Foto: Marko Jukić, Učenik O.Š. Fran Franković, rad posebno pohvaljen na Foto natječaju “Drenova – pol ure nad rekun 2021.”
U V O D
Rijetki su mjesni odbori u Rijeci koji imaju dvije župe i dvije crkve kao Drenova. Zapravo tri crkve, jer je i kapela Svih Svetih u davnini dugo bila jedina crkva na Drenovi u kojoj se služila sveta misa. A kako ćemo vidjeti iz teksta, postojala je i četvrta.
Ima zanimljivih stvari u povijesti drenovskih sakralnih objekata. Namjera mi je bila na jednom mjestu ih zapisati i pohraniti da bi tako bili dostupni širem krugu ljudi. Pri tome prvenstveno mislim na Drenovčane koje su socijalne i poltičke prilike, ili bolje rečeno neprilike, rasule po svijetu i uvjerio sam se koliko žude za svakom riječju ili slikom iz rodnoga kraja.
Preslike dokumenata i fotografija iz fundusa su Državnoga arhiva Rijeka i digitalne zbirke Zavičajnoga muzeja Drenova.
KAPELA SVIH SVETIH
Najstariji od svih sakralnih objekata na Drenovi kapela je Svih Svetih na Obršu u području Centralnoga gradskog groblja, i služi za zadnji ispraćaj pokojnika.
U knjizi riječkoga povjesničara Ivana Koblera (1811. – 1896.) “Povijest Rijeke” u dijelu u kojem opisuje crkve tadašnjeg područja Rijeke, pod brojem 28 nalazimo sljedeće:
Kapela Svih Svetih. – Smještena je na Drenovskoj visoravni, prema Podbregu, a tu se zacijelo nalazila već u XVI. stoljeću.
Godine 1603. Catarina Koscich zavještala je ovoj kapeli 550 lira, a 1606. akvilejski patrijarh, u svojstvu nadpiskupa, naređuje Giovanniu Sandalichu da se ne upleće u upravljanje zemljištem ove kapele, budući da je za to nadležan samo riječki arhiđakon. Čini se kako ju je dotirao netko iz obitelji Sandalich, ali je skromna dotacija isčezla.
Ivan Kobler
U bilježnici “Strazza crediti” koju je drenovski trgovac Francesco Stefan, vlasnik nekadašnje butege i peknjice pul Benaši počeo voditi 23. lipnja 1888. g., na drugoj stranici nalazimo njegov vlastoručni zapis:
1890. 15/8 Našlo seje koliko crekvica od Sisvetih 3 sto i 15 let, pisao Fran Stefan
Francesco Stefan
Nažalost gospodin Fran nije naveo izvor, ali zahvaljujući njemu možemo vjerovati da je kapelica izgrađena davne 1575. godine.
U kapelici se vršilo bogoslužje, što ćemo kasnije vidjeti pri opisu crkve Majke Božje Karmelske i što je u neku ruku dokaz o postojanju Drenove kao naselja već više od 400 godina. Izgradnjom kapelice Gospe Karmelske 1628. i kasnije, crkve Gospe Karmelske 1847. godine, kapela gubi prvotnu namjenu i sve više propada. Došavši na Drenovu 1970. godine, tadašnji župnik mons. Gabrijel Bratina zalaže se za njezinu obnovu koja je 1977. godine i dovršena.
Kapela je, kao i sve crkve 1917. godine, ostala bez zvona koja su tada poskidana da bi se pretopila za ratne potrebe. Zvona koja su sada na kapeli i koja se oglašavaju pri ispraćaju pokojnika, izradio je drenovski obrtnik, ljevač Živko Golubovac u svojoj radionici u današnjoj ulici Ivana Žorža i na njima izlio svoje i ime monsignora Gabrijela Bratine. Po sjećanju mons. Gabrijela zvona su postavljena 1982. ili 83. godine.
Izgradnjom Centralnog gradskog groblja 1984. godine, kapelica počinje služiti pri posljednjem ispraćaju pokojnika.
Obnovljena je ponovo 2008. i premda vremešna, lijepo se uklopila u prostor groblja.
CRKVA BLAŽENE DJEVICE MARIJE S KARMELSKOG BRIJEGA
1. svibnja 1837. godine don Ivan Cvetko, do tada župni pomoćnik, postavljen je za župnika na Drenovi. Već sljedeće godine dao je sagraditi župni stan koji danas služi kao bivalište našem umirovljenom župniku, monsignoru Gabrijelu Bratini. U župnom stanu Ivan Cvetko okupljao je napredniju djecu Drenove i učio ih prvoj pismenosti.
Bogoslužje se tada, zadnjih 10 godina, vršilo u kapeli Svih Svetih na današnjem novom groblju, jer je kapelica Gospe Karmelske, sagrađena davne 1628. godine na mjestu župnog stana, bila u ruševnom stanju.
Zalaganjem Ivana Cvetka kod civilnih i crkvenih vlasti odobrena je 1847. godine izgradnja nove crkve. Zanimljiv je podatak da je crkva u vanjskim gabaritima sagrađena za svega 3 mjeseca i u njoj su se počele održavati svete mise. Posvećena je 24. rujna 1863. godine Blaženoj Djevici Mariji s Karmelskog brijega.
Zanimljive podatke o drenovskoj, najprije kapeli, a potom i crkvi Gospe Karmelske, prenosimo iz gore pomenute knjige Ivana Koblera u kojoj pod brojem 29 donosi sljedeće:
Župna crkva Sv. Marije s Karmelskog brijega. – Nekoć je bila kapela smještena na Drenovskoj visoravni i izgrađena na trošak supružnika Antonia i Marie Petrarolo, koji su tamo posjedovali kuću s vinogradom i šumu zvanu Paškvinovac. Kamen temeljac blagoslovio je 2. svibnja 1628. godine, senjski i modruški biskup Giovanni Agatich i tom su se prilikom njezini utemeljitelji obvezali konvertirati prihod od polovice njihove kuće u Rijeci kod Zborne crkve, za održavanje kapele i obavljanje bogoslužja. Oporukom iz 1639. temeljili su neotuđivo nasljedno dobro u korist obitelji Fiorini, uz obavezu održavanja kapele, no, fideikomis (povjerba) je ukinut 1742.
Ivan Kobler
Na ovome ću mjestu malo prekinuti citat iz Koblerove knjige da bih rekao par riječi o samoj kapelici. Naš vrli monsignor Gabrijel Bratina našao je pod kamenom uz sam stari Župni stan mjedenu pločicu koja je tamo postavljena 1628. godine pod kamen temeljac, kako je to Kobler i opisao.
Iz sljedećih slika koje pokazuju prozor s vanjske i unutrašnje strane na zapadnom zidu podrumske prostorije Župnoga stana, vidljivo je po obliku prozora da je to bio prozor na kapelici (a ne podruma što je danas), odnosno da je kapelica Gospe Karmelske o kojoj je riječ, bila upravo na tome mjestu.
Nastavak citata:
Kada je 1718. godine umro posljedni muški nasljednik Giovanni Battista Fiorini de Blühenberg, njegove su dvije kćerke, Franciska, supruga Giovannia Domenica Peria, te Maria, Giuseppea Antonia Svilocossia, podijelile očevo nasljedstvo. Zatim je Antonia, udovica Monaldi, kćerka gore spomenutih Peria oporučno ostavila godine 1756. svome rođaku arhiđakonu Svilocossiu posjed na Drenovi, uz obvezu održavanja i bogoslužja u kapeli. Nakon njegove smrti godine 1780., posjed i patronat pripali su arhiđakonu Periu, koji je dokumentom iz 1789. izjavio kako je on posljednji nasljednik ženske loze Fiorini, te da mu je tako dopušteno slobodno raspolaganje posjedom i patronatom, jer je Monaldieva u svojoj oporuci ograničila posjedovanje dobara i patronata samo na članove obitelji.
Arhiđakon de Peri, koji je umro 1810. godine, oporukom iz 1807., ostavio je posjed na Drenovi, uz iste obveze, svom praunuku Francesku de Terzyu.
Već 1789. na Drenovi je utemeljena Kapelanija, čije je središte bila ova kapela, a prvi je kapelan bio kanonik Munier, no kada je nakon godine dana ona ukinuta, uvaženi Kaptol ponovo je preuzeo duhovnu skrb.
Dne 3. rujna 1836. godine Gradsko vijeće je odlučilo osnovati župni dvor na Drenovi, što je Biskupija odobrila u studenome iste godin, tako da je 1. svibnja svećenik don Giovanni Cvetko, do tada župni pomoćnik u Delnicama, izabran za župnika na Drenovi.
Tijekom sređivanja prihoda za održavanje kulta, pokrovitelj Francesko de Terzy, tada gradski kancelar, vinkulirao je iznos od 500 forinti u korist ove kapele.
Malo kasnije ustanovilo se kako zbog svoje slabe građe kapela neće dugo izdržati. Zato je 1846. godine odlučeno sagraditi prostraniju crkvu sa svotom od 2.367 forinta. Kapela je srušena, a 24. rujna 1863. biskup je istom posvetom Bl. Djevici Mariji s Karmelskog brijega posvetio novu crkvu.
Ivan Kobler
Dodat ću ovdje podatke iz pera Marina Štefana u “Drenovskom listu” br. 18:
Tako je 10.svibnja 1847.g. blagoslovljen kamen temeljac nove crkve, da bi već 22. studenog iste godine i blagoslovljen do tada izgrađeni dio, kako bi se liturgija mogla služiti. Crkva je zgotovljena i svečano posvećena 24.rujna 1863. godine po senjsko-modruškom biskupu dr. Vjenceslavu Šoiću.
Marino Štefan
Dokument o tome s potpisom župnika Ivana Cvetka nalazimo u Župnoj knjizi naslovljenoj Liber insertionis historiae neorectae Parochiae Drenovensis ab anno 1887. (Knjiga dodataka povijesti novoosnovane župe Drenova od godine 1887.)
U gore spomenutoj župnoj knjizi koja se vodi u crkvi, mogu se naći mnoge zanimljivosti vezane uz izgled i opremanje crkve.
Tako je župnik Izidor Gudac zapisao kako je u kolovozu 1903. godine dovršen zvonik na crkvi kojeg ja dao izgraditi riječki Magistrat, a izgradnja je povjerena drenovskom građevnom poduzetniku Linu Kučiću. A umjesto zvonika – kako je duhovito zapisao velečasni Gudac – Do onda mogo si vidjet na crkvenome krovu ko oveći golubinjak – a u njemu zvonove.
Nalazimo i zanimljiv zapis velečasnog Gudca da je 18. veljače 1906. upriličena kolaudacija novih crkvenih orgulja koje je izradio Pietro Bassani iz Venecije, međutim, kako kaže, nije ih imao tko svirati. Tek 1916. godine drenovska crkva dobiva stalnoga orguljaša kada je Fran Blažić Jurov – mlađi, na poticaj župnika Mate Polića, završio nauk kod riječkog organiste Josipa Vidriha.
Tražeći na Internetu podatke o crkvi naišao sam i na zanimljiv, premda rekao bih, malo idealiziran prikaz iz 1856. godine (slika gore), gdje se vidi crkva, župni dvor i “Stara škola” u prvom svom obliku koja je 1913. dograđena do veličine današnje zgrade.
Na donjoj, nešto novijoj, skici vidi se i šterna, prilazne stepenice koje postoje i danas i kuća Lina Kučića u kojoj je godinama bila prodavaona – Linotova butega i koje danas nema, već je na njenom mjestu zgrada koju Drenovčani zovu “Lepa Brena”.
Zanimljiva je i priča o zvonima na drenovskim crkvama starijeg doba. U do sada često spominjanoj Župnoj knjizi, još 1917. godine, župnik Mate Polić zapisao je pod naslovom Zvonovi između ostalog:
Vojničko ministarstvo rekviriralo je u ratne svrhe zvonove, te odlučeno da se poštede zvonovi historijske vrijednosti i po jedan zvon za vjersku porabu. Dne 29. ožujka 1917, bijahu skinuti po zakupniku Togunjcu iz Krasice slijedeći zvonovi:
Mate Polić
Župnik Polić detaljno opisuje dva zvona (težinu, ugravirane tekstove i figure) koja su skinuta s zvonika crkve Gospe Karmelske kao i dva na kapeli Svih Svetih i navodi zanimljiv detalj iz crkve Gospe Karmelske:
Ovi zvonovi bili su kroz prozor zvonika bačeni, ali se ni jedan nije razbio… Najmanjega ostaviše za vjersku uporabu. I ovoga napokon oduzeše god. 1917. u mjesecu listopadu
Mate Polić
Na crkvi Gospe Karmelske danas su dva zvona: veliko od godine 1947., težine 350 kg koje je izradila firma Kvirin Lebiš iz Zagreba i malo, težine 82 kg izrađeno 1924. godine u firmi Salio A. Blažina iz Zagreba.
Crkva je uz najnužnije održavanje građevine odolijevala vremenu sve do 2001. godine kad je započeta ozbiljnija rekonstrukcija.
Na sljedećim slikama vidi se unutrašnjost crkve prije preuređenja ,gdje se vidi i lijepi kristalni luster koji je, nepažnjom, nažalost uništen tijekom dogradnje crkve.
Početak rekonstrukcije vlč. Gabrijel Bratina ovako je opisao u Župnoj knjizi: Što se dogodilo 1. listopada 2001.? Počela se rušiti župna crkva, ali zato da se dogradi!
“Novi list” od 16. srpnja 2003. donio je članak pod naslovom Crkva izgrađena prilozima vjernika iz kojeg je i prikazana slika crkve u toku rekonstrukcije .
Iste te godine 2003.,u lipnju papa Ivan Pavao II. posjetio je Hrvatsku i Rijeku. Tim povodom na kameni postament ispred crkve postavljen je kip Djevice Marije i ploča s prigodnim natpisom.
Nekoliko godina kasnije, tj. 2006. nastavljeno je s radovima na proširenju i dogradnji crkve, čime cijeli kompleks poprima današnji izgled. Dograđenim dijelom dobiven je pastoralni centar sa svim potrebnim sadržajima koji pružaju mogućnost za kvalitetno obavljanje pastoralnog rada.
CRKVA SVETOGA JURJA
Izvor: Vlč. Nikica Jurić, 70 godina Župe Sv. Jurja mučenik na Gornjoj Drenovi, “Drenovski list” br. 16”
Rimskim sporazumom od 1924. godine razdvojena je Drenova na Gornju i Donju. Tim razgraničenjem gornji dio Drenove, Podbreg, Kablari, Lopača, Grohovo ostali su bez crkve, groblja i škole.
Tek godine 1931. pristupa se gradnji sakralnog objekta: buduće župne crkve.
Uporedo s crkvom gradio se župni stan koji je iste godine i dovršen. Crkva se intenzivno gradila te i sljedeće godine, ali je potpuno dovršena tek 6. kolovoza 1939. godine kad ju je blagoslovio dekan Anton Košir, župnik u Svetom Mateju. Prije toga, iste godine, 23. travnja, dekretom Senjsko-modruškog biskupskog ordinarijata u Senju osnovana je župa Svetoga Jurja Mučenika na Gornjoj Drenovi.
U novoosnovanu župu spadaju: mjesto Drenova i sela Benaši, Brdo, Grohovo, Kablari, Lopača, Mugarić, Patersko i Podbreg.
Crkva je sagrađena doprinosom i brigom Hrvatske banske vlasti u Zagrebu koja je snosila sve troškove izgradnje. Sagrađena je iz armiranog betona s kamenim zidom u starohrvatskom stilu. Dužina građevine je oko 16, a širina 11 metara. Glavni oltar je od kamena s reljefnom slikom sv. Jurja iznad svetohraništa. Oltar je postavljen 26. travnja 1937. godine. Zvono posvećeno sv. Jurju težine 192 kilograma, saliveno je u Zagrebu u firmi „Kvirin Lebiš“. Nabavljeno je 1933. godine, a posvetio ga je tadašnji pomoćni biskup zagrebački Švicarac Franz Salis – Sevis koji je, kasnije, nakon hapšenja kardinala Alojzija Stepinca, vodio zagrebačku nadbiskupiju.
Tijekom i nakon 2. svj. rata, župni stan je služio i u vojne svrhe, tako da je tu bila i njemačka vojna komanda, a poslije rata pravo raspolaganja uzurpirala je Stambena zajednica Rijeka.
Tek 1961. godine vraćeno je pravo vlasništva župi, ali kao nekretnina župe Sv. Matej (Viškovo) iz koje je bio vlč. Marijan Dujmović, tadašnji upravitelj župe Sv. Jurja.Župna crkva sv. Jurja u više je navrata obnavljana i sanirana: od 1969. do 1971., zvonik je saniran 1975., a krov 1985. godine. Radovi na održavanju i obnovi crkve nastavljeni su i dalje kao što je vidljivo na slici iz 1991. godine
Zalaganjem višegodišnjeg voditelja župe vlč. Nikice Jurića potpuno su obnovljeni i župni stan i crkva koja danas izgleda ovako
KAPELA NA VELOM VRHU
Izvor: Marino Štefan, Iskrice iz drenovske povijesti – kapela ili spomenik neznanom junaku na Velom vrhu, “Drenovski list” br. 19
U dnevnim novinama LA VEDETTA D’ITALIA koje su u Rijeci izlazile početkom drugog svjetskog rata u brojevima od 5, 11 i 12. listopada 1941. zapisano je svjedočanstvo o pripremi i otvaranju kapele na Velom vrhu (talijanski Monte Lesco) i to na dan Sv.Martina,11. studenog 1941. godine.
Kapelu je blagoslovio vojni ordinarij mons. Bartolomasi, u društvu s vojnim kapelanom Giussepeom Raimondijem. Izgrađena je radom samih graničara i vojnika XXVIII. sektora talijanske vojske (to su bili vojnici iz sjeverne Italije, uglavnom iz Bresce i Bergama). Izgradnja i posveta bila je u ime Italije, kao simbol na travanjsku pobjedu (misli se na okončanje Travanjskog rata između sila osovine i kraljevine Jugoslavije od 6. do 17. travnja 1941.) i oslobođenja ovoga kraja od srpske tiranije kako to kaže isti izvor od 5. studenog 1941., str.3: “…che il nome d’Italia suoni come simbolo di Vittoria e di civitta’ in una terra da lunghi anni soggiogata dalla tirannia serba”. Kapela je dobila i svoju zaštitu u imenu Majke Božje od stražara na granici!
Izgrađena je na najvišoj koti Velog vrha, brda iznad Drenove, na nadmorskoj visini od 439 metara. Godine gradnje odredile su neoklasicističku arhitekturu 30-tih i 40-tih godina prošlog stoljeća. Kapela ima izbačenu apsidu (za oko 1 m) i preslicu nad ulaznim pročeljem, interesantno, bez zvona. U preslici se nalazi kameni reljef Majke Božje, koja u rukama drži dvije crkve: trsatsku i kozalsku. Kapela ima veliki lučni ulaz na kojem su izvorno, bila samo željezna vrata iz metalnih profila, vizualno providna (što bi bilo bolje da je ostalo i tijekom obnove, bez ostakljenja). Kapela se koristila sve do 8.rujna 1943. (do kapitulacije Italije), od kada je napuštena i prepuštena propadanju.Tijekom poraća, od 1945. nadalje, nitko o njoj nije vodio brigu, tako da je građevina progresivno propadala. Djelomično i zbog toga što je i u vrijeme izgradnje, ali i kasnije, taj prostor bio u vojnoj zoni i nije bilo dozvoljeno izvoditi nikakve radove u istome, bez suglasnosti vojnih vlasti. Pučanstvo Drenove, u doba Italije, moglo je biti tamo samo na dan otvaranja kapele, što također svjedoči o karakteru građevine.
Takvo je stanje propadanja potrajalo sve do druge polovice 90-ih godina prošlog stoljeća, kada je krenula spontana obnova koja je podrazumijevala cjelovitu sanaciju zgrade s novim krovištem i krovom, žbukanjem i bojanjem ziđa, fasadu te opločenje poda. Ugrađena je i crna bravarija (dva bočna prozora i ulazna metalna vrata po uzoru na nekadašnja, u početku postavljena bez ostakljenja, kasnije, mimo volje projektanta sanacije, ostakljena). Unutrašnjost apside oslikao je ruski umjetnik Aleksandar Zvjagin, dok je kameni reljef u preslici restaurirao akademski kipar Zlatko Kutnjak.
Nedugo nakon obnove, okoliš kapele doživio je još i dodatno “oplemenjivanje vanjskog prostora” u neposrednoj blizini, za koji su uradak interes pokazale i komunalne službe Grada Rijeke. Izdano je i rješenje o uklanjanju, ali …. još ništa.
Kapelica na Lokvi
Danas više ne postoji. Sagrađena je 1883. godine, ali je 1960. kada se je širila cesta, današnji Drenovski put, morala biti srušena.
Sačuvana je, i u novopodignuti suhozid uz cestu, ugrađena kamena ploča s kapelice na kojoj je uklesano:
ISUS I MARIJA BILA
NAŠA DOBRA KUMPA
NIA UČINJENO bI 1883
KAPELICA NA VRH REBRE
Na kapelici na vrh Rebre stoji godina 1913. Svatko bi pomislio da je to godina kada je kapelica izgrađena. No, da to nije baš tako uvjerio sam se kad mi je naš vrli velečasni Gabrijel, u već spomenutoj Župnoj knjizi, pokazao zapis pod naslovom „Nova kapelica na vrhu Rebre“ kojeg je 9. rujna 1913. godine zapisao tadašnji drenovski župnik Mate Polić. Evo tog zapisa doslovce prepisanog:
Nova kapelica na vrhu Rebre
Na vrhuncu brežuljka t.zv. „Rebre“ obstojalo je razpelo, koje je dao podignuti pok. Francik Kucich (d. Škripalo) u znak poklonu Propetom Spasitelju i bl. Djevici Mariji od Milosti na Trsatu. Zub vremena djelovao na pomenuto razpelo, kojega je napokon g. 1912. bura, koja ondje dobrahno duva, skršila i o kamenje razlupala. Nije preostalo drugo, već da se podigne novo razpelo.
Nekoji župljani, naročito Anton Franković i Iginio Superina, odlučiše da se podigne kapelica, koja će donekle štititi razpelo od bure i nevremena. Odmah se dadoše ova dvojica na sabiranje milodara, te sakupiše na Dolnjoj Drenovi i na Pulcu svotu od 139 Kr. 28 fil., a željezni križ darovao g. Mate Petrich, kapomakinista kod pomorske oblasti na Rijeci. S ovom sakupljenom svotom započeše gradnju kapelice, dobivši prije dozvolu od gradjevnoga ureda, te radeći nekoji badava nekoliko dana, napokon bi sagradjena, a g. Venceslav Cergnar dirigente ovomjesne škole, dao istu bojati.
Dne 7. rujna 1913. bude ista dozvolom preč. bisk. Ordinarijata u Senju blagoslovljena. Iz župne crkve pošlo se procesijom do kapelice, gdje se obavio najprije blagoslov križa, zatim bila prigodna propovijed i napokon pjevana sv. misa. Narod je za tu zgodu kapelicu krasno dekorirao sa cvijećem i zastavama, a blagoslov se obavio uz pucnjavu mužara. Trošak oko gradnje iznosio lih 138 Kr. 56 fil., a to zato, jer su neki župljani badava radili i materijala za gradnju darovali. Popis dohodka i izdatka nalazi se u pohrani u župnome arhivu. Procjenjena bi kapelica na 500 Kr.
Drenova, dne 9. rujna 1913.
Mate Polić, župnik
Pokazalo se, eto, da je kapelica 1913. godine postavljena na mjestu gdje je već dugo bilo drveno raspelo: Ne zna se točno kad je postavljeno, mons. Bratina smatra da je to bilo 1890. Posvećeno je i bl. Djevici Mariji na Trsatu s toga što se nekad s tog mjesta vidjelo Svetište na Trsatu. Danas se to od novosagrađenih kuća i naraslog zelenila više ne vidi. Prekrasni željezni križ koji se spominje u tekstu i vidi na slici iz doba prije 2. Svjetskog rata uništen je poslije rata zbog ideoloških previranja u to doba.
Sada se kapelica redovito održava. Velečasni Gabrijel ispričao mi je kako je u kapelicu ugradio kameni reljef izrađen u Italiji, ali su ga ubrzo neodgovorni pojedinci „pajserom“ srušili, kojom prilikom je znatno oštećen. Reljef je popravljen (vidi sliku) i čeka da se ponovo postavi na mjesto sadašnjeg raspela kojeg vidite na slici kapelice danas, nakon što je obnovljena 2008. godine.
KAPELA NA STAROM GROBLJU DRENOVA
Godine 1903. izgrađeno je Staro groblje Drenova. U sklopu groblja izgrađen je srednji dio današnje kapelice. U to doba i godinama kasnije pogrebi su se kretali iz crkve, a izgrađeni objekt služio je u slučaju kad se za pokojnika nije služila misa, kao na primjer kod samoubica ili u slučaju smrti od kakve zarazne bolesti. Po kazivanju monsignora Bratine u građevini je bio postavljen masivni kameni stol na kojem se mogla vršiti i obdukcija pokojnika. Godine 2000. produžena je na južnoj strani a na sjevernoj je izgrađena nadstrešnica tako da od tada pogrebi više ne kreću iz crkve već iz kapelice.
DVIJE KAPELICE U KABLARIMA
Prva kapelica “Na Franiću” na početku je sela uz samu cestu. Nažalost dosta je zapuštenai bila bi zaista šteta da propadne.
Druga je u središtu sela, uz staru komunjsku šternu. Održava se utoliko što je netko s vremena na vrijeme oboja.
Nitko, pa ni najstariji mještani ne zna kada su sagrađene. Jednostavno svi kažu: “Kapelice su od vavek tu”.
KAPELICA NA LUBANJSKOM USPONU
U suhozid uz Lubanjski uspon uzidana je davne nepoznate godine lijepa kapelica. Stariji mještani pričaju kako su tu zastajale grobničke mlekarice da bi se pomolile na svom putu prema Rijeci. U to doba, od tog mjesta put je skretao prema današnjem Orešju da bi kod Majstoroveh izbijao na današnji Drenovski put.
Kapelicu je 2006. vlastitim trudom i sredstvima obnovio gospodin Ivan Franković s Lokve.
KAPELICA U GROHOVU
Sagradili su je mještani Grohova 2000. godine na inicijativu i osobnim zalaganjem Grohovčana Ivana Marića.
U kapelici župnik župe Svetoga Jurja u koju spada i Grohovo, svake godine na Dan Grohova (prva nedjelja iza Vele Gospe), održava svetu misu.
KAPELICA DJEVICE SIROMAŠNIH
Kapelica ili grota (špilja) lijevo od crkve svetoga Jurja čuva lik Djevice siromašnih iz Banneuxa u Belgiji gdje se 1933. godine prikazala jednoj djevojčici.
Kip Djevice siromašnih dobila je Drenovčanka Ljiljana Marić u Belgiji i 1995. godine dala sagraditi kapelicu u kojoj je kip pohranjen.
KRIŽ PUL BENAŠI
Na starom zidu, na raskršću Drenovskoga puta i Ulice Bruna Francetića, pul Benaši, već preko 120 godina stoji drveni križ s raspelom na postolju od klesanog kamena i uklesanom godinom izgradnje 1899.
Križ je zaštićen, za ono doba, karakterističnom limenom oblogom.
KRIŽ POKRAJ CRKVE SVETOGA JURJA
U perivoju između crkve Svetoga Jurja i Ulice svetoga Jurja na postolju od zidanog kamena stoji drveni križ s raspelom.
Slično kao i stari križ na Benašima zaštićen je limenim krovom. Na križu je urezana godina 1983. kada je, za vrijeme službovanja vlč. Berislava Humskog, i postavljen.
KRIŽ NA BRDU UZ ULICU SVETOGA JURJA
Na Brdu, uz samu Ulicu Svetoga Jurja postavljen je drveni križ s raspelom podignut na zidanom kamenom postolju.
Dala ga je postaviti Drenovčanka Milena Polonijo i nosi urezan datum postavljanja 10. 6. 2001.
KRIŽ U ULICI IVANA ŽORŽA
Kao što stoji u natpisu na mramornoj ploči, križ je postavio Mate Sikavica 2012. godine, kao prvi stanovnik ulice.
Ova tvrdnja baš i ne stoji, znajući da je taj dio Drenove i prije bio naseljen. No, prepustimo gosp. Sikavici da zadrži svoje mišljenje i prihvatimo njegov doprinos obogaćenju vjerskih simbola na Drenovi,
RASPELO NA LUBANJU
Od 1903. g. pa do konca 2. svjetskog rata postojao je na Lubanju, na početku stare ceste prema Lopači, veliki željezi križ s raspelom koji je srušen, po svemu sudeći, iz ideoloških razloga. Mnogi stariji Drenovčani to ne znaju, ali dokumentacija iz digitalne zbirke muzeja i nedavno pronađeni kip Isusa sa raspela dokaz su njegovog postojanja.
28. ožujka 1903. uputio je tadašnji drenovski župnik Antun Ladić dopis Biskupskom Ordinarijatu Senjsko Modruškom u kojem moli da se odobri blagoslov raspela i u tom povodu održi misa na otvorenom. U dopisu piše;
Prečasni Ordinarijate!
Milodarima Drenovskog puka nabavilo se je lijepo veliko željezno propelo, koje bi se po želji župljana imalo postaviti na vrhu brijega Lubanja, koji gospoduje nad cijelom župom j preko kojega prolazi na Rijeku narod malne iz cijele župe jelenjske. Želja je cijelog puka a i moja, da se blagoslov ovog propela obavi čim svečanije. Stoga bih se uslobodio umoliti prečasni Ordinarijat, da bi mi prigodom ove svečanosti koja bi se imala obaviti slijedeće nedjelje (cvijetnica) osim svečanog blagoslova propela izvolio dozvoliti, da bi se uz prigodnu propovijed mogla u slučaju povoljnog vremena služiti sv. misa pod vedrim nebom pred onim propelom. Držim da bi to mngo doprinijelo, da se u ovom puku koji je većinom zaposlen u pokvarenom gradu, gdje mu mnogi nastoje oteti vjeru u raspetoga Krista, učvrsti štovanje sv. križa Isusova i ukrijepi stalnost u ispovijedanju sv. vjere. Ako pak preč. Ordinarijat nebi našao za shodno, da se gore služi sv. misa, molim da mi izvoli podijeliti dozvolu, da mogu svečano blagosloviti raspelo.
Drenova 28. III. 903.
Antun Ladić
31. ožujka Biskupski Ordinarijat poslao je dopis kojim se molba župnika Ladića odobrava. Nažalost ne znamo točan datum kada je blagoslov izvršen, ali svakako možemo računati da je to bila 1903. godina. Raspelo je i označeno na karti s konca 30ih godina prošloga stoljeća
Nakon mnogo godina, nedavno je u konobi kuće Alenke Franković pronađen kip Isusa od lijevanog željeza (nažalost oštećen), visok oko 80 cm, koji je bio postavljen na raspelo iz 1903.g.
Na koncu želim se zahvaliti:
- Mons. Gabrijelu Bratini na nesebičnoj pomoći i pružanju dragocjenih podataka koji su mi itekako pomogli pri sastavljanju ovog teksta
- Vlč. Nikici Juriću i gospodinu Marinu Štefanu čijie sam napise u “Drenovskom listu” koristio
- Vlč. Marijanu Benkoviću što mi je dozvolio uvid u Župnu knjigu koja je neiscrpni izvor mnogih zbivanja iz prošlosti Drenove.
- Osoblju Državnoga arhiva Rijeka na stručnoj pomoći prilikom pretraživanja dokumentacije
Izvori:
- Digitalna arhiva Zavičajnog muzeja Drenove
- Državni arhiv Rijeka
- Giovanni Kobler: Povijest Rijeke, knjiga prva (Preluk, Opatija,1995.)
- Bilježnica Strazza crediti drenovskoga trgovca Francesca Stefana
- Župna knjiga: “ Liber insertionis historiae neorectae Parochiae Drenovensis ab anno 1887.”
- Glasilo MO Drenova Drenovski list
Autorski tekst je izvorno objavljen u DOMETIMA broj I.-IV. iz 2019. godine
DOMETI smotra su Ogranka Matce hrvatske u Rijeci