POČIVALA

Mlekarica

Koliko se nekadašnji način života razlikovao od današnjeg najbolje nam govore tragovi prošlosti u prirodi i sjećanja ljudi koji su s trudom i mukom preživljavali u nekadašnjim, teškim uvjetima života.

Popnete li se ili dovezete na Lubanj do parkirališta kod kamene piramide, spomenika žrtvama iz 2. svjetskog rata, vidjet ćete da se put račva na lijevi koji vodi prema lovačkoj kućici i desni koji se nizbrdo spušta i kojim možete, samo pješice, doći do Lopače. Taj je put, ili bolje reći cesta, nekad, prije nego se je izgradila cesta za Grohovo i Pašac (tzv. Petrolejka), bio jedina i glavna veza Grobinštine i Drenove pa sve dalje prema Kozali ili Škurinjama. Krenite cestom i ako imate malo istraživačkog duha zađite u predivnu šumu do koje ćete ubrzo stići. U šumi se još uvijek zamjećuju tragovi vrtova i vinograda (npr. lokalitet Sela), zidane cisterne za vodu ili modru galicu, ostaci suhozidova… Iz tih vrtova, vinograda i iz šume svakodnevno su se kućama nosila bremena uroda, suhog lišća (šušnja) za pod blago ili drva i suhog granja za loženje. Taj su posao obavljale uglavnom žene. Putem uzbrdo odmarale bi se, a za taj odmor bilo je par mjesta za počinak, kako bi se po domaću reklo – počivala (s naglaskom na prvi a). Bili su to veći kamenovi ili stijene uz cestu.

Upravo o tim počivalima ispričala mi je gospođa Inka Štefan, koja je i sama svakodnevno “na plašćanku” nosila bremena iz šume. Gledajući iz pravca Lopače prvo se je počivalo zvalo “Počivalo  Na gusto” i nalazi se na području koje se zove Markova vodica. Putem uzbrdo dolazi se do počivala “Pod taracon”, a još dalje, već prema Lubanju su “Tri počivala”

Ova počivališta ili počivala koristile su i grobničke mlekarice na svom svakodnevnom putu iz svojih grobničkih sela, preko Drenove do riječke tržnice Brajda. Od “Tri počivala” put je vodio preko Lubanja do kapelice nešto niže uz današnji Lubanjski uspon, gdje bi skrenule lijevo i kod Majstoroveh (kod nekadašnjeg restorana “As”) izbile na Drenovski put. U vrijeme prije 2. svjetskog rata morale su preći tadašnju granicu između Jugoslavije i Italije na prelazu kraj zgrade koju stariji Drenovčani i danas zovu Granica, a gdje se danas nalazi Zavičajni muzej Drenove, odnosno Društveni centar Drenova. . Dalje bi se preko Kačjaka i kroz Čelca spustile na Škurinju i tako sve do Brajde.

Mlekarice 1
Mlekarice na granici

Mlekarice koje su mlijeko nosile na Kozalu, Belveder i dalje prema Guvernerovoj palači ili na Školjić, poslije rata koristile su put kroz Proslop. Iz grobničkih sela na Valići, preko Rječine u Grohovo, odakle bi se uspenjale na “Balkon” (na današnjem Grohovskom putu ili Petrolejki) i dalje kroz Proslop na zapadnom podnožju Velog vrha. Tu u Proslopu bilo je počivalo koje je i danas dostupno i prema kojem bi trebalo postaviti putokaz za sve šetače koji tim putem hodaju na Veli vrh. Od tog počivala se je uz staro drenovsko groblje i pokraj Streljane dolazilo na Kozalu i dalje u Rijeku.

Još jedan zanimljivi detalj ispričala nam je gospođa Inka.

Kad su se mlekarice vraćale, na putu kroz Drenovu ponekad bi si dozvolile luksuz da odahnu uz čašu gemišta. Tada bi svratile u ondašnju oštariju kod Sablića koja se nalazila u Terčevom selu u prizemlju kuće nedaleko starog župnog stana.

Uz lijepi spomenik mlekarici u Rijeci počivala nas živo podsjećaju na trud žena koje su s 20 pa i 30 litara mlijeka u „ruksacima“, svakodnevno prelazile kilometre da bi prehranile svoje obitelji.