrukcije iz 1926. godine
Kapela Svih Svetih danas
Obnovljena kapela, snimljeno 2006.
Kapela je, kao i sve crkve 1917. godine, ostala bez zvona koja su tada poskidana da bi se pretopila za ratne potrebe. Zvona koja su sada na kapeli i koja se oglašavaju pri ispraćaju pokojnika, izradio je drenovski obrtnik, ljevač Živko Golubovac u svojoj radionici u današnjoj ulici Ivana Žorža i na njima izlio svoje i ime monsignora Gabrijela Bratine. Po sjećanju mons. Gabrijela zvona su postavljena 1982. ili 83. godine.
Obnovljena je ponovo 2008. i premda vremešna, lijepo se uklopila u prostor groblja.
CRKVA BLAŽENE DJEVICE MARIJE S KARMELSKOG BRIJEGA
1. svibnja 1837. godine don Ivan Cvetko, do tada župni pomoćnik, postavljen je za župnika na Drenovi. Već sljedeće godine dao je sagraditi župni stan koji danas služi kao bivalište našem umirovljenom župniku, monsignoru Gabrijelu Bratini. U župnom stanu Ivan Cvetko okupljao je napredniju djecu Drenove i učio ih prvoj pismenosti.
Bogoslužje se tada, zadnjih 10 godina, vršilo u kapeli Svih Svetih na današnjem novom groblju, jer je kapelica Gospe Karmelske, sagrađena davne 1628. godine na mjestu župnog stana, bila u ruševnom stanju.
Župnik Ivan Cvetko
Zalaganjem Ivana Cvetka kod civilnih i crkvenih vlasti odobrena je 1847. godine izgradnja nove crkve. Zanimljiv je podatak da je crkva u vanjskim gabaritima sagrađena za svega 3 mjeseca i u njoj su se počele održavati svete mise. Posvećena je 24. rujna 1863. godine Blaženoj Djevici Mariji s Karmelskog brijega.
Zanimljive podatke o drenovskoj, najprije kapeli, a potom i crkvi Gospe Karmelske, prenosimo iz gore pomenute knjige Ivana Koblera u kojoj pod brojem 29 donosi sljedeće:
Župna crkva Sv. Marije s Karmelskog brijega. – Nekoć je bila kapela smještena na Drenovskoj visoravni i izgrađena na trošak supružnika Antonia i Marie Petrarolo, koji su tamo posjedovali kuću s vinogradom i šumu zvanu Paškvinovac. Kamen temeljac blagoslovio je 2. svibnja 1628. godine, senjski i modruški biskup Giovanni Agatich i tom su se prilikom njezini utemeljitelji obvezali konvertirati prihod od polovice njihove kuće u Rijeci kod Zborne crkve, za održavanje kapele i obavljanje bogoslužja. Oporukom iz 1639. temeljili su neotuđivo nasljedno dobro u korist obitelji Fiorini, uz obavezu održavanja kapele, no, fideikomis (povjerba) je ukinut 1742.
Ivan Kobler
Na ovome ću mjestu malo prekinuti citat iz Koblerove knjige da bih rekao par riječi o samoj kapelici. Naš vrli monsignor Gabrijel Bratina našao je pod kamenom uz sam stari Župni stan mjedenu pločicu koja je tamo postavljena 1628. godine pod kamen temeljac, kako je to Kobler i opisao.
Mjedena pločica s datumom početka gradnje
Iz sljedećih slika koje pokazuju prozor s vanjske i unutrašnje strane na zapadnom zidu podrumske prostorije Župnoga stana, vidljivo je po obliku prozora da je to bio prozor na kapelici (a ne podruma što je danas), odnosno da je kapelica Gospe Karmelske o kojoj je riječ, bila upravo na tome mjestu.
Prozor na podrumu današnjeg župnog stana, vanjska i unutarnja strana
Nastavak citata:
Kada je 1718. godine umro posljedni muški nasljednik Giovanni Battista Fiorini de Blühenberg, njegove su dvije kćerke, Franciska, supruga Giovannia Domenica Peria, te Maria, Giuseppea Antonia Svilocossia, podijelile očevo nasljedstvo. Zatim je Antonia, udovica Monaldi, kćerka gore spomenutih Peria oporučno ostavila godine 1756. svome rođaku arhiđakonu Svilocossiu posjed na Drenovi, uz obvezu održavanja i bogoslužja u kapeli. Nakon njegove smrti godine 1780., posjed i patronat pripali su arhiđakonu Periu, koji je dokumentom iz 1789. izjavio kako je on posljednji nasljednik ženske loze Fiorini, te da mu je tako dopušteno slobodno raspolaganje posjedom i patronatom, jer je Monaldieva u svojoj oporuci ograničila posjedovanje dobara i patronata samo na članove obitelji.
Arhiđakon de Peri, koji je umro 1810. godine, oporukom iz 1807., ostavio je posjed na Drenovi, uz iste obveze, svom praunuku Francesku de Terzyu.
Već 1789. na Drenovi je utemeljena Kapelanija, čije je središte bila ova kapela, a prvi je kapelan bio kanonik Munier, no kada je nakon godine dana ona ukinuta, uvaženi Kaptol ponovo je preuzeo duhovnu skrb.
Dne 3. rujna 1836. godine Gradsko vijeće je odlučilo osnovati župni dvor na Drenovi, što je Biskupija odobrila u studenome iste godin, tako da je 1. svibnja svećenik don Giovanni Cvetko, do tada župni pomoćnik u Delnicama, izabran za župnika na Drenovi.
Tijekom sređivanja prihoda za održavanje kulta, pokrovitelj Francesko de Terzy, tada gradski kancelar, vinkulirao je iznos od 500 forinti u korist ove kapele.
Malo kasnije ustanovilo se kako zbog svoje slabe građe kapela neće dugo izdržati. Zato je 1846. godine odlučeno sagraditi prostraniju crkvu sa svotom od 2.367 forinta. Kapela je srušena, a 24. rujna 1863. biskup je istom posvetom Bl. Djevici Mariji s Karmelskog brijega posvetio novu crkvu.
Ivan Kobler
Dodat ću ovdje podatke iz pera Marina Štefana u “Drenovskom listu” br. 18:
Tako je 10.svibnja 1847.g. blagoslovljen kamen temeljac nove crkve, da bi već 22. studenog iste godine i blagoslovljen do tada izgrađeni dio, kako bi se liturgija mogla služiti. Crkva je zgotovljena i svečano posvećena 24.rujna 1863. godine po senjsko-modruškom biskupu dr. Vjenceslavu Šoiću.
Marino Štefan
Dokument o tome s potpisom župnika Ivana Cvetka nalazimo u Župnoj knjizi naslovljenoj Liber insertionis historiae neorectae Parochiae Drenovensis ab anno 1887. (Knjiga dodataka povijesti novoosnovane župe Drenova od godine 1887.)
Zapis o posveti crkve
Župna knjiga
Fotografija prije 2. Svjetskoga rata
Fotografija prije 2. Svjetskoga rata
U gore spomenutoj župnoj knjizi koja se vodi u crkvi, mogu se naći mnoge zanimljivosti vezane uz izgled i opremanje crkve.
Zapis župnika Izidora Gudca o zvoniku
Tako je župnik Izidor Gudac zapisao kako je u kolovozu 1903. godine dovršen zvonik na crkvi kojeg ja dao izgraditi riječki Magistrat, a izgradnja je povjerena drenovskom građevnom poduzetniku Linu Kučiću. A umjesto zvonika – kako je duhovito zapisao velečasni Gudac – Do onda mogo si vidjet na crkvenome krovu ko oveći golubinjak – a u njemu zvonove.
Izgled zvonika prije preuređenja
Nalazimo i zanimljiv zapis velečasnog Gudca da je 18. veljače 1906. upriličena kolaudacija novih crkvenih orgulja koje je izradio Pietro Bassani iz Venecije, međutim, kako kaže, nije ih imao tko svirati. Tek 1916. godine drenovska crkva dobiva stalnoga orguljaša kada je Fran Blažić Jurov – mlađi, na poticaj župnika Mate Polića, završio nauk kod riječkog organiste Josipa Vidriha.
Plan uređenja okoliša crkve iz 1856.
Tražeći na Internetu podatke o crkvi naišao sam i na zanimljiv, premda rekao bih, malo idealiziran prikaz iz 1856. godine (slika gore), gdje se vidi crkva, župni dvor i “Stara škola” u prvom svom obliku koja je 1913. dograđena do veličine današnje zgrade.
Na donjoj, nešto novijoj, skici vidi se i šterna, prilazne stepenice koje postoje i danas i kuća Lina Kučića u kojoj je godinama bila prodavaona – Linotova butega i koje danas nema, već je na njenom mjestu zgrada koju Drenovčani zovu “Lepa Brena”.
Skica okoliša crkve i škole
Plan preuređenja crkve iz 1902. godine
Dio zapisa župnika Mate Polića o glavnom žrtveniku
Zapis Mate Polića o zvonima rekviriranim od vojnog ministarstva
Zanimljiva je i priča o zvonima na drenovskim crkvama starijeg doba. U do sada često spominjanoj Župnoj knjizi, još 1917. godine, župnik Mate Polić zapisao je pod naslovom Zvonovi između ostalog:
Vojničko ministarstvo rekviriralo je u ratne svrhe zvonove, te odlučeno da se poštede zvonovi historijske vrijednosti i po jedan zvon za vjersku porabu. Dne 29. ožujka 1917, bijahu skinuti po zakupniku Togunjcu iz Krasice slijedeći zvonovi:
Mate Polić
Župnik Polić detaljno opisuje dva zvona (težinu, ugravirane tekstove i figure) koja su skinuta s zvonika crkve Gospe Karmelske kao i dva na kapeli Svih Svetih i navodi zanimljiv detalj iz crkve Gospe Karmelske:
Ovi zvonovi bili su kroz prozor zvonika bačeni, ali se ni jedan nije razbio… Najmanjega ostaviše za vjersku uporabu. I ovoga napokon oduzeše god. 1917. u mjesecu listopadu
Mate Polić
Na crkvi Gospe Karmelske danas su dva zvona: veliko od godine 1947., težine 350 kg koje je izradila firma Kvirin Lebiš iz Zagreba i malo, težine 82 kg izrađeno 1924. godine u firmi Salio A. Blažina iz Zagreba.
Crkva je uz najnužnije održavanje građevine odolijevala vremenu sve do 2001. godine kad je započeta ozbiljnija rekonstrukcija.
Na sljedećim slikama vidi se unutrašnjost crkve prije preuređenja ,gdje se vidi i lijepi kristalni luster koji je, nepažnjom, nažalost uništen tijekom dogradnje crkve.
Nekadašnji izgled oltara
Kip pred crkvom s likom Djevice Marije
Unutrašnjost crkve prije preuređenja
Današnji izgled crve i pastoralnog centra
Početak rekonstrukcije vlč. Gabrijel Bratina ovako je opisao u Župnoj knjizi: Što se dogodilo 1. listopada 2001.? Počela se rušiti župna crkva, ali zato da se dogradi!
“Novi list” od 16. srpnja 2003. donio je članak pod naslovom Crkva izgrađena prilozima vjernika iz kojeg je i prikazana slika crkve u toku rekonstrukcije .
Iste te godine 2003.,u lipnju papa Ivan Pavao II. posjetio je Hrvatsku i Rijeku. Tim povodom na kameni postament ispred crkve postavljen je kip Djevice Marije i ploča s prigodnim natpisom.
Nekoliko godina kasnije, tj. 2006. nastavljeno je s radovima na proširenju i dogradnji crkve, čime cijeli kompleks poprima današnji izgled. Dograđenim dijelom dobiven je pastoralni centar sa svim potrebnim sadržajima koji pružaju mogućnost za kvalitetno obavljanje pastoralnog rada.
CRKVA SVETOGA JURJA
Izvor: Vlč. Nikica Jurić, 70 godina Župe Sv. Jurja mučenik na Gornjoj Drenovi, “Drenovski list” br. 16”
Rimskim sporazumom od 1924. godine razdvojena je Drenova na Gornju i Donju. Tim razgraničenjem gornji dio Drenove, Podbreg, Kablari, Lopača, Grohovo ostali su bez crkve, groblja i škole.
Tek godine 1931. pristupa se gradnji sakralnog objekta: buduće župne crkve.
Gradnja crkve Svetoga Jurja
Gradnja crkve Svetoga Jurja
Uporedo s crkvom gradio se župni stan koji je iste godine i dovršen. Crkva se intenzivno gradila te i sljedeće godine, ali je potpuno dovršena tek 6. kolovoza 1939. godine kad ju je blagoslovio dekan Anton Košir, župnik u Svetom Mateju. Prije toga, iste godine, 23. travnja, dekretom Senjsko-modruškog biskupskog ordinarijata u Senju osnovana je župa Svetoga Jurja Mučenika na Gornjoj Drenovi.
Slika iz doba završetka gradnje
U novoosnovanu župu spadaju: mjesto Drenova i sela Benaši, Brdo, Grohovo, Kablari, Lopača, Mugarić, Patersko i Podbreg.
Crkva je sagrađena doprinosom i brigom Hrvatske banske vlasti u Zagrebu koja je snosila sve troškove izgradnje. Sagrađena je iz armiranog betona s kamenim zidom u starohrvatskom stilu. Dužina građevine je oko 16, a širina 11 metara. Glavni oltar je od kamena s reljefnom slikom sv. Jurja iznad svetohraništa. Oltar je postavljen 26. travnja 1937. godine. Zvono posvećeno sv. Jurju težine 192 kilograma, saliveno je u Zagrebu u firmi „Kvirin Lebiš“. Nabavljeno je 1933. godine, a posvetio ga je tadašnji pomoćni biskup zagrebački Švicarac Franz Salis – Sevis koji je, kasnije, nakon hapšenja kardinala Alojzija Stepinca, vodio zagrebačku nadbiskupiju.
Tijekom i nakon 2. svj. rata, župni stan je služio i u vojne svrhe, tako da je tu bila i njemačka vojna komanda, a poslije rata pravo raspolaganja uzurpirala je Stambena zajednica Rijeka.
Tek 1961. godine vraćeno je pravo vlasništva župi, ali kao nekretnina župe Sv. Matej (Viškovo) iz koje je bio vlč. Marijan Dujmović, tadašnji upravitelj župe Sv. Jurja.Župna crkva sv. Jurja u više je navrata obnavljana i sanirana: od 1969. do 1971., zvonik je saniran 1975., a krov 1985. godine. Radovi na održavanju i obnovi crkve nastavljeni su i dalje kao što je vidljivo na slici iz 1991. godine
Obnova 1991. godine
Crkva nakon obnove 2003. g.
Zalaganjem višegodišnjeg voditelja župe vlč. Nikice Jurića potpuno su obnovljeni i župni stan i crkva koja danas izgleda ovako
Današnji izgled Crkve Sv. Jurja
KAPELA NA VELOM VRHU
Izvor: Marino Štefan, Iskrice iz drenovske povijesti – kapela ili spomenik neznanom junaku na Velom vrhu, “Drenovski list” br. 19
U dnevnim novinama LA VEDETTA D’ITALIA koje su u Rijeci izlazile početkom drugog svjetskog rata u brojevima od 5, 11 i 12. listopada 1941. zapisano je svjedočanstvo o pripremi i otvaranju kapele na Velom vrhu (talijanski Monte Lesco) i to na dan Sv.Martina,11. studenog 1941. godine.
Izgradnja kapele
Izgled kapele neposredno po izgradnji 1941. god.
Kapelu je blagoslovio vojni ordinarij mons. Bartolomasi, u društvu s vojnim kapelanom Giussepeom Raimondijem. Izgrađena je radom samih graničara i vojnika XXVIII. sektora talijanske vojske (to su bili vojnici iz sjeverne Italije, uglavnom iz Bresce i Bergama). Izgradnja i posveta bila je u ime Italije, kao simbol na travanjsku pobjedu (misli se na okončanje Travanjskog rata između sila osovine i kraljevine Jugoslavije od 6. do 17. travnja 1941.) i oslobođenja ovoga kraja od srpske tiranije kako to kaže isti izvor od 5. studenog 1941., str.3: “…che il nome d’Italia suoni come simbolo di Vittoria e di civitta’ in una terra da lunghi anni soggiogata dalla tirannia serba”. Kapela je dobila i svoju zaštitu u imenu Majke Božje od stražara na granici!
Izgrađena je na najvišoj koti Velog vrha, brda iznad Drenove, na nadmorskoj visini od 439 metara. Godine gradnje odredile su neoklasicističku arhitekturu 30-tih i 40-tih godina prošlog stoljeća. Kapela ima izbačenu apsidu (za oko 1 m) i preslicu nad ulaznim pročeljem, interesantno, bez zvona. U preslici se nalazi kameni reljef Majke Božje, koja u rukama drži dvije crkve: trsatsku i kozalsku. Kapela ima veliki lučni ulaz na kojem su izvorno, bila samo željezna vrata iz metalnih profila, vizualno providna (što bi bilo bolje da je ostalo i tijekom obnove, bez ostakljenja). Kapela se koristila sve do 8.rujna 1943. (do kapitulacije Italije), od kada je napuštena i prepuštena propadanju.Tijekom poraća, od 1945. nadalje, nitko o njoj nije vodio brigu, tako da je građevina progresivno propadala. Djelomično i zbog toga što je i u vrijeme izgradnje, ali i kasnije, taj prostor bio u vojnoj zoni i nije bilo dozvoljeno izvoditi nikakve radove u istome, bez suglasnosti vojnih vlasti. Pučanstvo Drenove, u doba Italije, moglo je biti tamo samo na dan otvaranja kapele, što također svjedoči o karakteru građevine.
Kapela prije obnove
Takvo je stanje propadanja potrajalo sve do druge polovice 90-ih godina prošlog stoljeća, kada je krenula spontana obnova koja je podrazumijevala cjelovitu sanaciju zgrade s novim krovištem i krovom, žbukanjem i bojanjem ziđa, fasadu te opločenje poda. Ugrađena je i crna bravarija (dva bočna prozora i ulazna metalna vrata po uzoru na nekadašnja, u početku postavljena bez ostakljenja, kasnije, mimo volje projektanta sanacije, ostakljena). Unutrašnjost apside oslikao je ruski umjetnik Aleksandar Zvjagin, dok je kameni reljef u preslici restaurirao akademski kipar Zlatko Kutnjak.
Današnji izgled obnovljene kapele
Objekt izgrađen pokraj kapele
Nedugo nakon obnove, okoliš kapele doživio je još i dodatno “oplemenjivanje vanjskog prostora” u neposrednoj blizini, za koji su uradak interes pokazale i komunalne službe Grada Rijeke. Izdano je i rješenje o uklanjanju, ali …. još ništa.
Kapelica na Lokvi
Danas više ne postoji. Sagrađena je 1883. godine, ali je 1960. kada se je širila cesta, današnji Drenovski put, morala biti srušena.
Sačuvana je, i u novopodignuti suhozid uz cestu, ugrađena kamena ploča s kapelice na kojoj je uklesano:
ISUS I MARIJA BILA
NAŠA DOBRA KUMPA
NIA UČINJENO bI 1883
Dio zapisa u Župnoj knjizi
Kapelica snimljena koncem tridesetih godina
KAPELICA NA VRH REBRE
Na kapelici na vrh Rebre stoji godina 1913. Svatko bi pomislio da je to godina kada je kapelica izgrađena. No, da to nije baš tako uvjerio sam se kad mi je naš vrli velečasni Gabrijel, u već spomenutoj Župnoj knjizi, pokazao zapis pod naslovom „Nova kapelica na vrhu Rebre“ kojeg je 9. rujna 1913. godine zapisao tadašnji drenovski župnik Mate Polić. Evo tog zapisa doslovce prepisanog:
Nova kapelica na vrhu Rebre
Na vrhuncu brežuljka t.zv. „Rebre“ obstojalo je razpelo, koje je dao podignuti pok. Francik Kucich (d. Škripalo) u znak poklonu Propetom Spasitelju i bl. Djevici Mariji od Milosti na Trsatu. Zub vremena djelovao na pomenuto razpelo, kojega je napokon g. 1912. bura, koja ondje dobrahno duva, skršila i o kamenje razlupala. Nije preostalo drugo, već da se podigne novo razpelo.
Nekoji župljani, naročito Anton Franković i Iginio Superina, odlučiše da se podigne kapelica, koja će donekle štititi razpelo od bure i nevremena. Odmah se dadoše ova dvojica na sabiranje milodara, te sakupiše na Dolnjoj Drenovi i na Pulcu svotu od 139 Kr. 28 fil., a željezni križ darovao g. Mate Petrich, kapomakinista kod pomorske oblasti na Rijeci. S ovom sakupljenom svotom započeše gradnju kapelice, dobivši prije dozvolu od gradjevnoga ureda, te radeći nekoji badava nekoliko dana, napokon bi sagradjena, a g. Venceslav Cergnar dirigente ovomjesne škole, dao istu bojati.
Dne 7. rujna 1913. bude ista dozvolom preč. bisk. Ordinarijata u Senju blagoslovljena. Iz župne crkve pošlo se procesijom do kapelice, gdje se obavio najprije blagoslov križa, zatim bila prigodna propovijed i napokon pjevana sv. misa. Narod je za tu zgodu kapelicu krasno dekorirao sa cvijećem i zastavama, a blagoslov se obavio uz pucnjavu mužara. Trošak oko gradnje iznosio lih 138 Kr. 56 fil., a to zato, jer su neki župljani badava radili i materijala za gradnju darovali. Popis dohodka i izdatka nalazi se u pohrani u župnome arhivu. Procjenjena bi kapelica na 500 Kr.
Drenova, dne 9. rujna 1913.
Mate Polić, župnik
Kapelica danas
Reljef
Kapelica 2006. godine
Pokazalo se, eto, da je kapelica 1913. godine postavljena na mjestu gdje je već dugo bilo drveno raspelo: Ne zna se točno kad je postavljeno, mons. Bratina smatra da je to bilo 1890. Posvećeno je i bl. Djevici Mariji na Trsatu s toga što se nekad s tog mjesta vidjelo Svetište na Trsatu. Danas se to od novosagrađenih kuća i naraslog zelenila više ne vidi. Prekrasni željezni križ koji se spominje u tekstu i vidi na slici iz doba prije 2. Svjetskog rata uništen je poslije rata zbog ideoloških previranja u to doba.
Sada se kapelica redovito održava. Velečasni Gabrijel ispričao mi je kako je u kapelicu ugradio kameni reljef izrađen u Italiji, ali su ga ubrzo neodgovorni pojedinci „pajserom“ srušili, kojom prilikom je znatno oštećen. Reljef je popravljen (vidi sliku) i čeka da se ponovo postavi na mjesto sadašnjeg raspela kojeg vidite na slici kapelice danas, nakon što je obnovljena 2008. godine.
KAPELA NA STAROM GROBLJU DRENOVA
Godine 1903. izgrađeno je Staro groblje Drenova. U sklopu groblja izgrađen je srednji dio današnje kapelice. U to doba i godinama kasnije pogrebi su se kretali iz crkve, a izgrađeni objekt služio je u slučaju kad se za pokojnika nije služila misa, kao na primjer kod samoubica ili u slučaju smrti od kakve zarazne bolesti. Po kazivanju monsignora Bratine u građevini je bio postavljen masivni kameni stol na kojem se mogla vršiti i obdukcija pokojnika. Godine 2000. produžena je na južnoj strani a na sjevernoj je izgrađena nadstrešnica tako da od tada pogrebi više ne kreću iz crkve već iz kapelice.
DVIJE KAPELICE U KABLARIMA
Prva kapelica “Na Franiću” na početku je sela uz samu cestu. Nažalost dosta je zapuštenai bila bi zaista šteta da propadne.
Druga je u središtu sela, uz staru komunjsku šternu. Održava se utoliko što je netko s vremena na vrijeme oboja.
Nitko, pa ni najstariji mještani ne zna kada su sagrađene. Jednostavno svi kažu: “Kapelice su od vavek tu”.
KAPELICA NA LUBANJSKOM USPONU
U suhozid uz Lubanjski uspon uzidana je davne nepoznate godine lijepa kapelica. Stariji mještani pričaju kako su tu zastajale grobničke mlekarice da bi se pomolile na svom putu prema Rijeci. U to doba, od tog mjesta put je skretao prema današnjem Orešju da bi kod Majstoroveh izbijao na današnji Drenovski put.
Kapelicu je 2006. vlastitim trudom i sredstvima obnovio gospodin Ivan Franković s Lokve.
KAPELICA U GROHOVU
Sagradili su je mještani Grohova 2000. godine na inicijativu i osobnim zalaganjem Grohovčana Ivana Marića.
Kapelica u Grohovu
U kapelici župnik župe Svetoga Jurja u koju spada i Grohovo, svake godine na Dan Grohova (prva nedjelja iza Vele Gospe), održava svetu misu.
KAPELICA DJEVICE SIROMAŠNIH
Kapelica ili grota (špilja) lijevo od crkve svetoga Jurja čuva lik Djevice siromašnih iz Banneuxa u Belgiji gdje se 1933. godine prikazala jednoj djevojčici.
Djevica siromašnih iz Banneuxa u Belgiji
Kip Djevice siromašnih dobila je Drenovčanka Ljiljana Marić u Belgiji i 1995. godine dala sagraditi kapelicu u kojoj je kip pohranjen.
KRIŽ PUL BENAŠI
Na starom zidu, na raskršću Drenovskoga puta i Ulice Bruna Francetića, pul Benaši, već preko 120 godina stoji drveni križ s raspelom na postolju od klesanog kamena i uklesanom godinom izgradnje 1899.
Križ pul Benaši
Križ je zaštićen, za ono doba, karakterističnom limenom oblogom.
KRIŽ POKRAJ CRKVE SVETOGA JURJA
U perivoju između crkve Svetoga Jurja i Ulice svetoga Jurja na postolju od zidanog kamena stoji drveni križ s raspelom.
Križ pokraj crkve Svetog Jurja
Slično kao i stari križ na Benašima zaštićen je limenim krovom. Na križu je urezana godina 1983. kada je, za vrijeme službovanja vlč. Berislava Humskog, i postavljen.
KRIŽ NA BRDU UZ ULICU SVETOGA JURJA
Na Brdu, uz samu Ulicu Svetoga Jurja postavljen je drveni križ s raspelom podignut na zidanom kamenom postolju.
Križ u ulici Svetog Jurja
Dala ga je postaviti Drenovčanka Milena Polonijo i nosi urezan datum postavljanja 10. 6. 2001.
KRIŽ U ULICI IVANA ŽORŽA
Kao što stoji u natpisu na mramornoj ploči, križ je postavio Mate Sikavica 2012. godine, kao prvi stanovnik ulice.
Križ u ulici Ivana Žorža
Ova tvrdnja baš i ne stoji, znajući da je taj dio Drenove i prije bio naseljen. No, prepustimo gosp. Sikavici da zadrži svoje mišljenje i prihvatimo njegov doprinos obogaćenju vjerskih simbola na Drenovi,
RASPELO NA LUBANJU
Od 1903. g. pa do konca 2. svjetskog rata postojao je na Lubanju, na početku stare ceste prema Lopači, veliki željezi križ s raspelom koji je srušen, po svemu sudeći, iz ideoloških razloga. Mnogi stariji Drenovčani to ne znaju, ali dokumentacija iz digitalne zbirke muzeja i nedavno pronađeni kip Isusa sa raspela dokaz su njegovog postojanja.
28. ožujka 1903. uputio je tadašnji drenovski župnik Antun Ladić dopis Biskupskom Ordinarijatu Senjsko Modruškom u kojem moli da se odobri blagoslov raspela i u tom povodu održi misa na otvorenom. U dopisu piše;
Prečasni Ordinarijate!
Milodarima Drenovskog puka nabavilo se je lijepo veliko željezno propelo, koje bi se po želji župljana imalo postaviti na vrhu brijega Lubanja, koji gospoduje nad cijelom župom j preko kojega prolazi na Rijeku narod malne iz cijele župe jelenjske. Želja je cijelog puka a i moja, da se blagoslov ovog propela obavi čim svečanije. Stoga bih se uslobodio umoliti prečasni Ordinarijat, da bi mi prigodom ove svečanosti koja bi se imala obaviti slijedeće nedjelje (cvijetnica) osim svečanog blagoslova propela izvolio dozvoliti, da bi se uz prigodnu propovijed mogla u slučaju povoljnog vremena služiti sv. misa pod vedrim nebom pred onim propelom. Držim da bi to mngo doprinijelo, da se u ovom puku koji je većinom zaposlen u pokvarenom gradu, gdje mu mnogi nastoje oteti vjeru u raspetoga Krista, učvrsti štovanje sv. križa Isusova i ukrijepi stalnost u ispovijedanju sv. vjere. Ako pak preč. Ordinarijat nebi našao za shodno, da se gore služi sv. misa, molim da mi izvoli podijeliti dozvolu, da mogu svečano blagosloviti raspelo.
Drenova 28. III. 903.
Antun Ladić
31. ožujka Biskupski Ordinarijat poslao je dopis kojim se molba župnika Ladića odobrava. Nažalost ne znamo točan datum kada je blagoslov izvršen, ali svakako možemo računati da je to bila 1903. godina. Raspelo je i označeno na karti s konca 30ih godina prošloga stoljeća
Dio dopisa župnika Antuna Ladića
Dozvola Biskupskog Ordinarijata
Nakon mnogo godina, nedavno je u konobi kuće Alenke Franković pronađen kip Isusa od lijevanog željeza (nažalost oštećen), visok oko 80 cm, koji je bio postavljen na raspelo iz 1903.g.
Kip Isusa s raspela na Lubanju
Karta s označenim raspelom
Na koncu želim se zahvaliti:
Mons. Gabrijelu Bratini na nesebičnoj pomoći i pružanju dragocjenih podataka koji su mi itekako pomogli pri sastavljanju ovog teksta
Vlč. Nikici Juriću i gospodinu Marinu Štefanu čijie sam napise u “Drenovskom listu” koristio
Vlč. Marijanu Benkoviću što mi je dozvolio uvid u Župnu knjigu koja je neiscrpni izvor mnogih zbivanja iz prošlosti Drenove.
Osoblju Državnoga arhiva Rijeka na stručnoj pomoći prilikom pretraživanja dokumentacije
Izvori:
Digitalna arhiva Zavičajnog muzeja Drenove
Državni arhiv Rijeka
Giovanni Kobler: Povijest Rijeke, knjiga prva (Preluk, Opatija,1995.)
Bilježnica Strazza crediti drenovskoga trgovca Francesca Stefana
Župna knjiga: “ Liber insertionis historiae neorectae Parochiae Drenovensis ab anno 1887.”
Glasilo MO Drenova Drenovski list
Autorski tekst je izvorno objavljen u DOMETIMA broj I.-IV. iz 2019. godine
Koliko se nekadašnji način života razlikovao od današnjeg najbolje nam govore tragovi prošlosti u prirodi i sjećanja ljudi koji su s trudom i mukom preživljavali u nekadašnjim, teškim uvjetima života.
Popnete li se ili dovezete na Lubanj do parkirališta kod kamene piramide, spomenika žrtvama iz 2. svjetskog rata, vidjet ćete da se put račva na lijevi koji vodi prema lovačkoj kućici i desni koji se nizbrdo spušta i kojim možete, samo pješice, doći do Lopače. Taj je put, ili bolje reći cesta, nekad, prije nego se je izgradila cesta za Grohovo i Pašac (tzv. Petrolejka), bio jedina i glavna veza Grobinštine i Drenove pa sve dalje prema Kozali ili Škurinjama. Krenite cestom i ako imate malo istraživačkog duha zađite u predivnu šumu do koje ćete ubrzo stići. U šumi se još uvijek zamjećuju tragovi vrtova i vinograda (npr. lokalitet Sela), zidane cisterne za vodu ili modru galicu, ostaci suhozidova… Iz tih vrtova, vinograda i iz šume svakodnevno su se kućama nosila bremena uroda, suhog lišća (šušnja) za pod blago ili drva i suhog granja za loženje. Taj su posao obavljale uglavnom žene. Putem uzbrdo odmarale bi se, a za taj odmor bilo je par mjesta za počinak, kako bi se po domaću reklo – počivala (s naglaskom na prvi a). Bili su to veći kamenovi ili stijene uz cestu.
Upravo o tim počivalima ispričala mi je gospođa Inka Štefan, koja je i sama svakodnevno “na plašćanku” nosila bremena iz šume. Gledajući iz pravca Lopače prvo se je počivalo zvalo “Počivalo Na gusto” i nalazi se na području koje se zove Markova vodica. Putem uzbrdo dolazi se do počivala “Pod taracon”, a još dalje, već prema Lubanju su “Tri počivala”
Tri počivala
Počivala Na gusto
Počivalo Proslop
Ova počivališta ili počivala koristile su i grobničke mlekarice na svom svakodnevnom putu iz svojih grobničkih sela, preko Drenove do riječke tržnice Brajda. Od “Tri počivala” put je vodio preko Lubanja do kapelice nešto niže uz današnji Lubanjski uspon, gdje bi skrenule lijevo i kod Majstoroveh (kod nekadašnjeg restorana “As”) izbile na Drenovski put. U vrijeme prije 2. svjetskog rata morale su preći tadašnju granicu između Jugoslavije i Italije na prelazu kraj zgrade koju stariji Drenovčani i danas zovu Granica, a gdje se danas nalazi Zavičajni muzej Drenove, odnosno Društveni centar Drenova. . Dalje bi se preko Kačjaka i kroz Čelca spustile na Škurinju i tako sve do Brajde.
Mlekarice na granici
Mlekarice koje su mlijeko nosile na Kozalu, Belveder i dalje prema Guvernerovoj palači ili na Školjić, poslije rata koristile su put kroz Proslop. Iz grobničkih sela na Valići, preko Rječine u Grohovo, odakle bi se uspenjale na “Balkon” (na današnjem Grohovskom putu ili Petrolejki) i dalje kroz Proslop na zapadnom podnožju Velog vrha. Tu u Proslopu bilo je počivalo koje je i danas dostupno i prema kojem bi trebalo postaviti putokaz za sve šetače koji tim putem hodaju na Veli vrh. Od tog počivala se je uz staro drenovsko groblje i pokraj Streljane dolazilo na Kozalu i dalje u Rijeku.
Još jedan zanimljivi detalj ispričala nam je gospođa Inka.
Kad su se mlekarice vraćale, na putu kroz Drenovu ponekad bi si dozvolile luksuz da odahnu uz čašu gemišta. Tada bi svratile u ondašnju oštariju kod Sablića koja se nalazila u Terčevom selu u prizemlju kuće nedaleko starog župnog stana.
Tu u prizemlju je bila Sablićeva oštarija
“Živjela radost” u Sablićevoj oštariji!
Uz lijepi spomenik mlekarici u Rijeci počivala nas živo podsjećaju na trud žena koje su s 20 pa i 30 litara mlijeka u „ruksacima“, svakodnevno prelazile kilometre da bi prehranile svoje obitelji.
Drenovske mlekarice na granice pul Benaši (Snimljeno između 1932. i 1935. godine). Prva z leva (otraga) Nevenka Blažić-Jurova udana Štefan, u sredini Gizela Francetić Štefan-Pikolova, desno Marija-Rica Benčan i zadnja desno Marija s Komunade.
Kada prolazite Mljekarskim trgom u Rijeci i vidite kip mlekarice, vjerujem da vam je prva asocijacija na grobničke mlekarice. Isto tako vjerujem da mnogi Drenovčani, pogotovo mlađi i novodoseljeni ne znaju da je i Drenova imala svoje mlekarice. Saznao sam to kad mi je posredstvom gospođe Evice Štefan o drenovskim mlekaricama gospođa Darinka Petrc, rođena Črnjar, poslala pisano svjedočanstvo u kojem na kraju piše: …tako da se te ženskice malo vide va Drenovsken listu i da ih se sjećamo iz duge prošlosti. Hvala van – mlekarice.
Pa tko ne bi ispunio takvu molbu gospođi koja je rođena daleke 1924. godine i koja nam ima štošta reći o životu kakvim se nekada živjelo na našoj uvijek lijepoj Drenovi. Pismo je napisano na čakavsken i tako ću ga i prepričati:
Leta 1941. imela san 17 let kad smo moja sestra Marica i ja počele nosit mleko v Reku kako i druge mlekarice z Drenove.
Darinka Črnjar Petrc va dobe od 17 let kad je kot mlekarica počela nosit mleko i kot divojka od dvajset let
Va to vreme, a i prvo, od 1924. leta, je na Drenove pul Benaši bila granica. Donja Drenova je spadala pod Italiju, a Gornja Drenova, od kud su bile se mlekarice, je bila va Jugoslavije. Kad je storena granica oni ki nisu imeli talijansko državjanstvo i nisu prihvatili čitadinancu su ostali bez dela. Živet se moralo, tako da se delalo na gruntu, muški su hodili va Sušak iskat kakovo delo, a z familij ke su imele krave, ženske su nosile v Reku mleko prodavat.
Granica pul Benaši
Kad smo šle zdolun noseć mleko, na granice pul Benaši prvo su bili naši financi ki su nas pitali samo putnice, a malo daje talijanski ken smo morali povedat ča nosimo va košeh; kuliko mleka, škorupa, masla i se ča smo nosile prodavat. Tu su dohajale kastavske mlekarice od Saršoni, a preko Lubanja pak Gromišćice. I tako dan za danon. Neke saki dan, a neke, ke su imele manje mleka, saki drugi. Tako smo od granice šle se skupa do Linotove butege (današnja zgrada „Lepa Brena“). Jedne su šle daje po Drenovsken putu prema Mihačevoj Drage i Kozale kade smo na Kapitanoven počele delit mleko. Druge su preko brda (današnjom ulicom Ivana Žorža) šle va kućice Čentočele (zvalo se tako aš je bilo puno kućic jedna do druge) i onda preko Cirkula na Brajdu i usput mleko delile.
Linotova butega
Va kućah nas je čekala padela va ku smo z mericah lele mleko. Plaćalo se va lirah ke smo pokla va banke promenile va dinari. Kako je bilo puno mleka i drugega za prodat, kad smo so mleko podelile imele smo svoja mesta na Belvedere ko smo morale čuvat i na ken smo to drugo prodavale. I kad bi to se podelile i prodale, ala hodi nazad na Drenovu. Vavek je bilo kumpanije; mi, Kastavke i Gromišćice šle smo skupa ćakulajuć zgorun, a vavek je bilo ča za povedat. Na Drenove smo počinule ili va butege pul Linota ili pul Benaši i čagod popile. Zvali smo to pasareta. Va mrzlu vodu stavile bi kot neku tabletu i to je bilo jako fino za popit. Pul Benaši je bila jena dobra butega i peknjica kade je bil jako dobar kruh kega bi kupjevali za doma.
Kuća va koj je bila peknjica i butega pul Benaši. Danas je zrušena i storena nova
One ke su imele jako puno mleka morale su ostat dok nisu se prodale. I takov je bil ta život nas mlekaric. Da nan je bilo dobro ni bilo, a za loše nećemo povedat. Bile smo mlade pa nan je se pasalo va veselju.
A ovo su mlekarice ke san poznala i keh se moren spametit: Od mlajeh bila san ja, Darinka Črnjar, udana Petrc i moja pokojna sestra Marica udana Kalčić-Tonićeve.
Stareje mlekarice su bile: Nevenka Blažić Štefan-Jurova, Marija-Rica Benčan, Mimica i Bina-Tončeve, Šanta Črnjar-Žandrićeva, Šanta z Brda, Marija Petrović-Rapinkina, Metilda Štefan-Šuštarova, Gizela Francetić Štefan-Pikolova, Metilda Štefan z Lokve-Šimunova, Ernesta Francetić Črnjar, Jela Mikotova od Benaši, Mimica Mihić-Filetova. Od Skvažić su bile: Sestre Marija i Petra, Zvana i Stanka, Stanka Protova (po sjećanju Inke Štefan), Marija Tibljaš-Pupina, Mimica Jelićeva i još Milka od Benčani.
U 15. broju Drenovskoga lista, u prosincu 2008., objavio je Draško Maršanić članak o Drenovčanima u prvom svjetskom ratu prenijevši dio zapisa župnika Mate Polića u Župnoj knjizi drenovske župe Liber insertionis historiae neoerectae Parochiae Drenovensis ab anno 1837. (Knjiga dodataka povijesti novoosnovane drenovske župe od 1837. godine), koju je započeo voditi Ivan Cvetko, prvi drenovski župnik i osnivač župe Drenova. Kopija knjige je dobrotom dugogodišnjeg drenovskog župnika, mons. Gabrijela Bratine u digitalnoj zbirci našega Zavičajnog muzeja i izvor je mnogih povijesnih činjenica iz prošlosti Drenove.
Knjiga dodataka povijesti novoosnovane drenovske župe od 1837. Godine
Nisu, nažalost, svi župnici jednako marljivo sve zapisivali, no srećom je vlč. Mate Polić, župnik Drenove od 1911. do 1919. godine, svojim čitkim i urednim rukopisom zapisao mnoge događaje i činjenice iz toga doba.
Župnik Mate Polić (lijevo) i Pepe Maršanić u drenovskoj crkvi 1916. godine
Mobilizacija na Drenovi
Iz mnoštva zanimljivosti za ovu prigodu izdvojito ćemo prilog kojeg je na hrvatskom jeziku napisao župnik Mate Polić, povodom početka Prvog svjetskog rata 1914. godine i odlaska mnogih Drenovčana na bojišnice diljem Europe. U prilogu pod naslovom Svjetski rat napisano je sljedeće:
Žica brzojavna javila nam vrlo žalosnu vijest, da je usljed atentata poginuo naš ljubljeni prijestolja – nasljednik Nadvojvoda Franjo Ferdinand u Sarajevu dne 29. lipnja 1914. prigodom inspekcije vojničkih manevara. S njime zajedno poginula i njegova supruga Sofija nadvojvodkinja od Hohenberga. Atentat bio izveden u onom času, kad je nadvojvoda sa suprugom polazio u pohode u gradsku vijećnicu. O tome, mislim, da je suvišno ovdje pobliže opisivati, budući će to svjetska povjesnica točno opisati. Na temelju provedene istrage izpostavilo se, da je kod tog atentata sudjelovala i srbska vlada, a na čelu joj major Tankošić. To je bilo povodom, da je Austro-Ugarska monarhija navjestila rat Srbiji dne 28. srpnja 1914. a 2 kolovoza iste godine proglašena opća mobilizacija pošto je u pomoć priskočila Srbiji Rusija, a Austro-Ugarskoj njena vjerna saveznica Njemačka. O tome pobliže opisivati ne spada ovamo, već je svrha ovoga, da se znade i u budućnosti, kako je ova župa ‘Drenova’ sudjelovala u ovom svjetskom ratu.
vlć. Mate Polić o početku prvog svjetskog rata
Zapisi iz priloga pod naslovom Svjetski rat: mobilizirani, poginuli i zarobljeni Drenovčani
Nekoliko imena na popisu poginulih naknadno je precrtano. Naime, prema lokalnoj predaji, vojnici su se vraćali kući još godinama, neki od njih i pješice čak iz Rusije, a neki i kao junaci – na konju. O tome par riječi kasnije. Čitajući popis poginulih i načine na koje su neki izgubili živote vidimo kroz kakve su grozote prolazili.
Marljivi i pedantni župnik Mate Polić ostavio nam je odista vrijedan i zanimljiv dokument. Vidimo da je prema kućnim brojevima u to vrijeme Drenova imala oko 200 kuća pa možemo procijeniti da je imala 1000 do 1200 stanovnika. U rat je bio pozvan svaki peti stanovnik, odnosno svi muškarci sposobni za vojnu službu. Imamo primjere gdje je iz iste kuće, odnosno porodice, bilo pozvano četvero članova kao npr.: Miko, Franjo, Paškval i Vicko Francetić s kbr. 83 (r. br. 68 do 71 na popisu župnika Polića). Poginulo je 25 Drenovčana, a kolika tragedija je rat pokazuje da su neki i sami digli ruku na sebe.
Slijedi popis onih, kako je vrijedni župnik Polić zapisao, koji bijahu oprošteni od vojničke službe gdje vidimo i zlobni upitnik kraj imena Lina Kučića (r.br. 192), bogatog drenovskog obrtnika. Korupcije je bilo i onda:
Od ovih bijahu oprošteni od vojničke službe slijedeći: Lino Kučić kbr. 149, radi velike (?) potrebe radi podopćine Drenove; Franjo Senjan, učitelj, bio odmah superarbitriran radi srčane bolesti; Josip Stefan, učitelj, radi učiteljske službe; i Innocento Francetić kbr. 153 radi obiteljskih prilika.
Zamijetite zlobni upitnik kraj imena Lina Kučića, bogatog posjednika i trgovca.
Kukuljan Andrija kbr. 76. otpušten radi nesposobnosti (:bolestan:), Karlo Geiger kbr. 157/III.; Anton Črnjar Kbr. 59/I bijahu mobilizirani ali na poslu torpedo-tvornice u St. Pöltenu kod Graca.
Vratiše se kao nesposobni kući, radi osakaćenja na bojnim frontama slijedeći: Anton Francetić kbr. 126, jer mu bila prekinuta noga i zato kraća za 5 centim.; Martin Hlača kbr. 93, jer je na ruci izgubio prst srednji; Josip Perušić kbr. 103 radi bolesti.
Naknadno pušteni kući: Ivan Superina kbr. 165; Ivan Črnjar Tomčev, Nocento Francetić, Josip Francetić 101, Art. Benussi, Fran Črnjar 79, Mario Črnjar kbr. 41, Materno Superina kbr. 189.
Zanimljiva bilješka vlč. Mate Polića
Drenovčani u Velikom ratu – sudbine
Sljedeći izvor podataka o Drenovčanima u prvom ratu, fotografije su izložene na izložbi starih fotografija Drenova da se pozabi, autora Alberta Mihicha i Christiana Grailacha, održane za Dane Drenove, sad već pomalo davne 2004. godine, koje smo u to doba uspjeli skenirati i pohraniti u digitalnu arhivu muzeja, kao i neke koje smo naknadno dobili na posudbu. Tko su bili ti ljudi:
Milan Silvester Žorž, (na popisu župnika Polića na r.br. 195) rođen na Drenovi 30. 12. 1898., sin Gasparusa Žorža i Marije Stefan, umro u Parizu.
Josip Mikulić (r.br. 157), rođen 15.2. 1888. u Pazu,Istra, oženjen na Drenovi
Josip Puharić Pepe, (r. br. 98), rođen 28.11.1889. u Rubešima, oženjen na Drenovi, umro 19.10.1968.
Franjo Škrobonja, (r. br. 173), rođen na Drenovi 18. 4. 1869., umro 1936.
Franjo Mihić Perac, (r. br. 113) rođen na Drenovi 26. 11. 1886., umro 1947. Kako je ispričao njegov unuk Alessandro Mihić, Franjo je za vrijeme rata kao vojnik u konjičkoj jedinici bio u Villachu (Austrija). Kad je završio rat tražio je od nadređenih da mu za povratak kući dadu konja, tako da se Franjo vratio na Drenovu kao pravi junak – na konju!
Milan Žorž, treći s lijeva
Josip Mikulić
Josip Pepe Puharić
Franjo Škrobonja
Franjo Mihić Perac, lijevo
Spartaco Črnjarić, rođeni Drenovčan, poslao nam je lijepu sliku sina svoga pranonota i tekst kojega objavljujemo:
Ovi podatki nan je dal drenofski plovan pred fanj let. Francetić Vincenco je imel 12 dece. Kada je počel prvi rat je bil prestar za poć va rat (68 let). Va prven rate je bil njegov sin Franjo Francetić (r.br 191), barba Franić. Ja se spametin njega, užal nas je na koleneh držat , mane, mojga brata i pok. kujina Maurota, i seh je zval „spartačići“. Ćikal je tabak, i onda bi ga znel z usti i stavil pod klobuk. Kada je rat finjeval, je bil na Črnen Moru. Agricola (Spartacova majka, Agricola rođ. Francetić, op.a.) govori da je on vavek spominjal grad Ufa (glavni grad Baškirske republike -središnja Rusija, najde se na Google Earth). Od Črnega Mora do grada Ufa je fanj dugo. Bit će da su tamo finili kako zarobjenici (nalazi se na popisu Zarobljenici u Rusiji župnika Polića, r.br.13, op.a.). Od tamo do Drenove je hodil 4 leta, od sela do sela .(Zračna udaljenost Rijeka – Ufa je 3095 km, op.a.). Prišal je z klobukon doma ki je imel škuju od metka ( ni ga pogodil ). Barba Franić je ustal fanj gluh od kanuli ča su okolo njega pucali. Kujin Robert Grohovac ki biva na starine va Drenove još je rekal za Franjota Francetića i ovo (a to mu je povedal pok. Tito Francetić, brat od Agricole): Zarobjen va Galicije od Kozaki, jedini od regimente ustal živ, ni više imel municije pa se je predal. Poslali su ga kako zarobjenika da dela na velen imanje od neke udovice, ka ga je otela…. Kada je bila prilika je pobegal… Nosil je morčića va uhe.
Još par fotografija Drenovčana s popisa Mate Polića:
Franjo Štefan, lijevo, r.br. 186
Milan Miko Francetić, r.br. 68
Ernesto Štefan, r.br. 95 Ranjen u Rusiji, pobjegao iz bolnice
Romualdo Črnjar, r.br. 112
Jedna od zanimljivijih fotografija svakako je ova koju smo dobili od obitelji Franka i Tatjane Cvečić s Podbrega. Na slici je tzv. Riječka brigada s istaknutom tadašnjom riječkom zastavom s natpisom Indeficienter. Kako piše na web linku (riječku) brigadu tvorile su 70. i 79. pukovnija iz Petrovaradina, odnosno Otočca, a zanimljivo za Drenovu je to da se na slici nalazi i Drenovčan Ivan Jelisej (r.br. 26 na Polićevom popisu), nono po majci Franka Cvečića.
Ivan Jelisej, četvrti s lijeva u trećem redu
Ivan Francetić, r.br. 81
Poleđina fotografije Ivana Francetića
Vrlo je zanimljiva slika koju je Ivan Francetić poslao profesoru Franu Frankoviću, viđenom Drenovčanu koji je još za života nazvan ocem učiteljstva Istre, autoru prve hrvatske Početnice, prvom upravitelju novoosnovane učiteljske škole u Kastvu i osnivaču Pučke čitaonice Drenova 1908. godine. Po adresi pošiljatelja vidljivo je da je bio u Riječkoj brigade u Petrovaradinu i lako je moguće da je i na slici gdje je i Ivan Jelisej.
Kao zanimljivost treba izdvojiti da je bilo Drenovčana koji su bili u vojci i potom i u ratu, tako da su punih osam godina “služili domovini”. Nemamo nažalost njihove slike, a to su prema onom što su nam ispričali Alberto Mihich i Atilio Mihić:
Romualdo Črnjar, r.br. 112, kbr 139 (na slici gore) Karlo Superina, r.br. 152, kbr 167 Franjo Fran Superina, r.br. 52, kbr 68
Zanimljiv je Polićev tekst o brizi župnika za prehranu župljana u vrijeme rata:
Prehrana župljana Drenove: Potpisani Mate Polić, župnik, uvidjevši već odmah na početku rata pomanjkanje živeža, uhvatio se gospodarske podružnice riječke, filijalke gospodarskoga društva u Zagrebu, te ubilježio preko 181 člana i na temelju toga dobismo od gospodarskoga družtva živeža: kukuruza, krumpira, pšenice, ječma, graha, te je tako ovaj narod pored aprovizacijegradske dobio nešto hrane i od pomenutoga društva. To je bio trn u oku naročito trgovcu Linu Kučiću kbr. 149, te je sve poduzimao da osujeti da hrana dolazi iz Zagreba na Drenovu, ali o tome na drugom mjestu. Drenova, dne 20. studenoga 1916,
Mate Polić, župnik
Isto tako, zapisao je i detaljno opisao vlč. Polić koja su zvona s drenovskih crkava i kapela rekvirirana za ratne potrebe (drugim riječima pretopljena u topove i slično). Sve u svemu, vrijedni i vrli župnik Mate Polić ostavio je vrijedan dokument koji je naše Društvo Bez granica objavilo na web stranici Europeana 1914-1918 – neispričane priče i službena povijest Prvog svjetskog rata
U digitalnoj arhivi našega muzeja nalazimo i mnoge dokumente iz drenovske škole iz doba Prvoga rata pisanih na talijanskom.
Popis siročadi očeva palih u ratu ili iz razloga bolesti izazvanih za vrijeme vojne službe, što ga je tadašnji ravnatelj G. Deichmann, 14. ožujka 1917. uputio Gradskom Magistratu Rijeke svjedoči da je iza poginulih, bez oca ostalo dvadeset troje malododne djece. Popis se odnosi samo na učenike i njihovu braću i sestre. Tko zna koliko je još malih Drenovčana ostalo bez oca?
Drugi Popis, od 4. veljače 1916., prikazuje imena djece, među kojima su i djeca vojnika, koja su dobila cipele (scarpe di guerra) kao pomoć.
Imena očeva u potpunosti se slažu s Polićevim listama, osim što ih je Polić pisao hrvatski, a škola potalijančeno.
Nepoznati heroji Velikog rata
Slijede slike vojnika, po svemu sudeći iz doba Velikog rata, za koje se ne znaju imena ni podaci. Na slikama su ljudi s Drenove, ali vlasnici slika ne znaju reći o kome se radi.
Ako itko zna išta podrobnije, molimo da se obrati našem Zavičajnom muzeju!
Erinnerung An das 19 Kriegsjahr 14 Artillerie SMS Maria Theresia
Pješice iz Rusije
Mnogi Drenovčani pješice su se vraćali sa ratišta u dalekoj Galiciji ili kasnije iz zarobljeništva u ruskim logorima. Radi se doista o golemim udaljenostima i nevjerojatno je što su ti ljudi propješacili.
Izvor: Wikipedia – Karta sa logorima za zraobljenike u Rusiji
Identificirali smo neke od logora koji se spominju u našim dokumentima, pogledajte kako te udaljenosti izgledaju na Google kartama – i s modernim automobilom bio bi to izazovan put!
Tisuće kilometara pješice do doma
Apsolutni rekord pješačenja – logor Sretensk doslovno je na drugom kraju svijeta!
Granica između Mletačke Republike i Austrijskog carstva oko 1800. godine
Granica koja je do 1797. godine dijelila venecijanski i austrijski teritorij datira iz ugovora iz Wormsa iz 1521. između cara Karla V. Habsburškoga i dužda Leonarda Loredana, i trajati će sve do propasti mletačke države.
Glavna značajka granice je prisutnost nekih važnih enklava duž zapadne obale Jadrana, a koje su probijale teritorijalni kontinuitet dviju država.
Izvor: Franco Cecotti – Bruno Pizzamei, Istočne granice Italije 1797- 2007
Sjeverni dio granice slijedio je Karnske Alpe uključujući doline rijeka Degano, Collina, But i Pontebbana, onda se uvijao prema gradu Pontebbi do Julijskih Alpa, a potom nakon grebena na jugu s vrhovima Cergnala, Kanina, stzao do planine Matajur. Teritorij Mletačke Republike nakon prekida na području Trsta proširivao se na sjeveroistočnom dijelu Jadrana većim (obalnim) dijelom istarske obale i otocima Kvarnera.
Pazinska grofovija (unutarnji središnji dio Istre) ostao je u vlast Goriških grofova sve do 1516., kada je, nasljeđivanjem, prešla u posjed Austrije. Sredinom XVIII. stoljeća, nekoliko pokušaja da se regulira i pojednostavi granica na području Gorice i Udina, nije dalo nikakav rezultat, osim za rješavanje graničnih oznaka. Nakon općih Ugovora između Austrije i Venecije koji je potpisan u Gorici 1756. godine, konačno je dogovorena minimalna razmjena teritorija, te sporazum o povremenom nadzoru granice.
Na sjeveroistočnom Jadranu, Kraljevina Hrvatska koja je bila dio mađarske komponente Habsburške monarhije, graniči na jugu regije s Venecijanskom Dalmacijom, dok grad Rijeka ima poseban status, kao slobodna luka od 1719., a bio je priznat kao Corpus separatum adnexum pod upravom mađarske krune od strane Marije Terezije 1779. godine.
Doba Napoleona
Dolazak francuske vojske Napoleona Bonapartea na prostor sjeverne Italije, te poraz Austrije i potpisivanje Ugovora u Campoformidu (17. listopada 1797.), uzrokuje nestanak Republike Venecije i zaustavlja daljnje širenje Habsburgovaca u Venetu, u Istri i u Dalmaciji.
Izvor: Wikipedia – Zemljovid Ilirskih pokrajina iz 1809.
Granice se opet mijenjaju 1805. Nakon novog poraza Austrije; mir potpisan u Bratslavi (Pressburgu), omogućava pridodavanje svih osvojenih teritorija Kraljevini Italiji pod Napoleonovom upravom. Granica između Austrije i Kraljevine Italije prate tijek rijeke Soče, a zatim se nastavlja duž stare venecijanske granice. Nove promjene nastaju 1809. s uspostavom Napoleonovih Ilirskih pokrajina . Nakon Napoleonovog poraza 1813. g. u bitci kod Leipziga, Habsburgovci su preuzeli vlast nad Ilirskim pokrajinama, a 1816. godine na njihovom području osnovali su Kraljevinu Iliriju.
Austrijsko primorje1815. – 1918.
Austrijsko primorje kao administrativna austrijska pokrajina, osnovana je nakon što je Bečki kongres (1815.) označio kraj prethodne Napoleonove teritorijalne organizacije pod nazivom Ilirske provincije
Izvor: Wikipedia – Autor Rand McNally World Atlas
Uz složen i dugotrajan proces integracije između austrijskih nasljednih područja (Gorica, Trst, Istra s unutarnjim područjem i sjedištem u Pazinu, Rijeka) te područjima koja su nekad pripadala Mletačkoj Republici (obala Istre, Monfalcone, Grado), austrijske vlast između 1814. i 1860. godine konačno su odredile administrative granice Austrijskog primorja (ili jednostavno Obala).
U godinama 1861.-1918., formirana su s političko-administrativne točke gledišta, tri autonomne jedinice: – Grad Trst (imao je autonomiju od 1825.); – Kneževskugrofoviju Goricu i Gradišku , s upravnim sjedištem u Gorici; – Markgrofovija Istra , sa sjedištem u Puli.
Od 1867. Habsburška monarhija dobiva novo ustavno uređenje s podjelom na Austrijsko Carstvo i Ugarsko Kraljevstvo. Austrijsko primorje pripalo je austrijskom dijelu Monarhije (kao dio Koruške i Kranjske), dok su Hrvatska i autonomni grad Rijeka postali dio Mađarske.
Londonski ugovor 1915.
Londonski ugovor je tajni sporazum o savezu između Velike Britanije, Francuske, Rusije i Italije, kojem Italija pristupa s obećanjem da će stupit u rat protv Centralnih sila. Ugovor predviđa teritorijalnu kompenzaciju u korist Italije a na štetu Austro-ugarske: Trentno i Južni Tirol (Alto Adige), Trst, Goricu, Istru i Dalmaciju, ali isključuje Rijeku.
Izvor: Wikipedia – Sistemazione territoriale dell’Adriatico orientale in seguito alle promesse fatte a Italia, Montenegro e Serbia col Patto di Londra (1915)
Sporazumom je također predviđeno talijansko sudjelovanje u podjeli Albanije i moguća podjela Turske kao i njemačkih kolonija u Africi.
Granice nakon prvog svjetskog rata 1918.
https://hr.wikipedia.org/wiki/Rapalski_ugovorU studenom 1918. godine, po završetku Prvoga svjetskog rata, Habsburška Monarhija prestala je postojati, a na njenim teritorijima formiraju se nove države, uključujući Mađarsku i Jugoslaviju (tada nazvanu – Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, ili skraćeno Kraljevina S.H.S.). Definicija novih granica između Austrije i Italije konačno je utvrđena na mirovnoj konferenciji u Parizu, Ugovorom iz St. Germaina (09.10.1919). Ugovorom iz Rapalla (12.11.1920), regulirana je granica između Italije i Kraljevine S.H.S.
Italija se odrekla aneksije Dalmacije (s izuzetkom grada Zadra i njegovom bližom okolicom), ali je osvojila sve druge teritorije predviđene Ugovorom iz Londona. Pregovori su potrajali više od godine dana zbog talijanskih nepopustljivost i ambicije da se prisvoji cijeli bivši teritorij na kojima obitavaju talijanske manjine iako je prevladavajući živalj bio slavenskoga podrijetla.
Izvor: Franco Cecotti – Bruno Pizzamei, Istočne granice Italije 1797- 2007
Poteškoće nisu prevladane ni nakon prijedloga američkog predsjednika Woodrowa Wilsona, o graničnoj liniji baziranoj na etničkoj strukturi stanovništva (linija Wilson) te su zbog sve veće sklonost britanske, francuske i američke diplomacije da popuste talijanskim zahtjevima završile nepovoljno po Kraljevinu S.H.S.
Granica između 1924. i 1941.
Daljnje promjene granica na sjevernom Jadranu uključuju aneksiju Rijeke Kraljevini Italiji, u skladu sa Sporazumom u Rimu (Rimski ugovor) 27. siječnja 1924.11, između Kraljevine Italije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Prema novom sporazumu, dio sjevernoga područja Slobodne Država Rijeka i luke Baross su ustupljene Jugoslaviji, dok je područje grada i mali obalni pojas pripojen Italiji.
Izvor: Franco Cecotti – Bruno Pizzamei, Istočne granice Italije 1797- 2007
Nove akvizicije dovele su do promjena u administrativnom ustroju pokrajine Venezia- Giulia; osnovana je1924. godine pokrajina Rijeka, koja se sastoji od teritorija pripojenih Rijeci kao i neke općine koje su već ranije pripadale pokrajini Pula. Detaljnije karte iz tog razdoblja dio su fundusa Zavičajnog muzeja Drenove i izložene su u prostorijama muzeja.
Karte (pregled) prijedloga razgraničenja iz 1924.
Od 1924. do 1941. granica je bila nepromijenjena, ali su susjedne države promijenile ime pa čak i ideološki predznak: Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca postaje između 1929. i godine Kraljevina Jugoslavija, dok je Republika Austrija 1938. pripojena Trećem Reichu s imenom Ostmark.
Ljubljanska provincija 1941.
Napad na Kraljevinu Jugoslaviju, koji je započeo 6. travnja 1941. (Italija sa saveznicima Njemačkom, Mađarskom i Bugarskom), označio je sljedeću etapu talijanske ekspanzije na istok.
Izvor: Franco Cecotti – Bruno Pizzamei, Istočne granice Italije 1797- 2007
Talijanska vojna okupacija Kraljevine Jugoslavije obilježila je veliko teritorijalno proširenje, jer su 05.03.1941. pripojeni veliki dijelovi Slovenije i Dalmacije. Gradovi Ljubljana, Novo Mesto i Kočevje, s većim dijelom Gorskoga kotara čine uz prethodno zaposjednuta područja “talijansku” provinciju Ljubljana.
Njemačka okupacija 1943. – 1945.
Od rujna 1943. Italija više nije bila okupacijska sila na području sjevernoga Jadrana njemačke snage izvršile su okupaciju sjeverne Italije čime su provincije Udine, Trst, Gorica, Pula, Rijeka i Ljubljana isključene iz političke i vojne kontrole talijanskih vlast, odnosno Talijanske Socijalne Republike pod vodstvom Benita Mussolinija. Novonastala njemačka provincija “Operativna zona Jadransko primorje” , upravljana je direktno od strane njemačkih vlast na čelu s visokim komesarom Friedrichom Rainerom.
Savezničke vojne operacije i oslobađanje jugoslavenskog teritorija (travanj-svibanj 1945.)
Završna faza Drugoga svjetskog rata na području sjevernoga Jadrana trajala je od travnja do svibnja 1945. godine, a označena je utrkom dviju grupa armijama suprotnim obalama ka većim urbanim centrima: s Balkana je IV. Armija Vojske Jugoslavije ubrzano napredovala prema Trstu i Gorici, dok je slom Gotčke linije 19.4.1945. omogućio snažno napredovanje Anglo-američkih snaga, sa strateškim ciljevima koji nisu bili ograničeni samo na sjevernu Italiju ili Venezia-Giuliu, već i na područje južne Austrije i Njemačke.
Izvor: Franco Cecotti – Bruno Pizzamei, Istočne granice Italije 1797- 2007
Potpomognute partizanskim ustankom protiv snaga nacističke Njemačke, 1. svibnja vojnici Četvrte Armije vojske Jugoslavije zauzimaju Trst, Goricu i dolinu Soče. Britanske snage stigle su na isto područje tijekom 2. svibnja. Kontrola gradova Gorice i Trsta je prepuštena JNA, koja je stigla prva, no neka preciznija razgraničenja savezničkih vojski nisu napravljena.
Morganova linija
Podjela teritorija između pobjedničkih vojski definirana je kao “Morganova linija”. Prvi provizorni sporazum doveo je do podjele prostora Venezia-Giulia u dva dijela: zapadni dio je bio dodijeljen upravi Anglo-američke vojske (zona A); a istočni dio dodijeljen je upravi Vojske Jugoslavije (Zona B). Zoni A je također dodijeljen grad Pula s bližom okolicom.
Izvor: Franco Cecotti – Bruno Pizzamei, Istočne granice Italije 1797- 2007
Ovo razgraničenje je potvrđeno na sastanku održanom u Beogradu, 9. lipnja 1945. između predstavnika Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država s ministrom vanjskih poslova Jugoslavije. Sporazum iz Beograda uvjet je za Anglo-američku kontrolu željezničke i cestovne mreže iz Trsta prema Austriji, a uključivao je i gradove Goricu, Caporeto i Tarvisio. Sporazum je postao izvršan 12 lipnja 1945., kada su se jugoslavenski vojnici povukli iz Pule, Trsta, Gorice i dalje na sjever, duž lijeve obale Soče. Razgraničenja dogovorena “Morganovom linijom “ prestala su 10. veljače 1947., sa zaključkom mirovnih pregovora u Parizu i bila su definitivno napuštena do 15. rujna 1947., kada je zapečaćena nova granica.
Granične linije predložene na mirovnoj konferenciji u Parizu (1946.-1947.)
U Parizu je 10. veljače 1947. potpisan ugovor kojim je ustanovljena nova granica između Republike Italije, FNR Jugoslavije i Republike Austrije. Rasprave tijekom pregovora usmjerene su na kreiranje novih graničnih crta u korist pobjednice u ratu – Jugoslavije.
Izvor: Franco Cecotti – Bruno Pizzamei, Istočne granice Italije 1797- 2007
Najskloniji kažnjavanju Italije bili su predstavnici Sovjetskoga Saveza koji su graničnu crtu pomakli daleko na zapad (otprilike kao granica iz 1866. godine), s argumentacijom da su to područja sa značajnim udjelom slovenskog stanovništva. Englezi i Amerikanci predlagali su granične linije uz slične argumente (prisustvo talijanskog stanovništva na obalnom području Istre), no predviđale su talijansko napuštanje Rijeke i Zadra. Francuski prijedlog u sjevernom dijelu je slijedio prijedlog Engleza, dok je u južnom dijelu smanjio teritorij do rijeke Mirne i Novigrada. Talijanska vlada je predlagala graničnu liniju koja se odnosila na drugi prijedlog američkog predsjednika Wilsona iz 1919. godine, a uz odustajanje od Rijeke i Zadra. Nije bilo promjena granica između Italije i Austrije.
Slobodni Teritorij Trsta (STT) 1947.
Na prijedlog Francuske o razgraničenju iz 1946., formira se 15. rujna 1947. Slobodni Teritorij Trsta, a predviđeno je da guvernera imenuje Italija i Jugoslavija, dok će Vijeće sigurnost Ujedinjenih naroda jamčiti za teritorijalni integritet i nezavisnost.
Izvor: Franco Cecotti – Bruno Pizzamei, Istočne granice Italije 1797- 2007
Sporazum o imenovanju zajedničkog guvernera nikada nije realiziran, te je Slobodni Teritorij Trsta tjekom njegova trajanja, podijeljen u dva dijela: Zona A pod privremenom upravom Savezničke Vojne Vlade (AMC), a zona B pod privremenom upravom Jugoslavenske Vojne Vlade (VUJA).
Londonski Memorandum (1954.) i kasniji ugovori
Među uvjetima koji su doveli do ukidanja Slobodnog Teritorija Trsta, ključnu ulogu treba pripisat promjeni odnosa u komunističkim državama istočne Europe; osobito tijekom 1948. godine kada je došlo do prekida odnosa između Sovjetskoga Saveza i Jugoslavije.
Izvor: Wikipedia
Novi međunarodni scenarij bio je vidljivo drugačiji stav svjetskih sila zainteresiranih za trajno rješenje graničnih pitanja na sjevernome Jadranu. Ako su u ožujku 1948. godine Britanija, SAD i Francuska bile sklone povratku cijelog teritorija STT u Italiju, nakon lipnja (odnosno prekida odnosa između Staljina i Tita) nisu više zastupale takvo mišljenje. U zoni B ukinute su carinske barijere s Jugoslavijom i uvedeni jugoslavenski zakoni, ističući namjeru pripajanja tog područja. Krajem 1951. godine u Parizu, je održana serija izravnih sastanaka između Italije i Jugoslavije, no nije se došlo do rješenja. Nova eskalacija sukoba oko granice nastala je tijekom 1953. godine. Kao rezultat vojnoga pritiska duž granice, vlast Sjedinjenih Država i Velike Britanije izdaju priopćenje o namjeri povlačenja svojih vojnih postrojbi iz zone A Slobodnoga Teritorija Trsta (Dvostrana deklaracija od 08.10.1953.) kojim su privoljele talijansku stranu na postizanje kompromisnog rješenja, usprkos velikih prosvjeda lokalnog stanovništva u Trstu u studenom 1953.
Konačno je 5. listopada 1954. potpisan u Londonu Memorandum između Italije i Jugoslavije po kojem je, s manjim modifikacijama u općini Muggia, talijanskoj upravi dodijeljena Zona A, a cijela Zona B jugoslavenskoj upravi, što je operativno i provedeno listopada 1954. Konačni rasplet graničnog pitanja između Jugoslavije i Italije riješen je Ugovorom iz Osima (11.10.1975.), koji je označio kraj dvadesetogodišnjoj neizvjesnosti.
Nove granice na Sjevernom Jadranu (1991.-2013.)
Formiranje novih država na području Jugoslavije nakon 1991. godine nije rezultiralo promjenama granica s Republikom Italijom, odnosno Austrijskom Republikom, ali nastankom novih država međurepubličke granice postaju državne. Nažalost, granična crta između Hrvatske i Slovenije nije do kraja utvrđena, a dijelovi u Istri su predmet spora koji se rješava pred međunarodnim sudom, iako se zapravo radi o graničnoj crti utvrđenoj još 1954. godine. Nove značajne promjene u odnosima između država sjevernog Jadrana vezane su za Europsku uniju, kojoj pripadaju Italija (članica od 1958. godine – Europska Ekonomska Zajednica), Austrija (od 1. siječnja 1995.) i Slovenija (od 1. svibnja 2004. godine).
Od 20. prosinca 2007., granica između Italije i Slovenije izgubila je karakter birokratskoga filtera (ukidanje carinskoga nadzora i uklanjanje većine današnjih prepreka na graničnim prijelazima (barijere, karaule, itd.).
Od 1. srpnja 2013. i Republika Hrvatska pridružuje se Europskoj uniji, čime sve granice država na sjevernome Jadranu postaju unutrašnje granice EU.
Croatian