Ulica Ružice Mihić

Ružica Mihić

Ako iz pravca Škurinja od raskršća kod škole krenete Ulicom Braće Hlača, prva ulica lijevo je Ulica Ružice Mihić. Započinje kod dječjeg igrališta nad nekadašnjim skloništem, a završava stepenicama koje vode na veliko parkiralište kod Centralnog gradskog groblja. Ova tiha, drvoredom ukrašena ulica s pravom nosi nježno žensko ime Drenovčanke Ružice Mihić.

Ulica Ružice Mihić

Kako povremeno u našem listu objavljujemo napise o našim ulicama, odlučio sam se ovaj put za ovu, budući da poznam Ružičinog brata, gospodina Atilija Mihića. Na moju molbu rado je pristao na razgovor o svojoj sestri.

Recite mi za početak par riječi o vašoj obitelji. Gdje ste živjeli?

Ružica je najstarije, a ja najmlađe dijete od nas sedmero koliko su ih imali naši roditelji. Rođena je 18. listopada 1921., a ja 1939. godine, tako da je među nama punih 18 godina razlike.

Živjeli smo u našoj kući u zaseoku Tonići u današnjoj Ulici Bruna Francetića.

Obzirom na veliku razliku u godinama ne znam puno o njezinom životu u mladosti. Znam da je išla u školu na Donjoj Drenovi koja je od Rimskog ugovora 1924. god. pripala Italiji pa je i škola, kao i sve škole tada u Rijeci, bila talijanska. Tonići su pripadali tadašnjoj Jugoslaviji, no u to doba Gornja Drenova nije imala škole. Kasnije je završila kurs za šilicu. Po pričanju roditelja znam da se trebala i zaposliti, ali je rat prekinuo sve. I sad imam njezinu radnu knjižicu, ali bez i jednog dana radnog staža.

Kao što kažete počeo je rat. Kako i kada se Ružica uključila?

Drenova je u početku rata imala dva čovjeka koji su bili borci-partizani od samog početka rata: moj brat Venceslav Vence Mihić, dvije godine mlađi od Ružice i Vilim Štefan koji su bili nosioci i pokretači otpora na Drenovi. Postupno su mnogi muškarci s Drenove otišli u šumu u partizane. Žene su ostale i postale nosioci terenskog rada.

U “Kastavskom zborniku” br. 1 iz 1978  godine u članku  “Žene Kastavštine u NOB-i 1941-1942. god.” autorice Milke Milenić-Nežić piše:

Ružica Mihić iz Drenove član je SKOJ-a, zatim i član KPJ. Njezina je aktivnost svestrana. Donosi i dijeli štampu, sakuplja i nosi hranu, dovodi na vezu nove borce, odlazi preko granice, radi s omladinom i ženama.. . . . Tako je radila sve do siječnja 1945. godine, kad je hapse četnici, muče i zlostavljaju i nakon toga predaju Nijemcima. Odvedena je u neki koncentracioni logor i nije se više vratila.

Ružica se aktivno uključila u pokret otpora vrlo rano, već 1942. god. na nagovor svoga brata Venceta i radila je aktivno na terenu baš kao što piše u navedenom članku. Moram reći da je bila prva žena sekretar SKOJ-a.

Možete li se prisjetiti kako je došlo do toga da je uhapšena?

Točno znam i sjećam se svakog detalja iako sa imao tek 5 godina. Godine 1944. jedan mladi borac, partizan s Drenove bio je ranjen i došao je kući na oporavak. Četnici, koji su se tada već povlačili prema zapadu, našli su ga ranjenoga, na mukama je progovorio i rekao neka imena. U velikoj raciji od Benaši do Kablari zarobili su dvadesetak starijih ljudi. Među njima je bila i jedna žena koja je prokazala moju sestru. Ružica, znajući da je u opasnosti spavala je u Kučićima kod svoje tete. Upravo na dan Vilije Božje 1944., ujutro je došla doma kad se pojavila grupa četnika s kojima je bila i žena koju sam spomenuo i rekla: “To je Ružica Mihić koju tražite.” Naredili su joj da se spremi. Kao sad se sjećam: ušla je u “kamarin” da se obuče, dva četnika za njom. Jedan od njih nabusito joj je naredio : “Ajde požuri, požuri”, dok je drugi rekao: “Pusti ženu da se obuče jer ide u nepoznato”. Hoću reći da je i među njima bilo ljudi.

Četnici su je predali Nijemcima koji su je odveli u Sveti Matej, poslije toga na Trsat pa u zatvor u Via Romi. Početkom veljače transportirali su je u zloglasni koncentracioni logor Dachau u Njemačkoj. Kad su Amerikanci koncem rata, u svibnju 1945. oslobodili logor bila je još živa. Kad su se Drenovčice Marija Tomašić udana Fućak, Kristina, ne znam prezime premda sam joj poznavao muža i djecu i još jedna žena, koje su bile u logoru zajedno s Ružicom, vratile na Drenovu, ispričale su kako je  Ružica bila preslaba da izdrži transport kući, imala je samo 38 kg. Amerikanci su je zadržali na oporavku, ali nije izdržala i umrla je u kolovozu 1945., u dvadesetčetvrtoj godini života o čemu smo dobili službenu obavijest. Marija Tomašić Fućak je donijela neke sitnice, ogledalce i šminku koje je Ružica poslala svojoj mlađoj sestri po čemu znamo da je u doba kad su one krenule kući još bila živa, ali preslaba da bi izdržala put do kuće. Moj brat Milutin Milo Mihić poginuo je kao partizan u bitci za bolnicu na Petrovoj gori tako da je rat mojim roditeljima odnio dvoje djece, a nama, djeci brata i sestru.