Drenovske granice kroz stoljeća

Rijeka granice

Granica između Mletačke Republike i Austrijskog carstva oko 1800. godine

Granica koja je do 1797. godine dijelila venecijanski i austrijski teritorij datira iz ugovora iz Wormsa iz 1521. između cara Karla V. Habsburškoga i dužda Leonarda Loredana, i trajati će sve do propasti mletačke države. 

Glavna značajka granice je prisutnost nekih važnih enklava duž zapadne obale Jadrana, a koje su probijale teritorijalni kontinuitet dviju država. 

Izvor: Franco Cecotti – Bruno Pizzamei, Istočne granice Italije 1797- 2007

Sjeverni dio granice slijedio je Karnske Alpe uključujući doline rijeka Degano, Collina, But i Pontebbana, onda se uvijao prema gradu Pontebbi do Julijskih Alpa, a potom nakon grebena na jugu s vrhovima Cergnala, Kanina, stzao do planine Matajur. Teritorij Mletačke Republike nakon prekida na području Trsta proširivao se na sjeveroistočnom dijelu Jadrana većim (obalnim) dijelom istarske obale i otocima Kvarnera.

Pazinska grofovija (unutarnji središnji dio Istre) ostao je u vlast Goriških grofova sve do 1516., kada je, nasljeđivanjem, prešla u posjed Austrije.
Sredinom XVIII. stoljeća, nekoliko pokušaja da se regulira i pojednostavi granica na području Gorice i Udina, nije dalo nikakav rezultat, osim za rješavanje graničnih oznaka. Nakon općih Ugovora između Austrije i Venecije koji je potpisan u Gorici 1756. godine, konačno je dogovorena minimalna razmjena teritorija, te sporazum o povremenom nadzoru granice.

Na sjeveroistočnom Jadranu, Kraljevina Hrvatska koja je bila dio mađarske komponente Habsburške monarhije, graniči na jugu regije s Venecijanskom Dalmacijom, dok grad Rijeka ima poseban status, kao slobodna luka od 1719., a bio je priznat kao Corpus separatum adnexum pod upravom mađarske krune od strane Marije Terezije 1779. godine.

Doba Napoleona

Dolazak francuske vojske Napoleona Bonapartea na prostor sjeverne Italije, te poraz Austrije i potpisivanje Ugovora u Campoformidu (17. listopada 1797.), uzrokuje nestanak Republike Venecije i zaustavlja daljnje širenje Habsburgovaca u Venetu, u Istri i u Dalmaciji.

Izvor: Wikipedia – Zemljovid Ilirskih pokrajina iz 1809.

Granice se opet mijenjaju 1805. Nakon novog poraza Austrije; mir potpisan u Bratslavi (Pressburgu), omogućava pridodavanje svih osvojenih teritorija Kraljevini Italiji pod Napoleonovom upravom. Granica između Austrije i Kraljevine Italije prate tijek rijeke Soče, a zatim se nastavlja duž stare venecijanske granice. Nove promjene nastaju 1809. s uspostavom Napoleonovih Ilirskih pokrajina . Nakon Napoleonovog poraza 1813. g. u bitci kod Leipziga, Habsburgovci su preuzeli vlast nad Ilirskim pokrajinama, a 1816. godine na njihovom području osnovali su Kraljevinu Iliriju.

Austrijsko primorje1815. – 1918.

Austrijsko primorje kao administrativna austrijska pokrajina, osnovana je nakon što je Bečki kongres (1815.) označio kraj prethodne Napoleonove teritorijalne organizacije pod nazivom Ilirske provincije

Izvor: Wikipedia – Autor Rand McNally World Atlas

    

Uz složen i dugotrajan proces integracije između austrijskih nasljednih područja (Gorica, Trst, Istra s unutarnjim područjem i sjedištem u Pazinu, Rijeka) te područjima koja su nekad pripadala Mletačkoj Republici (obala Istre, Monfalcone, Grado), austrijske vlast između 1814. i 1860. godine konačno su odredile administrative granice Austrijskog primorja (ili jednostavno Obala).

U godinama 1861.-1918., formirana su s političko-administrativne točke gledišta, tri autonomne jedinice:
– Grad Trst (imao je autonomiju od 1825.);
– Kneževskugrofoviju Goricu i Gradišku , s upravnim sjedištem u Gorici;
Markgrofovija Istra , sa sjedištem u Puli.

Od 1867. Habsburška monarhija dobiva novo ustavno uređenje s podjelom na Austrijsko Carstvo i Ugarsko Kraljevstvo. Austrijsko primorje pripalo je austrijskom dijelu Monarhije (kao dio Koruške i Kranjske), dok su Hrvatska i autonomni grad Rijeka postali dio Mađarske.

Londonski ugovor 1915.

Londonski ugovor je tajni sporazum o savezu između Velike Britanije, Francuske, Rusije i Italije, kojem Italija pristupa s obećanjem da će stupit u rat protv Centralnih sila. Ugovor predviđa teritorijalnu kompenzaciju u korist Italije a na štetu Austro-ugarske: Trentno i Južni Tirol (Alto Adige), Trst, Goricu, Istru i Dalmaciju, ali isključuje Rijeku.

Izvor: Wikipedia – Sistemazione territoriale dell’Adriatico orientale in seguito alle promesse fatte a Italia, Montenegro e Serbia col Patto di Londra (1915)

Sporazumom je također predviđeno talijansko sudjelovanje u podjeli Albanije i moguća podjela Turske kao i njemačkih kolonija u Africi.

Granice nakon prvog svjetskog rata 1918.    

https://hr.wikipedia.org/wiki/Rapalski_ugovorU studenom 1918. godine, po završetku Prvoga svjetskog rata, Habsburška Monarhija prestala je postojati, a na njenim teritorijima formiraju se nove države, uključujući Mađarsku i Jugoslaviju (tada nazvanu – Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, ili skraćeno Kraljevina S.H.S.). Definicija novih granica između Austrije i Italije konačno je utvrđena na mirovnoj konferenciji u Parizu, Ugovorom iz St. Germaina (09.10.1919). Ugovorom iz Rapalla (12.11.1920), regulirana je granica između Italije i Kraljevine S.H.S.

Italija se odrekla aneksije Dalmacije (s izuzetkom grada Zadra i njegovom bližom okolicom), ali je osvojila sve druge teritorije predviđene Ugovorom iz Londona. Pregovori su potrajali više od godine dana zbog talijanskih nepopustljivost i ambicije da se prisvoji cijeli bivši teritorij na kojima obitavaju talijanske manjine iako je prevladavajući živalj bio slavenskoga podrijetla.

Izvor: Franco Cecotti – Bruno Pizzamei, Istočne granice Italije 1797- 2007

Poteškoće nisu prevladane ni nakon prijedloga američkog predsjednika Woodrowa Wilsona, o graničnoj liniji baziranoj na etničkoj strukturi stanovništva (linija Wilson) te su zbog sve veće sklonost britanske, francuske i američke diplomacije da popuste talijanskim zahtjevima završile nepovoljno po Kraljevinu S.H.S.

Granica između 1924. i 1941.

Daljnje promjene granica na sjevernom Jadranu uključuju aneksiju Rijeke Kraljevini Italiji, u skladu sa Sporazumom u Rimu (Rimski ugovor) 27. siječnja 1924.11, između Kraljevine Italije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Prema novom sporazumu, dio sjevernoga područja Slobodne Država Rijeka i luke Baross su ustupljene Jugoslaviji, dok je područje grada i mali obalni pojas pripojen Italiji.

Nove akvizicije dovele su do promjena u administrativnom ustroju pokrajine Venezia- Giulia; osnovana je1924. godine pokrajina Rijeka, koja se sastoji od teritorija pripojenih Rijeci kao i neke općine koje su već ranije pripadale pokrajini Pula. Detaljnije karte iz tog razdoblja dio su fundusa Zavičajnog muzeja Drenove i izložene su u prostorijama muzeja.

Karte (pregled) prijedloga razgraničenja iz 1924.

Od 1924. do 1941. granica je bila nepromijenjena, ali su susjedne države promijenile ime pa čak i ideološki predznak: Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca postaje između 1929. i godine Kraljevina Jugoslavija, dok je Republika Austrija 1938. pripojena Trećem Reichu s imenom Ostmark.

Ljubljanska provincija 1941.

Napad na Kraljevinu Jugoslaviju, koji je započeo 6. travnja 1941. (Italija sa saveznicima Njemačkom, Mađarskom i Bugarskom), označio je sljedeću etapu talijanske ekspanzije na istok.

Izvor: Franco Cecotti – Bruno Pizzamei, Istočne granice Italije 1797- 2007

Talijanska vojna okupacija Kraljevine Jugoslavije obilježila je veliko teritorijalno proširenje, jer su 05.03.1941. pripojeni veliki dijelovi Slovenije i Dalmacije. Gradovi Ljubljana, Novo Mesto i Kočevje, s većim dijelom Gorskoga kotara čine uz prethodno zaposjednuta područja “talijansku” provinciju Ljubljana.

Njemačka okupacija 1943. – 1945.

Od rujna 1943. Italija više nije bila okupacijska sila na području sjevernoga Jadrana njemačke snage izvršile su okupaciju sjeverne Italije čime su provincije Udine, Trst, Gorica, Pula, Rijeka i Ljubljana isključene iz političke i vojne kontrole talijanskih vlast, odnosno Talijanske Socijalne Republike pod vodstvom Benita Mussolinija. Novonastala njemačka provincija “Operativna zona Jadransko primorje” , upravljana je direktno od strane njemačkih vlast na čelu s visokim komesarom Friedrichom Rainerom.

Savezničke vojne operacije i oslobađanje jugoslavenskog teritorija (travanj-svibanj 1945.)

Završna faza Drugoga svjetskog rata na području sjevernoga Jadrana trajala je od travnja do svibnja 1945. godine, a označena je utrkom dviju grupa armijama suprotnim obalama ka većim urbanim centrima: s Balkana je IV. Armija Vojske Jugoslavije ubrzano napredovala prema Trstu i Gorici, dok je slom Gotčke linije 19.4.1945. omogućio snažno napredovanje Anglo-američkih snaga, sa strateškim ciljevima koji nisu bili ograničeni samo na sjevernu Italiju ili Venezia-Giuliu, već i na područje južne Austrije i Njemačke.

Izvor: Franco Cecotti – Bruno Pizzamei, Istočne granice Italije 1797- 2007

Potpomognute partizanskim ustankom protiv snaga nacističke Njemačke, 1. svibnja vojnici Četvrte Armije vojske Jugoslavije zauzimaju Trst, Goricu i dolinu Soče. Britanske snage stigle su na isto područje tijekom 2. svibnja. Kontrola gradova Gorice i Trsta je prepuštena JNA, koja je stigla prva, no neka preciznija
razgraničenja savezničkih vojski nisu napravljena.

Morganova linija

Podjela teritorija između pobjedničkih vojski definirana je kao “Morganova linija”. Prvi provizorni sporazum doveo je do podjele prostora Venezia-Giulia u dva dijela: zapadni dio je bio dodijeljen upravi Anglo-američke vojske (zona A); a istočni dio dodijeljen je upravi Vojske Jugoslavije (Zona B). Zoni A je također dodijeljen grad Pula s bližom okolicom.

Izvor: Franco Cecotti – Bruno Pizzamei, Istočne granice Italije 1797- 2007

Ovo razgraničenje je potvrđeno na sastanku održanom u Beogradu, 9. lipnja 1945. između predstavnika Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država s ministrom vanjskih poslova Jugoslavije. Sporazum iz Beograda uvjet je za Anglo-američku kontrolu željezničke i cestovne mreže iz Trsta prema Austriji, a uključivao je i gradove Goricu, Caporeto i Tarvisio. Sporazum je postao izvršan 12 lipnja 1945., kada su se jugoslavenski vojnici povukli iz Pule, Trsta, Gorice i dalje na sjever, duž lijeve obale Soče.
Razgraničenja dogovorena “Morganovom linijom “ prestala su 10. veljače 1947., sa zaključkom mirovnih pregovora u Parizu i bila su definitivno napuštena do 15. rujna 1947., kada je zapečaćena nova granica.

Granične linije predložene na mirovnoj konferenciji u Parizu (1946.-1947.)

U Parizu je 10. veljače 1947. potpisan ugovor kojim je ustanovljena nova granica između Republike Italije, FNR Jugoslavije i Republike Austrije.
Rasprave tijekom pregovora usmjerene su na kreiranje novih graničnih crta u korist pobjednice u ratu – Jugoslavije.

Izvor: Franco Cecotti – Bruno Pizzamei, Istočne granice Italije 1797- 2007

Najskloniji kažnjavanju Italije bili su predstavnici Sovjetskoga Saveza koji su graničnu crtu pomakli daleko na zapad (otprilike kao granica iz 1866. godine), s argumentacijom da su to područja sa značajnim udjelom slovenskog stanovništva. Englezi i Amerikanci predlagali su granične linije uz slične argumente (prisustvo talijanskog stanovništva na obalnom području Istre), no predviđale su talijansko napuštanje Rijeke i Zadra. Francuski prijedlog u sjevernom dijelu je slijedio prijedlog Engleza, dok je u južnom dijelu smanjio teritorij do rijeke Mirne i Novigrada. Talijanska vlada je predlagala graničnu liniju koja se odnosila na drugi prijedlog američkog predsjednika Wilsona iz 1919. godine, a uz odustajanje od Rijeke i Zadra. Nije bilo promjena granica između Italije i Austrije.

Slobodni Teritorij Trsta (STT) 1947.

Na prijedlog Francuske o razgraničenju iz 1946., formira se 15. rujna 1947. Slobodni Teritorij Trsta, a predviđeno je da guvernera imenuje Italija i Jugoslavija, dok će Vijeće sigurnost Ujedinjenih naroda jamčiti za teritorijalni integritet i nezavisnost.

karte - slobodni teritorij trsta
Izvor: Franco Cecotti – Bruno Pizzamei, Istočne granice Italije 1797- 2007

Sporazum o imenovanju zajedničkog guvernera nikada nije realiziran, te je Slobodni Teritorij Trsta tjekom njegova trajanja, podijeljen u dva dijela: Zona A pod privremenom upravom Savezničke Vojne Vlade (AMC), a zona B pod privremenom upravom Jugoslavenske Vojne Vlade (VUJA).

Londonski Memorandum (1954.) i kasniji ugovori

Među uvjetima koji su doveli do ukidanja Slobodnog Teritorija Trsta, ključnu ulogu treba pripisat promjeni odnosa u komunističkim državama istočne Europe; osobito tijekom 1948. godine kada je došlo do prekida odnosa između Sovjetskoga Saveza i Jugoslavije.

Izvor: Wikipedia

Novi međunarodni scenarij bio je vidljivo drugačiji stav svjetskih sila zainteresiranih za trajno rješenje graničnih pitanja na sjevernome Jadranu. Ako su u ožujku 1948. godine Britanija, SAD i Francuska bile sklone povratku cijelog teritorija STT u Italiju, nakon lipnja (odnosno prekida odnosa između Staljina i Tita) nisu više zastupale takvo mišljenje.
U zoni B ukinute su carinske barijere s Jugoslavijom i uvedeni jugoslavenski zakoni, ističući namjeru pripajanja tog područja. Krajem 1951. godine u Parizu, je održana serija izravnih sastanaka između Italije i Jugoslavije, no nije se došlo do rješenja.
Nova eskalacija sukoba oko granice nastala je tijekom 1953. godine. Kao rezultat vojnoga pritiska duž granice, vlast Sjedinjenih Država i Velike Britanije izdaju priopćenje o namjeri povlačenja svojih vojnih postrojbi iz zone A Slobodnoga Teritorija Trsta (Dvostrana deklaracija od 08.10.1953.) kojim su privoljele talijansku stranu na postizanje kompromisnog rješenja, usprkos velikih prosvjeda lokalnog stanovništva u Trstu u studenom 1953.

Konačno je 5. listopada 1954. potpisan u Londonu Memorandum između Italije i Jugoslavije po kojem je, s manjim modifikacijama u općini Muggia, talijanskoj upravi dodijeljena Zona A, a cijela Zona B jugoslavenskoj upravi, što je operativno i provedeno listopada 1954. Konačni rasplet graničnog pitanja između Jugoslavije i Italije riješen je Ugovorom iz Osima (11.10.1975.), koji je označio kraj dvadesetogodišnjoj neizvjesnosti.

Nove granice na Sjevernom Jadranu (1991.-2013.)

Formiranje novih država na području Jugoslavije nakon 1991. godine nije rezultiralo promjenama granica s Republikom Italijom, odnosno Austrijskom Republikom, ali nastankom novih država međurepubličke granice postaju državne. Nažalost, granična crta između Hrvatske i Slovenije nije do kraja utvrđena, a dijelovi u Istri su predmet spora koji se rješava pred međunarodnim sudom, iako se zapravo radi o graničnoj crti utvrđenoj još 1954. godine.
Nove značajne promjene u odnosima između država sjevernog Jadrana vezane su za Europsku uniju, kojoj pripadaju Italija (članica od 1958. godine – Europska Ekonomska Zajednica), Austrija (od 1. siječnja 1995.) i Slovenija (od 1. svibnja 2004. godine).

Od 20. prosinca 2007., granica između Italije i Slovenije izgubila je karakter birokratskoga filtera (ukidanje carinskoga nadzora i uklanjanje većine današnjih prepreka na graničnim prijelazima (barijere, karaule, itd.).

Od 1. srpnja 2013. i Republika Hrvatska pridružuje se Europskoj uniji, čime sve granice država na sjevernome Jadranu postaju unutrašnje granice EU.