Bili smo kod naših prijatelja i susjeda na Škurinjama. Na primjerenom epilogu EPK, negdje u mraku male garaže…
Posebna je to priča o maloj tvrdoglavoj ekipi koja gura svoju viziju boljeg naselja – problemima unatoč. A problema ima podosta, od urbanističke kompliciranosti i nedovršenosti naselja, do nerazumijevanja (nekih) struktura grada kako bi se otklonile (ili pak ublažile) brojne nelogičnosti i naselje učinilo humanijim. Sa Škurinjama nas vežu brojne priče – privatne i povijesne. Valjda skoro četrdeset godina tamo zalazimo, prije češće danas rjeđe, ranije zbog ljubavi, danas u prolazu do trgovačkih centara. Nije se toga mnogo promijenilo, zgrade su iste, samo uljepšanih fasada. Ljudi stariji, djece malo ili nimalo. Ulice derutne, uglavnom bez ljudi, a zatrpane automobilima. Zašto bi se netko uopće bavio takvim naseljem koje je pravi antipod nekog pametnog grada. Prodavanje priče nekih političara da nama ne trebaju smart nego “low tech – dumb” gradovi i da se “nište ne može promijeniti jer je sve zadano” – upravo poziva na akciju na koju su se odazvali Škurinjski susjedi.
Sve je započelo prije par godina sa prilično ambicioznom idejom da se eutanazirano naselje može oživjeti (lijepim riječima i sa malo zelenila), a kada se trgne iz sna da “…sve biti ok i živjeti će sretno i dugo!”. No, pokrenuti pučanstvo veći je napor nego alkemičareva pretvorba blata u zlato. Stotine knjiga su napisane na tu temu i zapravo misterija ostaje neriješena. Vidjeli smo to na Drenovi, a gledamo i na Škurinjama. Nije problem dobiti lajk ili share, ali je problem dobiti člana udruge koji je spreman raditi za opću dobrobit. Zanimljivo je kako je među 5000 stanovnika teško naći njih 50 koje bi tako važna tema trebala zanimati, a ako ih ne zanima – kako izbjeći negativne reakcije kada se nešto napravi. Bilo je na Škurinjama posve nadrealnih priča tipa – “neće nama neki stranci (sumnjiva predznaka) raditi klupe”, čupanja tek posađenih biljaka ili manjka šire potpore za rješavanje objektivno gorućih problema poput zida koji samo što se nije srušio.
Nema tu nekog pametnog odgovora – ostaje samo čuđenje i nada da se upornim ponavljanjem može postići željeni cilj. I zanimljivim pristupom – idejom da zapravo cijelo naselje može glumiti distribuirani kulturni centar. Da ne treba neka formalna zgrada, da se sadržaji mogu konzumirati na raznim mjestima kako nitko ne bi bio privilegiran. Ta teorija već izvrsno funkcionira u turizmu kroz koncept difuznih hotela, pa zašto ne bi i u ovom slučaju. Doduše ponekad je dobro imati krov nad glavom i toplu peć, ali za razliku od Drenove, ekipa sa Škurinja je dvadesetak godina mlađa pa im to nije nepremostiv problem 🙂
Uglavnom, zasukali su rukave i najprije kroz teorijsku pripremu (od low tech Balkonskih novina, do super cool Urban AR aplikacije), predavanja eminentnih stručnjaka na temu urbanizma i tehnologije, a potom do cijelog niza aktivističkih akcija na uređenju naselja pokazali što se sve može sa ograničenim resursima. I baš kad je izgledalo da će ova godina biti ključna (a ne samo sljedeća dva tjedna!) za opću mobilizaciju škurinjaca, COVID-19 je kako se to lijepo kaže promijenio paradigmu. Pa smo svi završili zatvoreni u kućama i podrumima – tako da nam je ovaj gran finale Susjedstva Škurinje super legao kao fini zaključak burnog ljeta 2020.
I to je onda ovako izgledalo, maske gore, distanca OK, propuh zajamčen:
Uz put smo donijeli našu kameru i nešto snimili – bilo je tu pametnih govornika, pa neka ostane za neku arhivu kada se budu škurinjci pitali kako je to bilo Godine Gospodnje 2020.
I za kraj, možemo samo reći Forza Škurinje, ne posustajte, Drenova je uz vas…