DRENOVSKE MAŠKARE – ZAČETNICI RIJEČKOG KARNEVALA

Drenovske-maškare

Za  Dane Drenove 2006. godine održana je izložba “Drenovske maškare” na kojoj je bilo izloženo oko 150 fotografija, dokumenata i novinskih članaka vezanih za povijest običaja maškaranja na Drenovi, još od vremena prije drugog svjetskog rata pa do najnovijih dana.

Vilim Štefan u knjizi “Drenova – školstvo i povijesni razvoj”, o karnevalskim danima na Drenovi kaže:

Na Drenovi je za vrijeme mesopusta bilo živo i veselo, mnogo više nego danas. Onih par tjedana koliko su trajali karnevalski dani, a pogotovo zadnji tjedan, grupe maškara obilazile su mjesto, pjevali, veselili se i plesali, uvijek uz pratnju glazbe, barem harmonike i bubnja. Vrhunac veselja bila je zadnja nedjelja kada su se održavali maskirani plesovi do kasno u noć i pusni utorak kada se palio pust. Grupe maškara dolazile bi iz Kastavštine i Grobinštine, a dolazili bi i kastavski zvončari.

Vilim Štefan, “Drenova – školstvo i povijesni razvoj”

Treba dodati da su ti plesovi naročito bili popularni nakon što je 1929. godine sagrađen Narodni dom na Lokvi.

Poslije Drugoga svjetskog rata tadašnja je vlast karnevalske običaje nastojala prikazati kao povijesne ostatke koje je tadašnja ideologija prevladala. No, Drenovčani nisu samo tako zaboravljali stare običaje, i u ovom tekstu osvrnut ću se na dva događaja koji su ostali zapamćeni i obilježili drenovsku, a može se reći i poslijeratnu riječku karnevalsku tradiciju. Usprkos tadašnjoj ideologiji pa čak i zabranama, Drenovčani mesopust obilježavaju na način kako su to činili i njihovi stari.

Pedesete godine

Drenova 1951. godine

Već početkom pedesetih počinju se maskirati, i to najprije u uniformu kauboja koja je bila tradicionalna drenovska maska idućih desetak godina.


Prvi od dva spomenuta događaja zbio se za mesopusnih  dana 1954. godine. Grupa drenovskih mladića, maskiranih u, sada već puno ljepše, tradicionalne kaubojske „uniforme“, najprije je u kultnom Foto „Belvederu“ napravila fotografije za sjećanje, a nakon toga  spustila se i prošetala riječkim Korzom. Po pričanju jednog od kauboja, Dušana Štefana, izazvali su veliku pozornost, čuđenje, a i odobravanje Riječana , a pogotovo Riječanki zateklih na Korzu. No, tadašnji tisak, čitaj vlast, sutradan je u tadašnjem „Riječkom listu“ (kasnije „Novi list“) donio članak pod naslovom „Gdje im je ponos?“

Na donjim slikama Dušan Štefan prepoznao je većinu, a nije ni čudo što se nekima nije mogao sjetiti  imena, ipak je prošlo 67 godina.

Ćuče: Mario Črnjar, Mario Benčan, nepoznat, Makso Pilepić. Stoje: Pepić Pilepić, Milutin Frlan, Livio Benčan, nepoznati.
Čuče: Dušan Štefan, Livio Benčan. Stoje: Milutin Frlan, Mario Mihić, Mario Francetić i Zdenko Blečić.

Što donose sedamdesete

Početkom sedamdesetih, Drenovčani su počeli u maškarane kolone uvoditi automobile s alegorijskim figurama i satiričnim porukama. Takva motorizirana kolona prolazila je Kastavštinom, Grobinštinom, provezla bi se Bakrom, Šmrikom, otišla i do Lovrana. O takvom jednom pohodu riječki “La voce di popolo” od 14. veljače 1971.  objavio je članak uz mnoštvo slika fotografa F. Morića uz popratni tekst L. Superine.

La voce di popolo: “Alkotest prije polaska kolone – Sve je OK, može se krenuti”
La voce del popolo: “Drenova je pogodila…”
Drenovska ekipa zaustavila se i u Zametu…
…i kao prva u povijesti Riječkog karnevala kao maškarana kolona prošla Rijekom
Sutradan je u „La voce del popolo“ objavljen i prigodni članak

Sutradan, 15. veljače 1971. , u istim novinama L.Superina objavio je članak kojeg ću prevesti s talijanskog:

Kao što smo jučer izvijestili u našem foto servisu, alegorijska karavana koju su organizirali Drenovčani postigla je veliki uspjeh širom naše regije i ostat će zabilježena (iako ne u službenom obliku) u analima lokalnih karnevalskih manifestacija. Sama karavana uslijedila je nakon intenzivnih priprema koje su trajale praktički dva mjeseca. Grupa mladih entuzijastičnih ljudi radila je popodne (poslije sati rada u radionici ili u uredu) i noću u karakterističnim podrumima Drenove. Bez ikakve pomoći, samo vlastitim financijskim sredstvima i uz veliku volju, Alberto Mihich, Vincenzo Segnan, Livio Benzan, Rino Stefan i drugi radili su kao arhitekti, slikari, modelisti, električari itd. Konobe i podrumi pretvoreni su za tu prigodu u prave zanatske radionice (kao u Viaregigio u Fanu (doduše u manjoj mjeri). Tako su nastale najrazličitije, alegorijske figure i lutke koje su izazvale toliko urnebesa. Alberto Mihich, mehaničar u „R. Benčiću ” – glavni organizator grupe – rekao nam je: “Ne nedostaje nam entuzijazma i svojevoljno smo žrtvovali sve slobodne sate u posljednja dva mjeseca. Imam jedan prijedlog. Za dovršetak svih ovih događaja bilo bi preporučljivo u budućnosti organizirati opću paradu na Korzu, to jest svih maskiranih skupina i alegorijskih povorki u regiji, s nagradama za najbolje. ” Odličan prijedlog. Nadamo se da će ga netko i provesti.

La voce del popolo 14. veljače 1971.

Eto tako su Drenovčani ili, bolje rečeno Bertić, predvidjeli nešto što je započelo punih 11 godina kasnije, 1982. godine kada su po prvi puta, u organizaciji tadašnjeg Turističkog saveza općine Rijeka, tri karnevalske grupe – Lako ćemo, Pehinarski feštari i Halubajski zvončari prošle po Korzu i pokrenule znameniti Riječki karneval.


Nakon što je tekst objavljen na našoj stranici, komentirala je gospođa Silvana Šuperina i, između ostaloga, napisala:

Otela bin samo dodat da su ova „dva nepoznata“ gospodinu Dušanu Štefanu, sa slike iz 1954. leta (još san prepoznala tatin rukopis) gore desno stoji Lino z donje Drenove (Lino Mihić, op.a.), a čuči (treći s lijeva) moj tata Rino Štefan.

Silvana Šuperina