Kategorije
Bez Granica Drenovska povijest

Vilim Štefan – Drenovčan koji je zadužio Drenovu

Kroničar drenovske povijesti i istaknuti antifašista

Vilim Štefan je rođen na Drenovi 1920. a preminuo je 2010. godine. On se svakako nalazi na popisu naših sugrađana koji su značajni za našu Drenovu, stoga ćemo se ga se i prisjetiti uz pomoć naše arhive i razgovora koji je sa Vilimom obavljen godinu dana prije nego nas je napustio, a objavljen je u našem Drenovskom listu.

Razgovor je vodio Christian Grailach, a izvorno je objavljen u Drenovskom listu br.16, iz travnja 2009. godine.

Pišući u našem listu o prošlosti Drenove često sam kao izvor podataka navodio knjigu „Drenova – školstvo i povijesni razvoj“ (Rijeka, 1987.) koja je izdana u povodu 130. godišnjice drenovske škole i u kojoj je Vilim Štefan, moj današnji sugovornik, napisao nekoliko priloga.

Ti prilozi o prošlosti Drenove ostali su i do danas gotovo jedino pisano svjedočanstvo o običajima, kulturnim zbivanjima i borbi Drenovčana za očuvanje nacionalnog identiteta u vremenima nametnutih vlasti Mađara, Talijana i fašističkih zavojevača. I zbog toga mislim da tvrdnja koju sam iznio u naslovu nije pretjerana.

Gospodinu Štefanu, koji me primio u svojoj kući na Gornjoj Drenovi, predstavio me Alberto Mihich, koji isto tako, na svoj slikarski način čuva prošlost Drenove pa sam imao iznimno zadovoljstvo biti u društvu i razgovarati s dva, kako bih ja to nazvao, kroničara Drenove.

Gospodine Štefan, za početak recite mi nešto o sebi, predstavite se našim čitateljima.

Rođen sam 12. svibnja, davne 1920. godine u ovoj istoj kući. Djetinjstvo sam proveo ni naročito teško, a ne mogu reći ni da je bilo lako. Dapače, živjelo se u to doba dosta teško, a mojoj obitelji bilo je kao i svima.

Osnovnu školu započeo sam na Donjoj Drenovi koja je, kao što znamo, 1924. godine Rimskim sporazumom, zajedno s Rijekom pripala Italiji. Kad je 1930. godine izgrađena škola na Tuniću na Gornjoj Drenovi, osnovno školovanje nastavio sam na hrvatskom jeziku u našoj novoj hrvatskoj školi. Iz tog vremena rado se sjećam učitelja Ribarića koji je, onako načitan, kulturan i izuzetno glazbeno potkovan, prenosio znanje na nas mlade Drenovčane. Nakon osnovne pohađao sam i završio 4 razreda Gimnazije na Sušaku.

Politički i kulturni život Drenove u to je doba obilježio rad Pučke čitaonice Drenova u čiji rad sam se i sam uključio pa sam tako koncem tridesetih godina bio i tajnik čitaonice.

Sjećam se iz tog doba i Ivana Matetića Ronjgova koji je dolazio u našu kuću budući smo neki daljni rod i koji je na terenu zapisivao narodne napjeve. Tako je dolazio slušati i Ivana Petrovića – Rapinića, poznatog drenovskog svirača na sopelama.

Ranije spomenuta nasilna podjela Drenove uveliko je utjecala na život. Mnogi žitelji Gornje Drenove bili su zaposleni u riječkim firmama, kao na primjer u Tvornici duhana (Palt). Kako je Rijeka bila u tadašnjoj talijanskoj državi, ti zaposlenici bili su stavljeni pred odluku da se, ako žele zadržati posao i egzistenciju, opredijele za

talijansku pripadnost (tzv. citadinanza) ili za gubitak posla kojeg je i u to vrijeme bilo teško naći. I danas se živo sjećam svog barba Stanka koji je također radio u Rijeci i koji je pritisnut odlukom opredjeljenja za talijansko građanstvo ili gubitak posla plačući govorio: „Hrvatska mat me j’ rodila, a moran reć da san Talijan“. A nona je rekla: „Upiši se Stanko, ter ti ćeš vavek ostat ono ča si vavek bil – Hrvat“.

I onda je došlo još teže vrijeme – počeo je Drugi svjetski rat!

Tako je, rat je bio najteži i ujedno i najaktivniji dio mog života. Malo dobroga mogu reći o ratu u kojem sam oglušio na jedno uho kad smo u Lici petnaest dan ležali u snijegu. Rat mi je uzeo brata Milivoja koji je poginuo u dobi od 18 godina. Nisam bio heroj, ali nisam ni bježao od obaveza i teškoća rata i ponosan sam na svoj doprinos slobodi. Poslije rata radio sam na Brionima kao upravitelj i često sam se susretao s Titom. Kad sam izgubio posao na Brionima zaposlio sam se u „Čistoći“ u Rijeci kao radnik i postupno napredovao do mjesta direktora „Parkova i nasada“.

U knjizi «Drenova – školstvo i povijesni razvoj» sudjelovali ste sa svojih nekoliko priloga koji zauzimaju gotovo polovicu knjige. Kako ste došli do tako puno podataka iz prošlosti Drenove?

Još kao đak i kasnije kao mladić često sam sjedio uz starije, nonota, oca, mamu i slušao njihova sjećanja na prošlost. Neke sam stvari zapisivao, neke pamtio. Kako me je prošlost našeg kraja zanimala, dobro je došla inicijativa za objavljivanje spomenute knjige. Bila je to jedinstvena prilika da objavim svoje zapise i sjećanja i tako mlađima omogućim da se upoznaju s običajima i burnim danima povijesti Drenove.

Koliko ste upoznati s današnjim događanjima na Drenovi?

Obzirom na moju dob nisam zainteresiran kao nekada. Moram reći da je Drenova uvijek bila zapostavljena i pomalo zaboravljena i od medija i od političara. Zadnjih godina čujem i vidim da je dosta toga pokrenuto na čemu moram čestitati.

Čitate li Drenovski list? Što mislite o njemu?

List redovito čitam i moram reći da mi se sviđa. Sviđa mi se što nema politike i što je okrenut životnim temama. Naročito bih pohvalio što se u listu može doznati što se pokreće i što se planira za napredak Drenove. Isto tako rado pročitam i priloge iz prošlosti Drenove. Sve pohvale inicijativi da se list pokrene i ljudima koji rade na njegovoj realizaciji.

Jedan odgovor na “Vilim Štefan – Drenovčan koji je zadužio Drenovu”

Komentari su isključeni.