Ivan Orešković, Ivo kako smo ga svi zvali, rođen je 1954. godine u mjestu Čovići kraj Otočca u Lici, a preminuo 2020. na Drenovi gdje je na Starom groblju Drenova i sahranjen. Godine 1980. sa suprugom Zdenkom doselio se na Drenovu gdje je kupio teren za gradnju kuće na Mugariću, a do izgradnje živio s obitelji na Orešju i u ulici Brdina. Nakon što je uz pomoć nekoliko prijatelja izgradio prizemni dio kuće preselili su i od 1990. godine obitelj Orešković; supruga Zdenka, kćer Sanja, sin Tomislav i Ivo žive na adresi Mugarićka 6.
Radio je u tvornici „Rikard Benčić“ kao tokar, usput i vanredno studirao na Pedagoškom fakultetu u Rijeci i 1983. godine stekao naziv profesora industrijske pedagogije.
Osnivanje DVD Drenova
Još 1985. godine inicijativni odbor od 11 članova , među kojima je i Ivo, pokreće inicijativu i 16. studenoga iste godine, na osnivačkoj skupštini održanoj u Domu kulture na Lokvi osnivaju Dobrovoljno vatrogasno društvo Drenova – DVD Drenova kome je Ivo kasnije bio i predsjednik.
Isto tako, s još dvojicom istomišljenika osniva Društvo dobrovoljnih darivatelja krvi DDK Drenova i sam postaje darivatelj.
Kad se rodila ideja o osnivanju pjevačkoga zbora na Drenovi, kao tadašnji predsjednik izjavljuje da Statut DVD Drenova omogućuje djelovanje kulturnih sekcija i tako njegovom velikom zaslugom počinje radom Mješoviti pjevački zbor DVD Drenova koji u to doba ima i vježbe u prostoru DVD-a. Novoosnovani zbor imao je i prvi službeni nastup na obilježavanju 20. obljetnice osnivanja DVD-a 19. studenoga 1985. održanom u Osnovnoj školi Fran Franković.
Svečanost obilježavanja 20. obljetnice osnivanja DVD Drenova 19. 11.2005. Ivo za stolom, desno
Osnivač je glazbenog kvinteta „Rotirka bend“ koji je svojom glazbom uveseljavao mnoga druženja drenovskih vatrogasaca, svirao često za svoj „gušt“, a nikad neću zaboraviti kad su za proslavu dana Svetoga Jurja, 21. travnja 2012. zajedno s drenovskim pjevačkim zborom nastupili pred prepunim gledalištem u Domu na Lokvi.
„Vesele rotirke“ 21.4.2012. u Domu na Lokvi. Ivo prvi desno
Tambure koje naš muzej ima u svom postavu, po svemu sudeći potječu iz doba nakon 1. Svjetskog rata. Znamo da je osnutkom Pučke čitaonice Drenova 1908. godine osnovan i tamburaški zbor „Drenovčan“ čiji su članovi svirali na vlastitim instrumentima. Dušan Štefan sačuvao je tambure i nakon par godina predao ih Ivu Oreškoviću koji je tada bio predsjednik Mjesne zajednice Drenova. Ivo ih je godinama čuvao u kotlovnici Mjesnog odbora, da bi ih poklonio našem muzeju neposredno nakon osnutka.
Kratka biografija
Pok. Ivan Orešković bio je zaposlen u Gradu Rijeci od siječnja 1994. do kraja 2019. godine kad je otišao u starosnu mirovinu. Radio je u Odjelu za gradsku samoupravu i upravu, Odjelu gradske uprave za komunalni sustav te u Odjelu gradske uprave za gospodarenje imovinom na sljedećim poslovima:
Referent za mjesnu samoupravu od 1.1.1994. do 31.3.1994.
Inspektor gradskih prihoda od 1.4.1994. do 31.7.1996.
Vodeći suradnik za kontrolu korištenja stambenog prostora od 1.8.1996. do 30.11.1997.
Samostalni suradnik glavni komunalni redar od 1.12.1997. do 3.2.2019.
Viši stručni suradnik 1 – izvidnik od 4.2.2019. 31.12.2019.
Tajnik Mjesnih zajednica Općine Rijeka
Predsjednik Sindikata od 2015. do odlaska u mirovinu 2019.
Na kraju razgovora sa Zdenkom i Sanjom duboko me je dirnula izjava njegove kćeri:
Kad pomislim na svoga pokojnog oca prvo što osjetim je ponos i zahvalnost. Zatim dolazi ljubav i naravno žalost, što ga je neminovna smrt prerano uzela.
Sergio Turconi, jedno od najpouzdanijih i najuglednijih imena kojima se riječka talijanska zajednica mogla pohvaliti na polju književne kritike rođen je u mjestu Caronno Petrusella u okolici grada Varesea 1928. godine, a umro je na Drenovi 2019. godine . U Rijeku je stigao u drugoj polovici 1946. kako bi sudjelovao u izgradnji socijalizma u društvu sa Alessandrom Damianiem i Giacomom Scottiem. Sva trojica su došla iz Italije, u kratkim razmacima jedni od drugih i iz različitih regija, i sva trojica su počela raditi u EDIT publikacijama, počevši od “La Voce del Popolo“, gdje je Turconi bio prvi urednik, a kasnije i drugih publikacija. Turconi je oduvijek bio uključen u kulturni sektor uglavnom kao književni i povijesni kritičar književnosti.
Promotor tromjesečnika za kulturu”La Battana”
Treba ga pamtiti i kao promotora, zajedno s Lucianom Giuricinom, dvotjednika “Via Giovanili” i tromjesečnika za kulturu “La Battana“, čiji je od 1964. do 1989. bio glavni urednik zajedno s Erosom Sequijem i Luciferom Martiniem. Ostao je vezan za Zajednicu Talijana i kada je početkom 1960-ih otišao iz Rijeke u Beograd, gdje je bio dopisnik “La Voce” i gdje je diplomirao i doktorirao disertacijom “Talijanska neorealistička poezija “ (1970.). Kasnije je bio predavač na Katedri za talijanistiku Filološkog fakulteta Sveučilišta u glavnom gradu Jugoslavije, na toj funkciji do umirovljenja 1997. Dugi niz godina putovao je između Beograda i Istre, dajući vrijedan doprinos stvaranje novih stranica književnosti Talijana ovih zemalja. Iz Beograda se 2014. vratio u Rijeku na Drenovu gdje je proveo posljednje godine života.
Desetljećima je bio angažiran s “La Battanom” u organizaciji skupova književnika na međunarodnoj razini i za to vrijeme radio na opstanku i rastu književnosti u redovima Talijanske zajednice Istre i Kvarnera. Bio je, zajedno s Giacomom Scottijem, posljednji preživjeli iz druge generacije naših književnika. Nakon Ramousa, Sequija i Martinija, trojice talijanskog podrijetla, Turconi je bio prvi u triju koji je također uključivao Damianija i Scottija.
Opredjeljenje za afirmaciju talijanske literature (CNI)
Ne postoji periodično objavljivanje EDIT-a, od dnevnih novina do časopisa koji su ušli u njegovu povijest, na čijim se stranicama ne susreću Turconijevi tekstovi. Ne treba zaboraviti njegovu važnu ulogu na međunarodnim konferencijama kritičara i povjesničara književnosti za afirmaciju književnog stvaralaštva CNI-a.
Turconi je oduvijek davao prednost književnoj kritici i esejistici u odnosu na svoje umjetničko djelovanje. Njegova glavna istraživanja su studija o neorealističkoj kinematografiji (“Neorealizam”, Nolit, Beograd, 1961.) i književna kritika pod naslovom “Talijanska neorealistička poezija” (Mursia, Milano, 1977.). Samo nekoliko puta posvetio se književnosti osobnim spisima. Među njegovim esejima vrijedi istaknuti “Književnost Talijana u Jugoslaviji i njezinih iseljenika”, u “Književnosti emigracije” (priredio Jean-Jacques Marchand, Izdanja zaklade Giovanni Agnelli, Torino, 1991.). Sergio Turconi je u ovom tekstu ponovno potvrdio temeljnu povijesnu ulogu prve generacije književnika sunarodnjaka, prenijetu na one nove generacije.
Vilim Štefan je rođen na Drenovi 1920. a preminuo je 2010. godine. On se svakako nalazi na popisu naših sugrađana koji su značajni za našu Drenovu, stoga ćemo se ga se i prisjetiti uz pomoć naše arhive i razgovora koji je sa Vilimom obavljen godinu dana prije nego nas je napustio, a objavljen je u našem Drenovskom listu.
Razgovor je vodio Christian Grailach, a izvorno je objavljen u Drenovskom listu br.16, iz travnja 2009. godine.
Pišući u našem listu o prošlosti Drenove često sam kao izvor podataka navodio knjigu „Drenova – školstvo i povijesni razvoj“ (Rijeka, 1987.) koja je izdana u povodu 130. godišnjice drenovske škole i u kojoj je Vilim Štefan, moj današnji sugovornik, napisao nekoliko priloga.
Ti prilozi o prošlosti Drenove ostali su i do danas gotovo jedino pisano svjedočanstvo o običajima, kulturnim zbivanjima i borbi Drenovčana za očuvanje nacionalnog identiteta u vremenima nametnutih vlasti Mađara, Talijana i fašističkih zavojevača. I zbog toga mislim da tvrdnja koju sam iznio u naslovu nije pretjerana.
Gospodinu Štefanu, koji me primio u svojoj kući na Gornjoj Drenovi, predstavio me Alberto Mihich, koji isto tako, na svoj slikarski način čuva prošlost Drenove pa sam imao iznimno zadovoljstvo biti u društvu i razgovarati s dva, kako bih ja to nazvao, kroničara Drenove.
Gospodine Štefan, za početak recite mi nešto o sebi, predstavite se našim čitateljima.
Rođen sam 12. svibnja, davne 1920. godine u ovoj istoj kući. Djetinjstvo sam proveo ni naročito teško, a ne mogu reći ni da je bilo lako. Dapače, živjelo se u to doba dosta teško, a mojoj obitelji bilo je kao i svima.
Osnovnu školu započeo sam na Donjoj Drenovi koja je, kao što znamo, 1924. godine Rimskim sporazumom, zajedno s Rijekom pripala Italiji. Kad je 1930. godine izgrađena škola na Tuniću na Gornjoj Drenovi, osnovno školovanje nastavio sam na hrvatskom jeziku u našoj novoj hrvatskoj školi. Iz tog vremena rado se sjećam učitelja Ribarića koji je, onako načitan, kulturan i izuzetno glazbeno potkovan, prenosio znanje na nas mlade Drenovčane. Nakon osnovne pohađao sam i završio 4 razreda Gimnazije na Sušaku.
Politički i kulturni život Drenove u to je doba obilježio rad Pučke čitaonice Drenova u čiji rad sam se i sam uključio pa sam tako koncem tridesetih godina bio i tajnik čitaonice.
Sjećam se iz tog doba i Ivana Matetića Ronjgova koji je dolazio u našu kuću budući smo neki daljni rod i koji je na terenu zapisivao narodne napjeve. Tako je dolazio slušati i Ivana Petrovića – Rapinića, poznatog drenovskog svirača na sopelama.
Ranije spomenuta nasilna podjela Drenove uveliko je utjecala na život. Mnogi žitelji Gornje Drenove bili su zaposleni u riječkim firmama, kao na primjer u Tvornici duhana (Palt). Kako je Rijeka bila u tadašnjoj talijanskoj državi, ti zaposlenici bili su stavljeni pred odluku da se, ako žele zadržati posao i egzistenciju, opredijele za
talijansku pripadnost (tzv. citadinanza) ili za gubitak posla kojeg je i u to vrijeme bilo teško naći. I danas se živo sjećam svog barba Stanka koji je također radio u Rijeci i koji je pritisnut odlukom opredjeljenja za talijansko građanstvo ili gubitak posla plačući govorio: „Hrvatska mat me j’ rodila, a moran reć da san Talijan“. A nona je rekla: „Upiši se Stanko, ter ti ćeš vavek ostat ono ča si vavek bil – Hrvat“.
I onda je došlo još teže vrijeme – počeo je Drugi svjetski rat!
Tako je, rat je bio najteži i ujedno i najaktivniji dio mog života. Malo dobroga mogu reći o ratu u kojem sam oglušio na jedno uho kad smo u Lici petnaest dan ležali u snijegu. Rat mi je uzeo brata Milivoja koji je poginuo u dobi od 18 godina. Nisam bio heroj, ali nisam ni bježao od obaveza i teškoća rata i ponosan sam na svoj doprinos slobodi. Poslije rata radio sam na Brionima kao upravitelj i često sam se susretao s Titom. Kad sam izgubio posao na Brionima zaposlio sam se u „Čistoći“ u Rijeci kao radnik i postupno napredovao do mjesta direktora „Parkova i nasada“.
U knjizi «Drenova – školstvo i povijesni razvoj» sudjelovali ste sa svojih nekoliko priloga koji zauzimaju gotovo polovicu knjige. Kako ste došli do tako puno podataka iz prošlosti Drenove?
Još kao đak i kasnije kao mladić često sam sjedio uz starije, nonota, oca, mamu i slušao njihova sjećanja na prošlost. Neke sam stvari zapisivao, neke pamtio. Kako me je prošlost našeg kraja zanimala, dobro je došla inicijativa za objavljivanje spomenute knjige. Bila je to jedinstvena prilika da objavim svoje zapise i sjećanja i tako mlađima omogućim da se upoznaju s običajima i burnim danima povijesti Drenove.
Koliko ste upoznati s današnjim događanjima na Drenovi?
Obzirom na moju dob nisam zainteresiran kao nekada. Moram reći da je Drenova uvijek bila zapostavljena i pomalo zaboravljena i od medija i od političara. Zadnjih godina čujem i vidim da je dosta toga pokrenuto na čemu moram čestitati.
Čitate li Drenovski list? Što mislite o njemu?
List redovito čitam i moram reći da mi se sviđa. Sviđa mi se što nema politike i što je okrenut životnim temama. Naročito bih pohvalio što se u listu može doznati što se pokreće i što se planira za napredak Drenove. Isto tako rado pročitam i priloge iz prošlosti Drenove. Sve pohvale inicijativi da se list pokrene i ljudima koji rade na njegovoj realizaciji.
Jedan od ljudi koji su zadužili Drenovu u proteklih pedesetak godina je msgr. Grabrijel Bratina. Rođen je 1931. u Otlici kraj Ajdovščine, Slovenija, stigao je u Riječko sjemenište 1949., zaređen za svećenika 1954., na službi u našoj župi od 1969. godine. Dana 23.listopada 2004. proslavio je svoje zlatomisničko slavlje ( 50 godina svećeništva ), a 30. kolovoza 2009. godine i više nego zasluženo je umirovljen i prepušta župu na upravljanje novom upravitelju. Brojne su njegove zasluge za opće dobro naše župe; brigu i skrb o svim crkvenim građevinama, dogradnja crkve i izgradnja pastoralnog centra, kapela Svih Svetih (na novom groblju) i na Velom Vrhu. Omiljen kod mještana, uvijek pristupačan, tih i nenametljiv. Pravi svećenik, duhovnik mnogim ljudima i uvijek u službi Crkvi i narodu. 25. studenoga 2020. preminuo je i vratio se Ocu, u 89. godini života i 66. godini svećeništva.
Tijekom godina imali smo izvrsnu suradnju i veliki dio digitalne arhive našeg Zavičajnog muzeja Drenove sadrži dokumente (brojne raritete) koje nam je Gabrijel ustupio da ih pohranimo i digitaliziramo, i time sačuvamo od zaborava.
Damir Medved, predsjednik udruge bez granica
Tijekom godina višekratno smo se sa njim družili u našem Drenovskom listu. Ta druženja i razgovori sjajno ga oslikavaju. Prisjetimo se našeg Gabrijela.
Iz razgovora sa povodom koji je vodila Larissa Smokvina za “Drenovski list” br. 4, srpanj 2006.
Prije gotovo 37 godina na Drenovu je stigao čovjek kojeg znaju i djeca i odrasli, vjernici i nevjernici, starosjedioci i naseljenici. I sigurna sam, svi oni s kojima je blago porazgovarao barem jedanput, osjetili su njegovu poruku u sebi.
Monsignor Gabrijel Bratina, naš prvi stalni župnik, cijenjen među kolegama svećenicima, poštovan među vjernicima. Kako Drenova u srpnju obilježava svoje dane i blagdan Karmelice, a crkva Gospe Karmelske značajan je element zajedništva u naselju, porazgovarala sam s našim velečasnim.
Gabrijel Bratina i Larissa Smokvina
Razmišljala sam dugo, kako u zadanim prostornim okvirima, napisati nekoliko rečenica koje bi ga opisale. Jer što ja mogu reći o čovjeku koji me učio vjeronauku, i naučio vjeri, nadi i ljubavi? Mogu napisati ono što znam i ono kako ga doživljavam, i to podijelim s vama čitateljima :
Moj najdraži Slovenac, rođen je 1931. godine u Otlici blizu Ajdovščine, u rodnom se kraju i školovao, a gimnaziju je završio u Italiji. Nakon Drugog svjetskog rata vratio se u Sloveniju, a teologiju je studirao u Rijeci namjeravajući ostati kao svećenik za talijansku manjinu. 1954. godine zaređen je za svećenika Riječke nadbiskupije. U njegovom su životopisu službe vikara, kapelana i svećenika u Cvitoviću, Generalskom stolu te ekonoma Sjemeništa u Rijeci.
Na Drenovu je stigao kada je tu živjelo 485 domaćih ljudi, starosjedilaca. Kaže kako se u župni stan “ušuljao” zahvaljujući profesoru Boži Črnji koji je u Staroj školi, danas Cvetkov trg, zatražio drugi stan od školskih vlasti, a dobrotom obitelji Saršon i danas stanuje na istom mjestu. Novi župni dvor je u izgradnji, a naš velečasni Božji pastir za barem pet tisuća duša.
Premda je dugo na Drenovi, svećenički mu je život još uvijek dinamičan. Svojim nepresušnim entuzijazmom i dobrom voljom u godinama koje ima,. iznenadio je i radnike koji su obnavljali crkvu pomažući im koliko je znao i mogao.
Strastveni zaljubljenik u prirodu, dugogodišnji planinar, vodio je i još uvijek to čini, kroniku naše župe, Blažene Djevice Marije Karmelske. Sakupljajući godinama svakojake kamene ostatke na kojima je radila ljudska ruka, pronašao je i pločicu ugrađenu u temelj kapelice na Drenovi sagrađene 1628, posvećene Gospi Karmelskoj, a po kojoj je i naša današnja crkva, izgrađena 1847., posvećena istoj Gospi.
Sjećam se kako je bila mala i neugledna, no moja je generacija ( rođeni početkom sedamdesetih ) rado dolazila na mise, a poslije i na vjeronauk kod velečasnog Gabrijela. Bili smo ekipa, i premda nas je život uputio u različitim pravcima, i danas kad se sretnemo, sjećamo se zajedništva koje nam je taj veliki čovjek usadio. Mnoge od nas krstio je, pričestio i vjenčavao, a danas te iste sakramente dijeli našoj djeci.
Iako je po kanonskom pravu već trebao u mirovinu, velečasni je i dalje s nama, a ja želim da to bude zauvijek. Da ne dužim puno, jer mogu samo nizati rečenice o dobroti, miru, sreći, razumijevanju, nesebičnosti i vječno mladom duhu našeg Gabrijela, zaključujem: Bog nam šalje poziv preko ljudi s kojima dijelimo životnu sudbinu, a u liku velečasnog Gabrijela Drenova je dobila svog anđela.
Velečasni Gabrijel svoje zvanje nikada nikome nije nametao, nikada nikome nije odbio pomoći, saslušati, dati savjet… Vjerujem da su rijetki svećenici kakav je on, u danas, na žalost, poljuljanom vjerovanju mnogih u instituciju Crkve. A možda tek previše subjektivno zaključujem.
– Još uvijek je sve u promjenama i ljudi su međusobno nekako distancirani, no crkva je mjesto gdje se redovito sastaju. Upoznale su se obitelji, djeca – kaže velečasni Gabrijel. Više od pedeset godina je svećenik, zlatnu misu proslavio je u listopadu prije dvije godine, i, ma koliko je bilo poteškoća, ponovo bi izabrao isto zvanje – kaže.
40 godina msgr. Bratine na Drenovi – “Drenovski list” br. 18, listopad 2009.
Nakon 40 godina služenja vjernicima Drenove, 30. kolovoza ove godine msgr. Gabrijel Bratina, za sve Drenovčane održao je misu zahvalnicu kojom je obilježen odlazak u mirovinu ovog skromnog i samozatajnog svećenika i čovjeka.
Zahvalnost za dugogodišni predan svećenički rad izrazili su najmlađi, djeca i njihovi vjeroučitelji te vrhovna Časna majka Družbe sestara Presvetog Srca Isusova s. Felicita Špehar.
U razgovoru za Drenovski list
Omiljen među župljanima pogotovo među mladima
U ime vjernika Drenove zahvalu velečasnom izrazila je gospođa Mirjana Palada Kmetović nadahnutim i dirljivim riječima. Obraćanje gospođe Mirjane iz kojeg možemo doznati ponešto i iz života vlč. Gabrijela prenosimo u cijelosti:
Kada su me zamolili da sročim nekoliko riječi u povodu umirovljenja našeg župnika msgr. Gabrijela Bratine, u glavi mi se počelo rojiti bezbroj ideja, bezbroj situacija koje bih trebala spomenuti, ali, naravno, vrijeme za ovih par riječi je ograničeno i svoja sjećanja sam trebala ograničiti na neke najupečatljivije trenutke.
Želim ponoviti riječi našeg nadbiskupa koji je za našeg skromnog i voljenog župnika prilikom obilježavanja njegova zlatomisništva prije pet godina rekao da živi vjerodostojan, autentičan svećenički život, do kraja predan Kristu, braći ljudima i Crkvi.
Put duhovnog poziva našega župnika počeo je u Rijeci kada je došao vlakom u naš grad i kada je, raspitujući se po gradu za put za sjemenište, bio poslan u sjemenarnu. Nije ga to pokolebalo, kao ni mnoge nedaće kroz koje je prošao. Čak je i neposredno nakon ređenja 1954. godine, u ono vrijeme nesklono vjeri i vjernicima, zbog zlonamjerno protumačene propovijedi, proveo mjesec dana u zatvoru. Do naše župe prošao je više ličkih župa: Slunj, Cvitković i Generalski Stol gdje je sasvim sigurno ostavio svoj pečat.
Kako svi putevi našega župnika vode u Rijeku, vratio se Rijeci kao ekonom Sjemeništa.
Prije točno 40 godina, davne 1969. godine čovjek je prvi put stupio na Mjesec, a naš župnik u našu župu!
U to vrijeme ona je brojila svega 485 duša, tako da je župnik jedno vrijeme: od 1971. do 1981. godine služio pored naše župe i u župi sv. Jurja na Gornjoj Drenovi.
Nije nas bilo puno pa je on, tada mlad i pun poleta, s lakoćom obnašao župničke dužnosti u objema župama. Pred njegovim očima Drenova se mijenjala i iz sela izrasla u veliko gradsko naselje. Od onda je naša župa višestruko narasla, ali nije nadrasla veliko srce našega župnika, njegovu predanost i njegov duh.
Ja pamtim dobrotu našega župnika od svojih najmlađih dana, preko mladenaštva pa do sada. U svakom dijelu moga života ostavio je svoj biljeg: podijelio mi prvu svetu pričest, bio je sa mnom kod svete potvrde, uveo mog supruga i mene u brak. Gotovo svaka drenovska obitelj je imala trenutke sreće i trenutke tuge kroz koje ju je vodila sigurna ruka našega dobroga župnika Gabrijela Bratine – velikog Brata.
Prije pet godina, dok je slavio svoju zlatnu misu, on koji nam svima može biti uzor dobra, u svojoj neizmjernoj skromnosti molio je nas – griješno svoje stado za oprost ako je koga uvrijedio, ako je koga sablaznio. A mi možemo bez ustručavanja i s ponosom reći da kraj sebe imamo živoga blaženika, živoga sveca – radišnog, tihog, mirnog, razboritog, predanog i nenametljivog čudotvorca koji je stvorio čudo zajedništva kod nas novih Drenovčana.
Sretni smo što će naš voljeni župnik ostati s nama i u svojim umirovljeničkim danima, što će biti uz nas i što će biti uz našeg novoga župnika Marijana Benkovića za kojega vjerujemo da je dobar učenik velikom učitelju Gabrijelu i kojemu želimo sreću i Božji blagoslov u vođenju naše župe.
Poslužit ću se sportskim riječnikom: naš župnik Gabrijel visoko postavio je letvicu! Ali sigurni smo da, uz podršku našeg župnika u mirovini i uz našu podršku, Marijan može doskočiti do te letvice.
Dragi naš župniče, zahvaljujem Vam u ime naše župe i svih stanovnika Drenove na Vašoj dobroti i na svemu što ste učinili za svakog od nas i za cijelu našu župu. Zahvaljujem Vam u svoje ime, u ime svih koji su ovdje sada s nama i u ime svih s kojima ste se susretali kroz ovih 55 godina Vaše službe, u ime svih nas kojima ste bili svjetionik, jer je svatko od nas dobio dašak Vaše dobrote, strpljenja i svjetlosti Vaše dobre duše. U ime svih mogu reći da se nadamo i želimo da s nama provedete još mnoge mirne i lijepe godine.
Mirjana Palada Kmetović
Povodom odlaska u mirovinu msgr. Gabrijela Bratine razgovaramo o njegovih 55 godina svećeničkog života od kojih je 40 proveo u služenju vjernicima naše župe. (Razgovor vodio Christian Grailach)
Velečasni, kako to da ste se odlučili povući u mirovinu?
Pokušat ću to ilustrirati stihovima iz 90. psalma Knjige Staroga zavjeta:
Zbroj naše dobi sedamdeset je godina,
ako smo snažni, i osamdeset;
a većina od njih muka je i ništavost:
jer prolaze brzo i mi letimo odavle.
Tko će mjeriti žestinu gnjeva tvojega, tko proniknuti srdžbu tvoju?
Nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce.
Započeo bih ovaj razgovor ovim stihovima iz Biblije jer govore o godinama života u kojima se i sam nalazim i koji nas uče kako dođe vrijeme u životu kad moramo postati svjesni prolaznosti vremena i okrenuti se sebi i svome srcu.
Za početak ispričajte nam ponešto o sebi.
Rodio sam se u Otlici, selu blizu Ajdovščine u Sloveniji gdje su rođeni i moji roditelji i gdje sam završio osnovnu školu. Gimnaziju sam pohađao u Italiji u Rovigu, Veroni i Veneciji, već prema tome gdje nas je nosio vihor drugog svjetskog rata. Kad je po završetku rata ponuđena mogućnost optiranja za talijansko državljanstvo ili povratak u domovinu, s nekoliko kolega i prijatelja odabrao sam ovo drugo. Vratili smo se u rodnu Sloveniju i još se dobro sjećam dobrovoljnih radnih akcija u ratom porušenoj zemlji.
Kako ste se odlučili za svećenički poziv?
Ima u tome jedna mala zanimljivost koju ću vam ispričati. Još kao dijete bio sam ministrant u našoj seoskoj crkvi. Jednom je prilikom u selo došao redovnik koji je za potrebite sakupljao hranu i odjeću. Te smo redovnike zvali kapucini. Naš velečasni zadužio me da ga vodim od kuće do kuće gdje su mu domaćini udjeljivali milodare. Dojmio me se taj mladi redovnik kako se žrtvuje za dobro drugih. Taj mi se događaj usjekao u pamćenje i možda je upravo to odlučilo da se opredijelim za studij bogoslovije koji sam započeo i završio u Rijeci.
Po završetku studija, 1954. godine započeo je vaš život posvećen svećeničkom pozivu.
Tako je, najprije u Lici u župama Slunj, Cvitković i Generalski stol, da bih došao u Rijeku i služio kao ekonom u riječkom Sjemeništu. Konačno, 1969. godine došao sam kao župnik u župu BDM Karmelske na Drenovi gdje sam dočekao i umirovljenje.
Dolaskom na Drenovu, kako bi se narodski reklo, pala mi je sjekira u med. Od samog početka svidio mi se kraj, a pogotovo pitomi domaći narod. Kratko nakon dolaska na Drenovu bio sam ujedno župnik i u crkvi Svetoga Jurja na Gornjoj Drenovi, od 1970. pa do dolaska velečasnog Berislava Humskog koji je 1981. preuzeo župu.
Župljani vas znaju i kao, kako bi domaći rekli, velega delavca. Evo, u obnovljenu crkvu i novoizgrađeni župni dvor ugrađeno je mnogo Vašeg osobnog rada.
Volim raditi, fizički me posao veseli, pogotovo kada vidim rezultat rada. Osim toga, smatram da se druge najbolje potiče na rad osobnim primjerom.
U gradnju novog župnog dvora i obnovu i nadogradnjucrkve vlč. Gabrijel uložio je mnogo osobnog rada.
Postoji i jedna anegdota vezana baš za taj Vaš rad.
Znam na što mislite! Još dok sam službovao i na Gornjoj Drenovi popravljali smo zvonik crkve Sv. Jurja. Jedan radnik i ja u “trlišu” stajali smo visoko na skeli i tukli dotrajalu žbuku. Prolazi je čovjek u smjeru Saršona i viče s ceste radniku do mene: “Pomalo judi, ćete arivat, tr ima pop soldi da vas plati”. Radnik nije znao što bi rekao, gleda me, neugodno mu je, a ovaj će ponovo: “Pomalo, kamo silite, ima pop soldi”. E sad je ovome mome bilo dosta pa mu vikne: “Trubilo, ča ne vidiš da je ovo pop pul mane!?”. Možete misliti kako mu je bilo, bez riječi je otišao.
Kad već govorimo o radu, neobično mi je drago da smo uspjeli, premda još uvijek ne do kraja, obnoviti i nadograditi crkvu i izgraditi župni dvor. Ipak nešto vidljivo ostaje iza mene.
Na koncu, imate li nešto poručiti župljanima?
Ponovit ću riječi prvog drenovskog učitelja i svećenika Ivana Cvetka koji je na odlasku rekao:
Ako sam ikoga uvrijedio za moga službovanja, ako sam ikome učinio nažao neka mi oprosti. A ako sam kome dobro učinio neka to i on drugima čini.
U nedjelju, 10. studenoga, na svečanoj misi u crkvi BDM Karmelske, proslavljena je 65. obljetnica svećeništva našeg dobrog mons. Gabrijela Bratine. Propovijed je održao vlč. Žan Lebović Casalonga, mladi svećenik rođen u našoj župi, a kojemu je slavljenik niz godina bio župnik. Mons. Gabrijel (kako ga svi Drenovčani znaju i zovu) zaređen je na blagdan Krista Kralja, 31. studenoga 1954. godine. Zajedno s njime bio je zaređen i mons. Ivoslav Linić, a sveti red podijelio im je tadašnji pomoćni senjsko-modruški biskup Josip Pavlišić.
msgr. Gabrijel Bratina
Ujedno je proslavljena i 50. obljetnica dolaska mons. Gabrijela u našu župu Svojim župljanima služio je punih 40 godina kada je u kolovozu 1969. godine bio umirovljen. U Župnu knjigu tom je prilikom zapisao: Moj oproštaj od vjernika ove župe, koja mi je bila povjerena 40 godina bit će 30. kolovoza. Želim se preporučiti svima istim riječima koje je izustio papa Ivan Pavao II na Trsatu: „Molite za mene dok sam živ i kada budem mrtav“.
Tog četvrtka ujutro svih nas je na Drenovi zatekla i rastužila vijest da je u noći , 25. studenoga preminuoi i vratio se Ocu, u 89. godini života i 66. godini svećeništva, naš omiljeni župnik, mons. Gabrijel Bratina.
Naš svima dragi Gabrijel sahranjen je na Starom groblju Drenova, u župi u kojoj je služio od 1969. godine. Do umirovljenja 2009. godine bio je župnik u župi Gospe Karmelske na Donjoj Drenovi gdje je i nakon umirovljenja ostao živjeti i djelovati pri samostanu, kući matici Družbe sestara Presvetog Srca Isusova pomažući časnim sestrama i župnicima koji su ga naslijedili. Svi su ga poštivali i voljeli, kako vjernici laici tako i kolege svećenici – bio je uzor svima.Rođen je 24. ožujka 1931. u mjestu Otlica (Ajdovščina), i bio je sedmo od devetero djece svojih roditelja. Za svećenika je bio zaređen u tajnosti na blagdan Krista Kralja,
31. listopada 1954. u kapeli riječkog Sjemeništa zajedno s mons. Ivoslavom Linićem, a zaredio ih je nadbiskup mons. Josip Pavlišić. Od svećeničkog ređenja do dolaska u službu na Donju Drenovu 1969. godine služio je u više župa u Lici i Gorskom kotaru. Bio je i prefekt, ekonom i duhovnik u Bogoslovnom sjemeništu Ivana Pavla II. u Rijeci.
Cijela Drenova, kojoj je služio više od 50 godina pa i mnogi drugi nosit će vlč. Gabrijela u srcu, pamteći ga po dobroti, kao samozatajnog čovjeka, skromnog i jednostavnog zaljubljenika u Boga i ljude.
Ivan Cvetko rođen je po svemu sudeći u Delnicama od kuda je kao mladi kapelan premješten u Rijeku u crkvu Uznesenja Marijina.
Koncem 1836. godine Gradsko vijeće Rijeke odlučilo je osnovati župni dvor na Drenovi, što je Biskupija odobrila, tako da je 1. svibnja 1837. Ivan Cvetko, do tada župni pomoćnik, izabran za župnika na Drenovi . Već sljedeće godine dao je sagraditi župni stan koji i danas služi istoj svrsi. U župnom stanu Ivan Cvetko okupljao je napredniju djecu Drenove i učio ih prvoj pismenosti.
Bogoslužje se tada, zadnjih 10 godina vršilo u kapeli Svih Svetih na današnjem novom groblju, jer je kapelica Gospe Karmelske, sagrađena davne 1628. godine na prostoru starog župnog stana, bila u ruševnom stanju.
Zalaganjem Ivana Cvetka kod civilnih i crkvenih vlasti odobrena je 1847. godine izgradnja nove crkve. U vanjskim gabaritima sagrađena je za svega 3 mjeseca i u njoj su se počele održavati svete mise. Posvećena je tek 24. rujna 1863. godine Blaženoj Djevici Mariji s Karmelskog brda.
U vrijeme dolaska Ivana Cvetka na Drenovu, djeca su pohađala osnovnu školu koja je bila u zgradi današnjeg Pedagoškog fakulteta. Ivan Cvetko zalagao se i uspio dobiti dozvolu da se na Drenovi sagradi zgrada osnovne škole. Tako je 1852. godine dovršena izgradnja prvog, zapadnog dijela Pučke škole koji se sastojao od jedne učionice i stana za učitelja. Školu je polazilo 40 do 50 učenika.
Kad se 1855. godine u Rijeci pojavila treća epidemija kolere, Ivan Cvetko imao je zadatak da ljude podučava higijenskim navikama u borbi protiv te opake bolesti tih vremena.
Kao župnik Ivan Cvetko ostao je na Drenovi do 1870. godine kada je 16. srpnja, u današnjoj crkvi Gospe Karmelske koja je sagrađena njegovom zaslugom, održao oproštajni govor. „Zbogom narode!“ bile su zadnje riječi oproštaja koje je izrekao i otišao.
Živio je još 14 godina u Rijeci. Sahranjen je na najstarijem drenovskom groblju, da bi izgradnjom sveučilišnog naselja njegovi posmrtni ostaci bili premješteni na današnje Staro groblje na Donjoj Drenovi. Za sve zasluge kojima ih je Ivan Cvetko zadužio, Drenovčani su se odužili davši njegovo ime središnjem mjesnom trgu.
Ivo Grohovac rođen je 1875. godine u Grohovu. U rodnome je mjestu učio školu; službovao je u Pešti, potom kao trgovački pomoćnik u Trstu, te naposljetku u Rijeci.
Objavio je tri zbirke pjesama: Riječanke (Zagreb 1906.), Glasovi s Kvarnera (Rijeka 1909) i Rijekom i Rešćinom (Rijeka 1912.). Podosta je među ostalim, surađivao u Riječkom glasniku (koji je i pokrenuo), Riječkim novinama te u Riječkom novom listu. U ovome potonjem je u rubrici Negda i sada pod pseudonimom Tik – tak, od srpnja 1913. do ožujka 1914. godine objavljivao čakavski podlistak, po mnogo čemu zanimljivo štivo koje i danas pruža svojevrstan uvid u društvenu i kulturnu zbilju Rijeke s početka 20. stoljeća.
Usrdni borac za hrvatski nacionalni identitet Rijeke i za potrebu očuvanja domaćega čakavskog govora, njegovi sočno pisani članci, osim što svjedoče o živosti riječke društvene i kulturne scene, izuzetno su čitki i danas.
Predavanje dr.sc. Irvina Lukežića, profesora Filozofskog fakulteta u Rijeci
Fran Franković (Drenova, 27. rujna 1849. – Drenova, 27. srpnja 1924.), hrvatski profesor, pedagog, autor prve hrvatske početnice za istarske škole.
Koncem 19. i početkom 20. stoljeća, u godinama rađanja i razvitka hrvatskog školstva Istre, prof. Fran Franković, za ono vrijeme i doba tom razvitku dao je neprocjenjivi doprinos. Radom i pregalaštvom, stručnošću, vrsnim poznavanjem hrvatskog i drugih jezika te širim djelovanjem izvan škole, svrstao se u poznate prosvjetne radnike Istre, Rijeke, a napose Kastavštine. Zbog svog pedagoškog i prosvjetnog djelovanja još za života nazvan je “ocem učiteljstva Istre”.
Početnica prof. Frankovića
Godine 1872. završio je osmi razred i ispit zrelosti u kr. Velikoj Gimnaziji u Rijeci. Treba napomenuti da su istu gimnaziju tih godina polazili istarski preporoditelji Vjekoslav Spinčić, Matko Laginja i Matko Mandić. Tako se Fran Franković vrlo rano upoznao s tim budućim predstavnicima hrvatskog narodnog pokreta u Istri. Dok su oni kasnije djelovanje usmjerili na političku borbu (Spinčić i Laginja) te izdavaštvo (Mandić), Fran Franković se kao poznati praktičar našao u školstvu. Njihov rad i borba za narodna prava utjecat će na političko uvjerenje i stav Frana Frankovića kao što će i Frankovićev rad na školovanju budućih učitelja uvelike omogućiti širenje njihovih ideja i očuvanje hrvatskog jezika i kulture u Istri, ali i u Hrvatskom primorju te na otocima Krku, Cresu i Lošinju.
Prije studija, radio je godinu dana (šk. god. 1872/73.) kao namjesni učitelj latinskog i hrvatskog jezika u zagrebačkoj Gornjogradskoj gimnaziji.
Filologiju je studirao u Pragu, a studij je završio na novootvorenom Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu 1876. godine. Profesorski ispit položio je u Beču.
Po završetku studija 1876. godine Fran Franković se vraća u Rijeku gdje je dobio namještenje u Kraljevskoj višoj gimnaziji u Rijeci, kao namjesni učitelj. Predavao je latinski, grčki, hrvatski, talijanski i njemački jezik.
1881. godine počeo je raditi u Kopru u Carskoj i kraljevskoj muškoj Učiteljskoj školi. Nakon što je 26 godina radio u koparskoj školi, zbog političkih prilika škola je 1906. god. premještena u Kastav i Fran Franković postaje njenim upraviteljem. Pri kraju 1909. Fran Franković počeo je pobolijevati pa je ravnateljstvo od 1910. godine preuzeo prof. Vladimir Nazor.
Pored svog napornog pedagoškog rada Fran Franković uspio je napisati i “Prvu hrvatsku početnicu” koja je objavljena 1889. god. Sačuvano je bečko izdanje od 1907.
Zbog bolesti, iscrpljenosti i vlastite želje umirovljen je 1910. godine. Velikan istarskog učiteljskog pokreta doživio je tužnu sudbinu. Sve je više pobolijevao, ali i tako narušena zdravlja bio je predsjednik Narodne čitaonice u Rijeci (osn. 1849.) radi čega je od okupatorskih vlasti bio šikaniran. Osnivač je i prvi predsjednik Pučke čitaonice Drenova osnovane 1908. godine. Grube i česte premetačine u kući za vrijeme d’ Annunzia bile su uzrok da ga je 1920. udarila kap. Godine 1923. seli iz Rijeke u rodnu Drenovu gdje je nedugo iza smrti, ujesen 1924., u njegovoj rodnoj kući (Drenova, Tonići 8) otvorena hrvatska Pučka škola koja je tu radila do izgradnje nove školske koja zgrade je otvorena 1930. godine na predjelu zvanom Tunić (Put k igralištu) na Gornjoj Drenovi.
Rodna Drenova odužila se svom velikanu na način da je novoizgrađenu školu 1987. godine nazvala Osnovna škola “Fran Franković”.
Franu Frankoviću pripada časno i zasluženo mjesto, ne samo među istaknutim prosvjetnim radnicima Istre, nego i Hrvatske. Nažalost, njegovo ime nije dovoljno poznato ni stručnoj ni u široj javnosti.
Croatian