Ako iz pravca grada Drenovskim putem idete prema crkvi, kod kafića „Romano“ lijevo se odvaja Ulica Stanka Frankovića koja sijekući Ulicu Ivana Žorža produžava sve do Žminjske. U ovoj vrlo prometnoj ulici Dječji je vrtić, market „Brodokomerca“, prodavaona namještaja i, zanimljivo, dva frizerska salona!
Stanko Franković po kome ova važna ulica nosi ime rođen je 8. rujna 1919. na Drenovi kao deveto od desetero djece Ivana Frankovića i Marije rođene Štefan i nećak profesora Frana Frankovića. Vrlo rano, već početkom 1942. godine priključio se oslobodilačkom pokretu kao i mnogi mladi Drenovčani.
U „Zborniku Kastavštine“ br. 1 iz 1978. g. Vilim Štefan u tekstu „Mladi Kastavštine u Narodnoj revoluciji“, između ostaloga, navodi:
Skojevska grupa Drenova:
Vilim Štefan, Valter Francetić, Bruno Francetić, Stanko Franković,Vence Mihić i Stanko Hlača.
Sergio Turconi, jedno od najpouzdanijih i najuglednijih imena kojima se riječka talijanska zajednica mogla pohvaliti na polju književne kritike rođen je u mjestu Caronno Petrusella u okolici grada Varesea 1928. godine, a umro je na Drenovi 2019. godine . U Rijeku je stigao u drugoj polovici 1946. kako bi sudjelovao u izgradnji socijalizma u društvu sa Alessandrom Damianiem i Giacomom Scottiem. Sva trojica su došla iz Italije, u kratkim razmacima jedni od drugih i iz različitih regija, i sva trojica su počela raditi u EDIT publikacijama, počevši od “La Voce del Popolo“, gdje je Turconi bio prvi urednik, a kasnije i drugih publikacija. Turconi je oduvijek bio uključen u kulturni sektor uglavnom kao književni i povijesni kritičar književnosti.
Promotor tromjesečnika za kulturu”La Battana”
Treba ga pamtiti i kao promotora, zajedno s Lucianom Giuricinom, dvotjednika “Via Giovanili” i tromjesečnika za kulturu “La Battana“, čiji je od 1964. do 1989. bio glavni urednik zajedno s Erosom Sequijem i Luciferom Martiniem. Ostao je vezan za Zajednicu Talijana i kada je početkom 1960-ih otišao iz Rijeke u Beograd, gdje je bio dopisnik “La Voce” i gdje je diplomirao i doktorirao disertacijom “Talijanska neorealistička poezija “ (1970.). Kasnije je bio predavač na Katedri za talijanistiku Filološkog fakulteta Sveučilišta u glavnom gradu Jugoslavije, na toj funkciji do umirovljenja 1997. Dugi niz godina putovao je između Beograda i Istre, dajući vrijedan doprinos stvaranje novih stranica književnosti Talijana ovih zemalja. Iz Beograda se 2014. vratio u Rijeku na Drenovu gdje je proveo posljednje godine života.
Desetljećima je bio angažiran s “La Battanom” u organizaciji skupova književnika na međunarodnoj razini i za to vrijeme radio na opstanku i rastu književnosti u redovima Talijanske zajednice Istre i Kvarnera. Bio je, zajedno s Giacomom Scottijem, posljednji preživjeli iz druge generacije naših književnika. Nakon Ramousa, Sequija i Martinija, trojice talijanskog podrijetla, Turconi je bio prvi u triju koji je također uključivao Damianija i Scottija.
Opredjeljenje za afirmaciju talijanske literature (CNI)
Ne postoji periodično objavljivanje EDIT-a, od dnevnih novina do časopisa koji su ušli u njegovu povijest, na čijim se stranicama ne susreću Turconijevi tekstovi. Ne treba zaboraviti njegovu važnu ulogu na međunarodnim konferencijama kritičara i povjesničara književnosti za afirmaciju književnog stvaralaštva CNI-a.
Turconi je oduvijek davao prednost književnoj kritici i esejistici u odnosu na svoje umjetničko djelovanje. Njegova glavna istraživanja su studija o neorealističkoj kinematografiji (“Neorealizam”, Nolit, Beograd, 1961.) i književna kritika pod naslovom “Talijanska neorealistička poezija” (Mursia, Milano, 1977.). Samo nekoliko puta posvetio se književnosti osobnim spisima. Među njegovim esejima vrijedi istaknuti “Književnost Talijana u Jugoslaviji i njezinih iseljenika”, u “Književnosti emigracije” (priredio Jean-Jacques Marchand, Izdanja zaklade Giovanni Agnelli, Torino, 1991.). Sergio Turconi je u ovom tekstu ponovno potvrdio temeljnu povijesnu ulogu prve generacije književnika sunarodnjaka, prenijetu na one nove generacije.
Glavna ulica drenovskog novog naselja je ulica Braće Hlača. Proteže se od raskršća s Drenovskim putem kod Društvenog centra Drenova („Granica“ kako su je zvali stari Drenovčani) do raskršća s ulicom Ivana Žorža kod drenovske ambulante. U nastavku produžava se u novoizgrađenu tzv. cestu A i na taj način postala je prometna žila kucavica Drenove, jer je na sebe preuzela nekadašnju ulogu Drenovskog puta u povezivanju Drenove s gradskim središtem i grada s centralnim gradskim grobljem.
Ulica Braće Hlača
Želja mi je upoznati stanovnike Drenove, a pogotovo mlađe i novopridošle (stariji drenovčani to mahom znaju), tko i što su bili braća Hlača po kojima je ulica dobila ime.
Kablari, kuća Peršićevih. Slijeva Libero Kukuljan, Franjo Peršić (harmonika), Stanko Hlača, otraga Josip Hlača i Bruno Francetić. Prije drugog svjetskog rata.
Poslužit ću se pri tome člankom Vilima Štefana “Sjećanja na revolucionarni radnički i omladinski pokret Drenove“ iz knjige “Drenova – školstvo i povijesni razvoj“ (Rijeka,1987.).
Već prije Hitlerovog napada na tadašnju Jugoslaviju 6. travnja 1941., talijanske vlasti počele su pripreme za rat i da bi zaštitile svoje državljane, stanovnike Donje Drenove, evakuirali su ih vlakom i autobusima u sjevernu Italiju. Gornju Drenovu je ubrzo, već par dana iza početka rata, okupirala talijanska vojska pa je tako Drenova nakon 17 godina kakve-takve slobode, ponovo pala pod talijansku okupaciju.
Jugoslavanska vojska nije pružila otpor, kralj je pobjegao u inozemstvo, Pavelić je sporazumom s Mussolinijem predao Italiji pola Hrvatske, Hitler je sa SSSR-om sklopio pakt o nenapadanju. U takvim uvjetima među narodom Drenove, a pogotovo među mladima, odgojenim u nacionalnom i antifašističkom duhu nastala je malodušnost i nesnalaženje. No ne zadugo. Već početkom srpnja osnovana je prva skojevska jedinica mladih Drenovčana iz koje se regrutiraju i prvi borci u partizanskim jedinicama.
Jedan od njih bio je i prvi od braće Stanko Hlača, koji je poginuo 15. rujna 1942. na Modrušu u borbi s ustašama. Kao odmazdu za sve veći odlazak u partizane, okupator je kažnjavao i nedužne ljude pa je tako 6. lipnja 1942. kod Banovog Križa blizu Kastva strijeljano dvanestoro mladića među kojima i Josip Hlača, drugi od braće. U Drenovu su 1. siječnja 1945. prodrli četnici, hapsili su i predavali Nijemcima sve sumnjive ljude. Tako je i treći i najmlađi od braće Vjenceslav Hlača, dospio u logor Risiera (Rižarna) kraj Trsta gdje je završio u krematoriju.
Vilim Štefan ovako piše:
Bila je to teška tragedija za tu obitelj, a i za sve Drenovčane. Jadni Martin (otac) imao je tri kršna i stasita sina. Jednog (Pepeta) su Talijani strijeljali kod Banovog križa, najstariji sin Stanko poginuo je u borbi s ustašama, a najmlađi Vence, odbornik Drenove, kao žrtva četnika.
Rodna kuća braće Hlala, Kablarska cesta 36Nadgrobni spomenik na groblju Gornja Drenova
Drenova i Drenovčani, čuvajući uspomenu na trojicu mladih domoljuba, dali su po njima ime jednoj od glavnih ulica u svome mjestu.
Ako iz pravca Škurinja od raskršća kod škole krenete Ulicom Braće Hlača, prva ulica lijevo je Ulica Ružice Mihić. Započinje kod dječjeg igrališta nad nekadašnjim skloništem, a završava stepenicama koje vode na veliko parkiralište kod Centralnog gradskog groblja. Ova tiha, drvoredom ukrašena ulica s pravom nosi nježno žensko ime Drenovčanke Ružice Mihić.
Ulica Ružice Mihić
Intervju
Kako povremeno u našem listu objavljujemo napise o našim ulicama, odlučio sam se ovaj put za ovu, budući da poznam Ružičinog brata, gospodina Atilija Mihića. Na moju molbu rado je pristao na razgovor o svojoj sestri.
Recite mi za početak par riječi o vašoj obitelji. Gdje ste živjeli?
Ružica je najstarije, a ja najmlađe dijete od nas sedmero koliko su ih imali naši roditelji. Rođena je 18. listopada 1921., a ja 1939. godine, tako da je među nama punih 18 godina razlike.
Živjeli smo u našoj kući u zaseoku Tonići u današnjoj Ulici Bruna Francetića.
Obzirom na veliku razliku u godinama ne znam puno o njezinom životu u mladosti. Znam da je išla u školu na Donjoj Drenovi koja je od Rimskog ugovora 1924. god. pripala Italiji pa je i škola, kao i sve škole tada u Rijeci, bila talijanska. Tonići su pripadali tadašnjoj Jugoslaviji, no u to doba Gornja Drenova nije imala škole. Kasnije je završila kurs za šilicu. Po pričanju roditelja znam da se trebala i zaposliti, ali je rat prekinuo sve. I sad imam njezinu radnu knjižicu, ali bez i jednog dana radnog staža.
Kao što kažete počeo je rat. Kako i kada se Ružica uključila?
Drenova je u početku rata imala dva čovjeka koji su bili borci-partizani od samog početka rata: moj brat Venceslav Vence Mihić, dvije godine mlađi od Ružice i Vilim Štefan koji su bili nosioci i pokretači otpora na Drenovi. Postupno su mnogi muškarci s Drenove otišli u šumu u partizane. Žene su ostale i postale nosioci terenskog rada.
U “Kastavskom zborniku” br. 1 iz 1978 godine u članku “Žene Kastavštine u NOB-i 1941-1942. god.” autorice Milke Milenić-Nežić piše:
Ružica Mihić iz Drenove član je SKOJ-a, zatim i član KPJ. Njezina je aktivnost svestrana. Donosi i dijeli štampu, sakuplja i nosi hranu, dovodi na vezu nove borce, odlazi preko granice, radi s omladinom i ženama.. . . . Tako je radila sve do siječnja 1945. godine, kad je hapse četnici, muče i zlostavljaju i nakon toga predaju Nijemcima. Odvedena je u neki koncentracioni logor i nije se više vratila.
Ružica se aktivno uključila u pokret otpora vrlo rano, već 1942. god. na nagovor svoga brata Venceta i radila je aktivno na terenu baš kao što piše u navedenom članku. Moram reći da je bila prva žena sekretar SKOJ-a.
Možete li se prisjetiti kako je došlo do toga da je uhapšena?
Točno znam i sjećam se svakog detalja iako sa imao tek 5 godina. Godine 1944. jedan mladi borac, partizan s Drenove bio je ranjen i došao je kući na oporavak. Četnici, koji su se tada već povlačili prema zapadu, našli su ga ranjenoga, na mukama je progovorio i rekao neka imena. U velikoj raciji od Benaši do Kablari zarobili su dvadesetak starijih ljudi. Među njima je bila i jedna žena koja je prokazala moju sestru. Ružica, znajući da je u opasnosti spavala je u Kučićima kod svoje tete.
Upravo na dan Vilije Božje 1944., ujutro je došla doma kad se pojavila grupa četnika s kojima je bila i žena koju sam spomenuo i rekla: “To je Ružica Mihić koju tražite.” Naredili su joj da se spremi. Kao sad se sjećam: ušla je u “kamarin” da se obuče, dva četnika za njom. Jedan od njih nabusito joj je naredio : “Ajde požuri, požuri”, dok je drugi rekao: “Pusti ženu da se obuče jer ide u nepoznato”. Hoću reći da je i među njima bilo ljudi.
Četnici su je predali Nijemcima koji su je odveli u Sveti Matej, poslije toga na Trsat pa u zatvor u Via Romi. Početkom veljače transportirali su je u zloglasni koncentracioni logor Dachau u Njemačkoj. Kad su Amerikanci koncem rata, u svibnju 1945. oslobodili logor bila je još živa. Kad su se Drenovčice Marija Tomašić udana Fućak, Kristina, ne znam prezime premda sam joj poznavao muža i djecu i još jedna žena, koje su bile u logoru zajedno s Ružicom, vratile na Drenovu, ispričale su kako je Ružica bila preslaba da izdrži transport kući, imala je samo 38 kg.
Amerikanci su je zadržali na oporavku, ali nije izdržala i umrla je u kolovozu 1945., u dvadesetčetvrtoj godini života o čemu smo dobili službenu obavijest. Marija Tomašić Fućak je donijela neke sitnice, ogledalce i šminku koje je Ružica poslala svojoj mlađoj sestri po čemu znamo da je u doba kad su one krenule kući još bila živa, ali preslaba da bi izdržala put do kuće. Moj brat Milutin Milo Mihić poginuo je kao partizan u bitci za bolnicu na Petrovoj gori tako da je rat mojim roditeljima odnio dvoje djece, a nama, djeci brata i sestru.
Logor
Naknadnim istraživanjem na adresi adresi Arhiva Arolsen doznali smo da je Ružica boravila i, nažalost, preminula u zloglasnom konclogoru Bergen-Belsen. Sabirni logor Bergen-Belsen, jedno je od najstrašnijih poprišta nacističkih zločina tijekom Drugog svjetskog rata. Upravo u tom logoru bila je zarobljena i preminula Anna Frank.
Objašnjenje uvjet u kojim su rađeni popisi
Popis Jugoslavenskih žena u bolnici
Lista umrlih žena u bolnici
Je li Ružica bila zatočena u Dachau i naknadno premještena u Bergen-Belsen ne znamo, ali po dokumentima koje su na našu molbu ljubazno dostavili sa spomenute adrese saznali smo da je nakon oslobođenja logora 15. travnja 1945. Ružica bila smještena u bolnicu u blizini logora i da je preminula 15. srpnja 1945. (vidi slike). Sahranjena je u zajedničku grobnicu No. I 3.
Posljednje počivalište Ružice Mihić – zajednička grobnica br.13
Arhiv Arolsen – Međunarodni centar za nacistički progon, ranije Međunarodna služba za traženje (ITS), međunarodno je vođen centar za dokumentaciju, informacije i istraživanja o nacističkom progonu, prisilni rad i holokaust u nacističkoj Njemačkoj i njezinim okupiranim regijama. Arhiv sadrži oko 30 milijuna dokumenata iz koncentracijskih logora, pojedinosti o prisilnom radu i spise o prognanim osobama. ITS čuva originalne dokumente i razjašnjava sudbinu onih koje su proganjali nacisti. Arhivi su dostupni istraživačima od 2007. U svibnju 2019. Centar je prenio oko 13 milijuna dokumenata i učinio ih dostupnim javnosti putem interneta. Arhive se trenutno digitaliziraju i transkribiraju putem crowdsourcing platforme Zooniverse. Od srpnja 2020. oko 27% arhiva je prepisano.
Vilim Štefan je rođen na Drenovi 1920. a preminuo je 2010. godine. On se svakako nalazi na popisu naših sugrađana koji su značajni za našu Drenovu, stoga ćemo se ga se i prisjetiti uz pomoć naše arhive i razgovora koji je sa Vilimom obavljen godinu dana prije nego nas je napustio, a objavljen je u našem Drenovskom listu.
Razgovor je vodio Christian Grailach, a izvorno je objavljen u Drenovskom listu br.16, iz travnja 2009. godine.
Pišući u našem listu o prošlosti Drenove često sam kao izvor podataka navodio knjigu „Drenova – školstvo i povijesni razvoj“ (Rijeka, 1987.) koja je izdana u povodu 130. godišnjice drenovske škole i u kojoj je Vilim Štefan, moj današnji sugovornik, napisao nekoliko priloga.
Ti prilozi o prošlosti Drenove ostali su i do danas gotovo jedino pisano svjedočanstvo o običajima, kulturnim zbivanjima i borbi Drenovčana za očuvanje nacionalnog identiteta u vremenima nametnutih vlasti Mađara, Talijana i fašističkih zavojevača. I zbog toga mislim da tvrdnja koju sam iznio u naslovu nije pretjerana.
Gospodinu Štefanu, koji me primio u svojoj kući na Gornjoj Drenovi, predstavio me Alberto Mihich, koji isto tako, na svoj slikarski način čuva prošlost Drenove pa sam imao iznimno zadovoljstvo biti u društvu i razgovarati s dva, kako bih ja to nazvao, kroničara Drenove.
Gospodine Štefan, za početak recite mi nešto o sebi, predstavite se našim čitateljima.
Rođen sam 12. svibnja, davne 1920. godine u ovoj istoj kući. Djetinjstvo sam proveo ni naročito teško, a ne mogu reći ni da je bilo lako. Dapače, živjelo se u to doba dosta teško, a mojoj obitelji bilo je kao i svima.
Osnovnu školu započeo sam na Donjoj Drenovi koja je, kao što znamo, 1924. godine Rimskim sporazumom, zajedno s Rijekom pripala Italiji. Kad je 1930. godine izgrađena škola na Tuniću na Gornjoj Drenovi, osnovno školovanje nastavio sam na hrvatskom jeziku u našoj novoj hrvatskoj školi. Iz tog vremena rado se sjećam učitelja Ribarića koji je, onako načitan, kulturan i izuzetno glazbeno potkovan, prenosio znanje na nas mlade Drenovčane. Nakon osnovne pohađao sam i završio 4 razreda Gimnazije na Sušaku.
Politički i kulturni život Drenove u to je doba obilježio rad Pučke čitaonice Drenova u čiji rad sam se i sam uključio pa sam tako koncem tridesetih godina bio i tajnik čitaonice.
Sjećam se iz tog doba i Ivana Matetića Ronjgova koji je dolazio u našu kuću budući smo neki daljni rod i koji je na terenu zapisivao narodne napjeve. Tako je dolazio slušati i Ivana Petrovića – Rapinića, poznatog drenovskog svirača na sopelama.
Ranije spomenuta nasilna podjela Drenove uveliko je utjecala na život. Mnogi žitelji Gornje Drenove bili su zaposleni u riječkim firmama, kao na primjer u Tvornici duhana (Palt). Kako je Rijeka bila u tadašnjoj talijanskoj državi, ti zaposlenici bili su stavljeni pred odluku da se, ako žele zadržati posao i egzistenciju, opredijele za
talijansku pripadnost (tzv. citadinanza) ili za gubitak posla kojeg je i u to vrijeme bilo teško naći. I danas se živo sjećam svog barba Stanka koji je također radio u Rijeci i koji je pritisnut odlukom opredjeljenja za talijansko građanstvo ili gubitak posla plačući govorio: „Hrvatska mat me j’ rodila, a moran reć da san Talijan“. A nona je rekla: „Upiši se Stanko, ter ti ćeš vavek ostat ono ča si vavek bil – Hrvat“.
I onda je došlo još teže vrijeme – počeo je Drugi svjetski rat!
Tako je, rat je bio najteži i ujedno i najaktivniji dio mog života. Malo dobroga mogu reći o ratu u kojem sam oglušio na jedno uho kad smo u Lici petnaest dan ležali u snijegu. Rat mi je uzeo brata Milivoja koji je poginuo u dobi od 18 godina. Nisam bio heroj, ali nisam ni bježao od obaveza i teškoća rata i ponosan sam na svoj doprinos slobodi. Poslije rata radio sam na Brionima kao upravitelj i često sam se susretao s Titom. Kad sam izgubio posao na Brionima zaposlio sam se u „Čistoći“ u Rijeci kao radnik i postupno napredovao do mjesta direktora „Parkova i nasada“.
U knjizi «Drenova – školstvo i povijesni razvoj» sudjelovali ste sa svojih nekoliko priloga koji zauzimaju gotovo polovicu knjige. Kako ste došli do tako puno podataka iz prošlosti Drenove?
Još kao đak i kasnije kao mladić često sam sjedio uz starije, nonota, oca, mamu i slušao njihova sjećanja na prošlost. Neke sam stvari zapisivao, neke pamtio. Kako me je prošlost našeg kraja zanimala, dobro je došla inicijativa za objavljivanje spomenute knjige. Bila je to jedinstvena prilika da objavim svoje zapise i sjećanja i tako mlađima omogućim da se upoznaju s običajima i burnim danima povijesti Drenove.
Koliko ste upoznati s današnjim događanjima na Drenovi?
Obzirom na moju dob nisam zainteresiran kao nekada. Moram reći da je Drenova uvijek bila zapostavljena i pomalo zaboravljena i od medija i od političara. Zadnjih godina čujem i vidim da je dosta toga pokrenuto na čemu moram čestitati.
Čitate li Drenovski list? Što mislite o njemu?
List redovito čitam i moram reći da mi se sviđa. Sviđa mi se što nema politike i što je okrenut životnim temama. Naročito bih pohvalio što se u listu može doznati što se pokreće i što se planira za napredak Drenove. Isto tako rado pročitam i priloge iz prošlosti Drenove. Sve pohvale inicijativi da se list pokrene i ljudima koji rade na njegovoj realizaciji.
Originalni tekst mons. Gabrijel Bratina o župi Gospe Karmelske, obrada i fotografije Christian Grailach.
Ovim napisom želim ugraditi jedan kamenčić u mozaik prošlosti naselja Drenova, opisati kako je postala župom i tko su bili njezini župnici od utemeljenja do danas.
Rijeka, pomorski i trgovački grad kao duhovno središte nije imala svoju biskupiju, već je do 1787. godine bila pod upravom u Puli, a potom pod administracijom Senjsko-modruške biskupije sve do 1925. godine. Imala je tri crkve i 14 kapela, a cijeli grad i okolica pripadao je župi Uznesenja blažene djevice Marije kod kosog tornja (Duomo). U tu općinsku i crkvenu podjelu bila je uključena i Drenova. Zbog posla, trgovine, administracije, zdravstva, školstva i vjerskih potreba Drenovčani su morali odlaziti u grad.
Sretna je okolnost da je u to vrijeme, 1835. godine, kao kateheta u župi Uznesenja blažene djevice Marije imenovan vlč. IVAN CVETKO s dodatnom službom kapelana za područje Drenove gdje je dolazio služiti nedjeljnju misu u kapeli Svih Svetih na današnjem centralnom gradskom groblju. Došao je iz Delnica gdje je bilo potrebno puno pješačiti od škole do škole i od crkve do crkve tako da se našao u suglasju s ovdašnjim pukom i poslije kratkog dogovora s njim obratio se civilnim i crkvenim vlastima molbom za osnivanjem župe na Drenovi sa sljedećim argumentima: narod je dobar, ali zanemaren i nepoučen, radnici moraju dva sata prije odlaziti od kuće ako žele na vrijeme stići na posao i isti napor ih čeka na povratku, starci teško odlaze u grad i ne mogu se vratiti bez tuđe pomoći. Poseban problem su djeca: Nemaju odgovarajuće odijelo, nemaju obuće, događa se da bosi idu do određenog mjesta, tamo se obuju i proslijede put do grada. Najgore je kad im se vršnjaci iz grada rugaju i smiju jer tako bijedno izgledaju. To sve bio je razlog da se na prvom sastanku gradskog Vijeća o tome raspravi i, suglasno s biskupskim ordinarijatom u Senju, donese odluka o osnivanju nove župe na Drenovi, prve koja se odvojila od matične župe u gradu. Bilo je to 1838. godine. Zaslugom Ivana Cvetka izgrađen je župni stan na predjelu Terzy (Terčevo selo) gdje je privremeno otvorio i osnovnu školu koju su pohađala djeca iz okolice. Sljedeći veliki uspjeh i zasluga Ivana Cvetka izgradnja je župne crkve koja je dovršena 1847. godine. Kao zanimljivost vrijedno je spomenuti da je crkva u vanjskim gabaritima izgrađena za svega tri mjeseca i da su na izgradnji radila dva zidarska majstora i pomoćnika koliko je tražio posao, a sve zajedno bilo je na dobrovoljnoj osnovi. Treće veliko djelo koje je Ivan Cvetko ostavio Drenovi izgradnja je prvoga dijela osnovne škole, dok je drugi dio dograđen 1913. godine kad je Stara škola dobila današnji oblik.
Ivan Cvetko
Nakon 10 godina katehetske službe u Delnicama i 32 godine službovanja u drenovskoj župi koju je i osnovao, imenovan je kanonikom Prvostolnog Riječkog Kaptola. „Zbogom narode!“ bile su zadnje riječi oproštaja koje je izrekao na blagdan Gospe Karmelske, 16. srpnja 1870. i otišao. Živio je još 14 godina u Rijeci. Sahranjen je na najstarijem drenovskom groblju, da bi izgradnjom sveučilišnog naselja njegovi posmrtni ostaci bili premješteni na današnje Staro groblje na Donjoj Drenovi. Za sve zasluge kojima ih je Ivan Cvetko zadužio Drenovčani su se odužili davši njegovo ime središnjem mjesnom trgu.
Drugi župnik na Drenovi, nasljednik Ivana Cvetka, bio je FABIAN ŠIROLA. Spomenica župe za vrijeme njegovoga službovanja spominje jubilej kojega je proglasio papa Lav XIII., 1881. godine. Tu je i službeni posjet biskupa Senjsko-modruškog, gospodina Jurja dr. Posilovića župi Drenova 1883. godine. Događaj koji zavrjeđuje spomen dogodio se 13. veljače 1884. kada je Velika Vojvotkinja od Toscane Maria Antonietta s vitezicom Lazarini posjetila Drenovu i s divljenjem promatrala panoramu Rijeke.
Treći župnik koji je upisan u Spomenicu župe je ANTUN LADIĆ. Vodio je župu od 1884. do 1903. godine. Uređivao je crkvu iznutra i osnovao društvo djevojaka Presvetoga Srca Isusova koje je prestalo djelovati u prvom svjetskom ratu.
IZIDOR GUDAC djeluje u župi od 1903. do 1906. g. kada preuzima župu u Gerovu (Gorski kotar). U njegovo vrijeme napušta se prvo, staro groblje jer nema više mjesta za ukop i blagoslovljeno je današnje Staro groblje Donja Drenova na kojem je prva sahranjena Lucija Francetić. Veći zahvat učinjen je i na župnoj crkvi kada je sagrađen zvonik u današnjem obliku umjesto prvotnoga, nižega i piramidalnog oblika. Nabavljene su i nove orgulje koje je izradio Pietro Bazzani iz Venecije.
Nasljednikom vlč.Izidora Gudca administratorom ove župe imenovan je g. PAVAO ŽIGAR, dotadašnji kapelan u Ogulinu. U vrijeme njegove uprave nastala je podjela u narodu jer je kapitularni Vikarijat s razlogom tražio da se makne iz župe. Dio vjernika je bio za to, a bilo je i onih koji su uporno pristajali uz njega. Dolazili su iz Rijeke svećenici da barem nedjeljom služe svetu misu, ali su nailazili na zatvorenu crkvu. To je trajalo skoro četiri godine kada je 1910. g. Roko Vučić imenovan biskupom Senjsko-modruškim i predložio u dogovoru s magistratom da se raspiše natječaj za župnika na što su i jedna i druga strana pristale. Između tri kandidata; Pavla Žigara, Pavla Oršića i Mate Polića izabran je Mate Polić.
MATE POLIĆ službeno postaje župnikom 11. travnja 1911. U Spomenicu župe bilježi da te iste godine uređuje unutrašnjost crkve i nabavlja novi glavni oltar kod tvrtke Ferdinand Stuflesser u Tirolu. Spominje veliku sušu i pojavu bolesti kolere, a 1913. g. opisuje dogradnju zgrade Stare škole prema Brdini. Sarajevski atentat bio je povod početku prvoga svjetskoga rata i župnik Polić vodi evidenciju svih župljana koji su morali otići u vojsku (ukupno 214) – 25 poginulih, 10 osakaćenih i 31 zarobljenih u Rusiji. Tijekom rata vojno je ministarstvo rekviriralo sva tri zvona sa zvonika crkve i dva zvona s kapelice Svih Svetih. Rekvirirani su čak i metalni djelovi orgulja koje su, tako, svirale svega dvije godine. Nakon rata vlč. Polić brinuo se za prehranu ogladnjeloga stanovništva dok 1919. nije premješten u Ogulin.
U poratnim prilikama i novim okolnostima zamijenio ga je domaći sin iz Pulca ALEKSANDAR SUPERINA koji je ovdje službovao do 1926. g. kada odlazi u Kraljevicu jer je 1925, g. osnovana nova Riječka biskupija, a on je želio službovati u Senjsko-modruškoj.
Kako su u međuvremenu stupili na snagu Rapalski i Rimski ugovori, a Drenova pripala talijanskom dijelu Rijeke, odlukom novoga riječkoga biskupa Izidora Saina imenovan je za župnika na Drenovi vlč. GIUSEPPE MARIOTTINI iz Arezza u Italiji, na službi kao kapelan u talijanskoj vojsci.
Vrlo značajan čovjek u povijesti drenovske crkve, društven i plemenit, vrlo osjetljiv za potrebe radnika za koje je i tražio posao, a imao je u tome uspjeha jer je bio blizak civilnim vlastima u gradu. Nažalost na vidiku je drugi svjetski rat sa svim strahotama, logorima i smrti. Kada su nastala hapšenja odlazio je na zapovjedništvo i kao bivši vojni kapelan garantirao je za svoje župljane i u velikoj većini njegova intervencija bila je uspješna i spasila mnoge živote.
Umro je 1948. godine i sahranjen na Starom groblju na Donjoj Drenovi. Uz njega su kasnije premješteni i sahranjeni posmrtni ostaci Ivana Cvetka, tako da ta dva zaslužna drenovska svećenika počivaju zajedno.
Poslije njegove smrti državna uprava nacionalizira župni stan i prizemno useljava dvije obitelji, a u suterenu adaptira prostor, najprije za omladinsku organizaciju, a kasnije za Dječji vrtić Bubamara.
Kako svećenici nisu imali mjesto za boravak u župi, upravljali su iz rezidencijalne župe. Na taj su način na Drenovi službovali: TOMO KARMELIĆ iz župe sv. Romualda do 1956., VJEKOSLAV SUČIĆ iz iste župe do 1960., ANTON PERKAN iz sjemeništa do 1968. i MARIJAN DUJMIĆ iz Viškova do 1969. godine.
U jesen, 5. listopada 1969. službu župnika preuzima GABRIJEL BRATINA i useljava se u sjeverozapadni dio župnoga stana koji je ispražnjen preseljenjem učitelja Bože Črnjara i supruge Marije Črnjar u staru školu.
Jedan od ljudi koji su zadužili Drenovu u proteklih pedesetak godina je msgr. Grabrijel Bratina. Rođen je 1931. u Otlici kraj Ajdovščine, Slovenija, stigao je u Riječko sjemenište 1949., zaređen za svećenika 1954., na službi u našoj župi od 1969. godine. Dana 23.listopada 2004. proslavio je svoje zlatomisničko slavlje ( 50 godina svećeništva ), a 30. kolovoza 2009. godine i više nego zasluženo je umirovljen i prepušta župu na upravljanje novom upravitelju. Brojne su njegove zasluge za opće dobro naše župe; brigu i skrb o svim crkvenim građevinama, dogradnja crkve i izgradnja pastoralnog centra, kapela Svih Svetih (na novom groblju) i na Velom Vrhu. Omiljen kod mještana, uvijek pristupačan, tih i nenametljiv. Pravi svećenik, duhovnik mnogim ljudima i uvijek u službi Crkvi i narodu. 25. studenoga 2020. preminuo je i vratio se Ocu, u 89. godini života i 66. godini svećeništva.
Tijekom godina imali smo izvrsnu suradnju i veliki dio digitalne arhive našeg Zavičajnog muzeja Drenove sadrži dokumente (brojne raritete) koje nam je Gabrijel ustupio da ih pohranimo i digitaliziramo, i time sačuvamo od zaborava.
Damir Medved, predsjednik udruge bez granica
Tijekom godina višekratno smo se sa njim družili u našem Drenovskom listu. Ta druženja i razgovori sjajno ga oslikavaju. Prisjetimo se našeg Gabrijela.
Iz razgovora sa povodom koji je vodila Larissa Smokvina za “Drenovski list” br. 4, srpanj 2006.
Prije gotovo 37 godina na Drenovu je stigao čovjek kojeg znaju i djeca i odrasli, vjernici i nevjernici, starosjedioci i naseljenici. I sigurna sam, svi oni s kojima je blago porazgovarao barem jedanput, osjetili su njegovu poruku u sebi.
Monsignor Gabrijel Bratina, naš prvi stalni župnik, cijenjen među kolegama svećenicima, poštovan među vjernicima. Kako Drenova u srpnju obilježava svoje dane i blagdan Karmelice, a crkva Gospe Karmelske značajan je element zajedništva u naselju, porazgovarala sam s našim velečasnim.
Gabrijel Bratina i Larissa Smokvina
Razmišljala sam dugo, kako u zadanim prostornim okvirima, napisati nekoliko rečenica koje bi ga opisale. Jer što ja mogu reći o čovjeku koji me učio vjeronauku, i naučio vjeri, nadi i ljubavi? Mogu napisati ono što znam i ono kako ga doživljavam, i to podijelim s vama čitateljima :
Moj najdraži Slovenac, rođen je 1931. godine u Otlici blizu Ajdovščine, u rodnom se kraju i školovao, a gimnaziju je završio u Italiji. Nakon Drugog svjetskog rata vratio se u Sloveniju, a teologiju je studirao u Rijeci namjeravajući ostati kao svećenik za talijansku manjinu. 1954. godine zaređen je za svećenika Riječke nadbiskupije. U njegovom su životopisu službe vikara, kapelana i svećenika u Cvitoviću, Generalskom stolu te ekonoma Sjemeništa u Rijeci.
Na Drenovu je stigao kada je tu živjelo 485 domaćih ljudi, starosjedilaca. Kaže kako se u župni stan “ušuljao” zahvaljujući profesoru Boži Črnji koji je u Staroj školi, danas Cvetkov trg, zatražio drugi stan od školskih vlasti, a dobrotom obitelji Saršon i danas stanuje na istom mjestu. Novi župni dvor je u izgradnji, a naš velečasni Božji pastir za barem pet tisuća duša.
Premda je dugo na Drenovi, svećenički mu je život još uvijek dinamičan. Svojim nepresušnim entuzijazmom i dobrom voljom u godinama koje ima,. iznenadio je i radnike koji su obnavljali crkvu pomažući im koliko je znao i mogao.
Strastveni zaljubljenik u prirodu, dugogodišnji planinar, vodio je i još uvijek to čini, kroniku naše župe, Blažene Djevice Marije Karmelske. Sakupljajući godinama svakojake kamene ostatke na kojima je radila ljudska ruka, pronašao je i pločicu ugrađenu u temelj kapelice na Drenovi sagrađene 1628, posvećene Gospi Karmelskoj, a po kojoj je i naša današnja crkva, izgrađena 1847., posvećena istoj Gospi.
Sjećam se kako je bila mala i neugledna, no moja je generacija ( rođeni početkom sedamdesetih ) rado dolazila na mise, a poslije i na vjeronauk kod velečasnog Gabrijela. Bili smo ekipa, i premda nas je život uputio u različitim pravcima, i danas kad se sretnemo, sjećamo se zajedništva koje nam je taj veliki čovjek usadio. Mnoge od nas krstio je, pričestio i vjenčavao, a danas te iste sakramente dijeli našoj djeci.
Iako je po kanonskom pravu već trebao u mirovinu, velečasni je i dalje s nama, a ja želim da to bude zauvijek. Da ne dužim puno, jer mogu samo nizati rečenice o dobroti, miru, sreći, razumijevanju, nesebičnosti i vječno mladom duhu našeg Gabrijela, zaključujem: Bog nam šalje poziv preko ljudi s kojima dijelimo životnu sudbinu, a u liku velečasnog Gabrijela Drenova je dobila svog anđela.
Velečasni Gabrijel svoje zvanje nikada nikome nije nametao, nikada nikome nije odbio pomoći, saslušati, dati savjet… Vjerujem da su rijetki svećenici kakav je on, u danas, na žalost, poljuljanom vjerovanju mnogih u instituciju Crkve. A možda tek previše subjektivno zaključujem.
– Još uvijek je sve u promjenama i ljudi su međusobno nekako distancirani, no crkva je mjesto gdje se redovito sastaju. Upoznale su se obitelji, djeca – kaže velečasni Gabrijel. Više od pedeset godina je svećenik, zlatnu misu proslavio je u listopadu prije dvije godine, i, ma koliko je bilo poteškoća, ponovo bi izabrao isto zvanje – kaže.
40 godina msgr. Bratine na Drenovi – “Drenovski list” br. 18, listopad 2009.
Nakon 40 godina služenja vjernicima Drenove, 30. kolovoza ove godine msgr. Gabrijel Bratina, za sve Drenovčane održao je misu zahvalnicu kojom je obilježen odlazak u mirovinu ovog skromnog i samozatajnog svećenika i čovjeka.
Zahvalnost za dugogodišni predan svećenički rad izrazili su najmlađi, djeca i njihovi vjeroučitelji te vrhovna Časna majka Družbe sestara Presvetog Srca Isusova s. Felicita Špehar.
U razgovoru za Drenovski list
Omiljen među župljanima pogotovo među mladima
U ime vjernika Drenove zahvalu velečasnom izrazila je gospođa Mirjana Palada Kmetović nadahnutim i dirljivim riječima. Obraćanje gospođe Mirjane iz kojeg možemo doznati ponešto i iz života vlč. Gabrijela prenosimo u cijelosti:
Kada su me zamolili da sročim nekoliko riječi u povodu umirovljenja našeg župnika msgr. Gabrijela Bratine, u glavi mi se počelo rojiti bezbroj ideja, bezbroj situacija koje bih trebala spomenuti, ali, naravno, vrijeme za ovih par riječi je ograničeno i svoja sjećanja sam trebala ograničiti na neke najupečatljivije trenutke.
Želim ponoviti riječi našeg nadbiskupa koji je za našeg skromnog i voljenog župnika prilikom obilježavanja njegova zlatomisništva prije pet godina rekao da živi vjerodostojan, autentičan svećenički život, do kraja predan Kristu, braći ljudima i Crkvi.
Put duhovnog poziva našega župnika počeo je u Rijeci kada je došao vlakom u naš grad i kada je, raspitujući se po gradu za put za sjemenište, bio poslan u sjemenarnu. Nije ga to pokolebalo, kao ni mnoge nedaće kroz koje je prošao. Čak je i neposredno nakon ređenja 1954. godine, u ono vrijeme nesklono vjeri i vjernicima, zbog zlonamjerno protumačene propovijedi, proveo mjesec dana u zatvoru. Do naše župe prošao je više ličkih župa: Slunj, Cvitković i Generalski Stol gdje je sasvim sigurno ostavio svoj pečat.
Kako svi putevi našega župnika vode u Rijeku, vratio se Rijeci kao ekonom Sjemeništa.
Prije točno 40 godina, davne 1969. godine čovjek je prvi put stupio na Mjesec, a naš župnik u našu župu!
U to vrijeme ona je brojila svega 485 duša, tako da je župnik jedno vrijeme: od 1971. do 1981. godine služio pored naše župe i u župi sv. Jurja na Gornjoj Drenovi.
Nije nas bilo puno pa je on, tada mlad i pun poleta, s lakoćom obnašao župničke dužnosti u objema župama. Pred njegovim očima Drenova se mijenjala i iz sela izrasla u veliko gradsko naselje. Od onda je naša župa višestruko narasla, ali nije nadrasla veliko srce našega župnika, njegovu predanost i njegov duh.
Ja pamtim dobrotu našega župnika od svojih najmlađih dana, preko mladenaštva pa do sada. U svakom dijelu moga života ostavio je svoj biljeg: podijelio mi prvu svetu pričest, bio je sa mnom kod svete potvrde, uveo mog supruga i mene u brak. Gotovo svaka drenovska obitelj je imala trenutke sreće i trenutke tuge kroz koje ju je vodila sigurna ruka našega dobroga župnika Gabrijela Bratine – velikog Brata.
Prije pet godina, dok je slavio svoju zlatnu misu, on koji nam svima može biti uzor dobra, u svojoj neizmjernoj skromnosti molio je nas – griješno svoje stado za oprost ako je koga uvrijedio, ako je koga sablaznio. A mi možemo bez ustručavanja i s ponosom reći da kraj sebe imamo živoga blaženika, živoga sveca – radišnog, tihog, mirnog, razboritog, predanog i nenametljivog čudotvorca koji je stvorio čudo zajedništva kod nas novih Drenovčana.
Sretni smo što će naš voljeni župnik ostati s nama i u svojim umirovljeničkim danima, što će biti uz nas i što će biti uz našeg novoga župnika Marijana Benkovića za kojega vjerujemo da je dobar učenik velikom učitelju Gabrijelu i kojemu želimo sreću i Božji blagoslov u vođenju naše župe.
Poslužit ću se sportskim riječnikom: naš župnik Gabrijel visoko postavio je letvicu! Ali sigurni smo da, uz podršku našeg župnika u mirovini i uz našu podršku, Marijan može doskočiti do te letvice.
Dragi naš župniče, zahvaljujem Vam u ime naše župe i svih stanovnika Drenove na Vašoj dobroti i na svemu što ste učinili za svakog od nas i za cijelu našu župu. Zahvaljujem Vam u svoje ime, u ime svih koji su ovdje sada s nama i u ime svih s kojima ste se susretali kroz ovih 55 godina Vaše službe, u ime svih nas kojima ste bili svjetionik, jer je svatko od nas dobio dašak Vaše dobrote, strpljenja i svjetlosti Vaše dobre duše. U ime svih mogu reći da se nadamo i želimo da s nama provedete još mnoge mirne i lijepe godine.
Mirjana Palada Kmetović
Povodom odlaska u mirovinu msgr. Gabrijela Bratine razgovaramo o njegovih 55 godina svećeničkog života od kojih je 40 proveo u služenju vjernicima naše župe. (Razgovor vodio Christian Grailach)
Velečasni, kako to da ste se odlučili povući u mirovinu?
Pokušat ću to ilustrirati stihovima iz 90. psalma Knjige Staroga zavjeta:
Zbroj naše dobi sedamdeset je godina,
ako smo snažni, i osamdeset;
a većina od njih muka je i ništavost:
jer prolaze brzo i mi letimo odavle.
Tko će mjeriti žestinu gnjeva tvojega, tko proniknuti srdžbu tvoju?
Nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce.
Započeo bih ovaj razgovor ovim stihovima iz Biblije jer govore o godinama života u kojima se i sam nalazim i koji nas uče kako dođe vrijeme u životu kad moramo postati svjesni prolaznosti vremena i okrenuti se sebi i svome srcu.
Za početak ispričajte nam ponešto o sebi.
Rodio sam se u Otlici, selu blizu Ajdovščine u Sloveniji gdje su rođeni i moji roditelji i gdje sam završio osnovnu školu. Gimnaziju sam pohađao u Italiji u Rovigu, Veroni i Veneciji, već prema tome gdje nas je nosio vihor drugog svjetskog rata. Kad je po završetku rata ponuđena mogućnost optiranja za talijansko državljanstvo ili povratak u domovinu, s nekoliko kolega i prijatelja odabrao sam ovo drugo. Vratili smo se u rodnu Sloveniju i još se dobro sjećam dobrovoljnih radnih akcija u ratom porušenoj zemlji.
Kako ste se odlučili za svećenički poziv?
Ima u tome jedna mala zanimljivost koju ću vam ispričati. Još kao dijete bio sam ministrant u našoj seoskoj crkvi. Jednom je prilikom u selo došao redovnik koji je za potrebite sakupljao hranu i odjeću. Te smo redovnike zvali kapucini. Naš velečasni zadužio me da ga vodim od kuće do kuće gdje su mu domaćini udjeljivali milodare. Dojmio me se taj mladi redovnik kako se žrtvuje za dobro drugih. Taj mi se događaj usjekao u pamćenje i možda je upravo to odlučilo da se opredijelim za studij bogoslovije koji sam započeo i završio u Rijeci.
Po završetku studija, 1954. godine započeo je vaš život posvećen svećeničkom pozivu.
Tako je, najprije u Lici u župama Slunj, Cvitković i Generalski stol, da bih došao u Rijeku i služio kao ekonom u riječkom Sjemeništu. Konačno, 1969. godine došao sam kao župnik u župu BDM Karmelske na Drenovi gdje sam dočekao i umirovljenje.
Dolaskom na Drenovu, kako bi se narodski reklo, pala mi je sjekira u med. Od samog početka svidio mi se kraj, a pogotovo pitomi domaći narod. Kratko nakon dolaska na Drenovu bio sam ujedno župnik i u crkvi Svetoga Jurja na Gornjoj Drenovi, od 1970. pa do dolaska velečasnog Berislava Humskog koji je 1981. preuzeo župu.
Župljani vas znaju i kao, kako bi domaći rekli, velega delavca. Evo, u obnovljenu crkvu i novoizgrađeni župni dvor ugrađeno je mnogo Vašeg osobnog rada.
Volim raditi, fizički me posao veseli, pogotovo kada vidim rezultat rada. Osim toga, smatram da se druge najbolje potiče na rad osobnim primjerom.
U gradnju novog župnog dvora i obnovu i nadogradnjucrkve vlč. Gabrijel uložio je mnogo osobnog rada.
Postoji i jedna anegdota vezana baš za taj Vaš rad.
Znam na što mislite! Još dok sam službovao i na Gornjoj Drenovi popravljali smo zvonik crkve Sv. Jurja. Jedan radnik i ja u “trlišu” stajali smo visoko na skeli i tukli dotrajalu žbuku. Prolazi je čovjek u smjeru Saršona i viče s ceste radniku do mene: “Pomalo judi, ćete arivat, tr ima pop soldi da vas plati”. Radnik nije znao što bi rekao, gleda me, neugodno mu je, a ovaj će ponovo: “Pomalo, kamo silite, ima pop soldi”. E sad je ovome mome bilo dosta pa mu vikne: “Trubilo, ča ne vidiš da je ovo pop pul mane!?”. Možete misliti kako mu je bilo, bez riječi je otišao.
Kad već govorimo o radu, neobično mi je drago da smo uspjeli, premda još uvijek ne do kraja, obnoviti i nadograditi crkvu i izgraditi župni dvor. Ipak nešto vidljivo ostaje iza mene.
Na koncu, imate li nešto poručiti župljanima?
Ponovit ću riječi prvog drenovskog učitelja i svećenika Ivana Cvetka koji je na odlasku rekao:
Ako sam ikoga uvrijedio za moga službovanja, ako sam ikome učinio nažao neka mi oprosti. A ako sam kome dobro učinio neka to i on drugima čini.
U nedjelju, 10. studenoga, na svečanoj misi u crkvi BDM Karmelske, proslavljena je 65. obljetnica svećeništva našeg dobrog mons. Gabrijela Bratine. Propovijed je održao vlč. Žan Lebović Casalonga, mladi svećenik rođen u našoj župi, a kojemu je slavljenik niz godina bio župnik. Mons. Gabrijel (kako ga svi Drenovčani znaju i zovu) zaređen je na blagdan Krista Kralja, 31. studenoga 1954. godine. Zajedno s njime bio je zaređen i mons. Ivoslav Linić, a sveti red podijelio im je tadašnji pomoćni senjsko-modruški biskup Josip Pavlišić.
msgr. Gabrijel Bratina
Ujedno je proslavljena i 50. obljetnica dolaska mons. Gabrijela u našu župu Svojim župljanima služio je punih 40 godina kada je u kolovozu 1969. godine bio umirovljen. U Župnu knjigu tom je prilikom zapisao: Moj oproštaj od vjernika ove župe, koja mi je bila povjerena 40 godina bit će 30. kolovoza. Želim se preporučiti svima istim riječima koje je izustio papa Ivan Pavao II na Trsatu: „Molite za mene dok sam živ i kada budem mrtav“.
Tog četvrtka ujutro svih nas je na Drenovi zatekla i rastužila vijest da je u noći , 25. studenoga preminuoi i vratio se Ocu, u 89. godini života i 66. godini svećeništva, naš omiljeni župnik, mons. Gabrijel Bratina.
Naš svima dragi Gabrijel sahranjen je na Starom groblju Drenova, u župi u kojoj je služio od 1969. godine. Do umirovljenja 2009. godine bio je župnik u župi Gospe Karmelske na Donjoj Drenovi gdje je i nakon umirovljenja ostao živjeti i djelovati pri samostanu, kući matici Družbe sestara Presvetog Srca Isusova pomažući časnim sestrama i župnicima koji su ga naslijedili. Svi su ga poštivali i voljeli, kako vjernici laici tako i kolege svećenici – bio je uzor svima.Rođen je 24. ožujka 1931. u mjestu Otlica (Ajdovščina), i bio je sedmo od devetero djece svojih roditelja. Za svećenika je bio zaređen u tajnosti na blagdan Krista Kralja,
31. listopada 1954. u kapeli riječkog Sjemeništa zajedno s mons. Ivoslavom Linićem, a zaredio ih je nadbiskup mons. Josip Pavlišić. Od svećeničkog ređenja do dolaska u službu na Donju Drenovu 1969. godine služio je u više župa u Lici i Gorskom kotaru. Bio je i prefekt, ekonom i duhovnik u Bogoslovnom sjemeništu Ivana Pavla II. u Rijeci.
Cijela Drenova, kojoj je služio više od 50 godina pa i mnogi drugi nosit će vlč. Gabrijela u srcu, pamteći ga po dobroti, kao samozatajnog čovjeka, skromnog i jednostavnog zaljubljenika u Boga i ljude.
Foto: Marko Jukić, Učenik O.Š. Fran Franković, rad posebno pohvaljen na Foto natječaju “Drenova – pol ure nad rekun 2021.”
U V O D
Rijetki su mjesni odbori u Rijeci koji imaju dvije župe i dvije crkve kao Drenova. Zapravo tri crkve, jer je i kapela Svih Svetih u davnini dugo bila jedina crkva na Drenovi u kojoj se služila sveta misa. A kako ćemo vidjeti iz teksta, postojala je i četvrta.
Ima zanimljivih stvari u povijesti drenovskih sakralnih objekata. Namjera mi je bila na jednom mjestu ih zapisati i pohraniti da bi tako bili dostupni širem krugu ljudi. Pri tome prvenstveno mislim na Drenovčane koje su socijalne i poltičke prilike, ili bolje rečeno neprilike, rasule po svijetu i uvjerio sam se koliko žude za svakom riječju ili slikom iz rodnoga kraja.
Najstariji od svih sakralnih objekata na Drenovi kapela je Svih Svetih na Obršu u području Centralnoga gradskog groblja, i služi za zadnji ispraćaj pokojnika.
U knjizi riječkoga povjesničara Ivana Koblera (1811. – 1896.) “Povijest Rijeke” u dijelu u kojem opisuje crkve tadašnjeg područja Rijeke, pod brojem 28 nalazimo sljedeće:
Kapela Svih Svetih. – Smještena je na Drenovskoj visoravni, prema Podbregu, a tu se zacijelo nalazila već u XVI. stoljeću.
Godine 1603. Catarina Koscich zavještala je ovoj kapeli 550 lira, a 1606. akvilejski patrijarh, u svojstvu nadpiskupa, naređuje Giovanniu Sandalichu da se ne upleće u upravljanje zemljištem ove kapele, budući da je za to nadležan samo riječki arhiđakon. Čini se kako ju je dotirao netko iz obitelji Sandalich, ali je skromna dotacija isčezla.
Ivan Kobler
U bilježnici “Strazza crediti” koju je drenovski trgovac Francesco Stefan, vlasnik nekadašnje butege i peknjice pul Benaši počeo voditi 23. lipnja 1888. g., na drugoj stranici nalazimo njegov vlastoručni zapis:
1890. 15/8 Našlo seje koliko crekvica od Sisvetih 3 sto i 15 let, pisao Fran Stefan
Francesco Stefan
Prvi zapis o izgradnji Kapele
Nažalost gospodin Fran nije naveo izvor, ali zahvaljujući njemu možemo vjerovati da je kapelica izgrađena davne 1575. godine.
U kapelici se vršilo bogoslužje, što ćemo kasnije vidjeti pri opisu crkve Majke Božje Karmelske i što je u neku ruku dokaz o postojanju Drenove kao naselja već više od 400 godina. Izgradnjom kapelice Gospe Karmelske 1628. i kasnije, crkve Gospe Karmelske 1847. godine, kapela gubi prvotnu namjenu i sve više propada. Došavši na Drenovu 1970. godine, tadašnji župnik mons. Gabrijel Bratina zalaže se za njezinu obnovu koja je 1977. godine i dovršena.
Kapela Svih Svetih prije obnove
Plan rekonstrukcije iz 1926. godine
Kapela Svih Svetih danas
Obnovljena kapela, snimljeno 2006.
Kapela je, kao i sve crkve 1917. godine, ostala bez zvona koja su tada poskidana da bi se pretopila za ratne potrebe. Zvona koja su sada na kapeli i koja se oglašavaju pri ispraćaju pokojnika, izradio je drenovski obrtnik, ljevač Živko Golubovac u svojoj radionici u današnjoj ulici Ivana Žorža i na njima izlio svoje i ime monsignora Gabrijela Bratine. Po sjećanju mons. Gabrijela zvona su postavljena 1982. ili 83. godine.
Obnovljena je ponovo 2008. i premda vremešna, lijepo se uklopila u prostor groblja.
CRKVA BLAŽENE DJEVICE MARIJE S KARMELSKOG BRIJEGA
1. svibnja 1837. godine don Ivan Cvetko, do tada župni pomoćnik, postavljen je za župnika na Drenovi. Već sljedeće godine dao je sagraditi župni stan koji danas služi kao bivalište našem umirovljenom župniku, monsignoru Gabrijelu Bratini. U župnom stanu Ivan Cvetko okupljao je napredniju djecu Drenove i učio ih prvoj pismenosti.
Bogoslužje se tada, zadnjih 10 godina, vršilo u kapeli Svih Svetih na današnjem novom groblju, jer je kapelica Gospe Karmelske, sagrađena davne 1628. godine na mjestu župnog stana, bila u ruševnom stanju.
Župnik Ivan Cvetko
Zalaganjem Ivana Cvetka kod civilnih i crkvenih vlasti odobrena je 1847. godine izgradnja nove crkve. Zanimljiv je podatak da je crkva u vanjskim gabaritima sagrađena za svega 3 mjeseca i u njoj su se počele održavati svete mise. Posvećena je 24. rujna 1863. godine Blaženoj Djevici Mariji s Karmelskog brijega.
Zanimljive podatke o drenovskoj, najprije kapeli, a potom i crkvi Gospe Karmelske, prenosimo iz gore pomenute knjige Ivana Koblera u kojoj pod brojem 29 donosi sljedeće:
Župna crkva Sv. Marije s Karmelskog brijega. – Nekoć je bila kapela smještena na Drenovskoj visoravni i izgrađena na trošak supružnika Antonia i Marie Petrarolo, koji su tamo posjedovali kuću s vinogradom i šumu zvanu Paškvinovac. Kamen temeljac blagoslovio je 2. svibnja 1628. godine, senjski i modruški biskup Giovanni Agatich i tom su se prilikom njezini utemeljitelji obvezali konvertirati prihod od polovice njihove kuće u Rijeci kod Zborne crkve, za održavanje kapele i obavljanje bogoslužja. Oporukom iz 1639. temeljili su neotuđivo nasljedno dobro u korist obitelji Fiorini, uz obavezu održavanja kapele, no, fideikomis (povjerba) je ukinut 1742.
Ivan Kobler
Na ovome ću mjestu malo prekinuti citat iz Koblerove knjige da bih rekao par riječi o samoj kapelici. Naš vrli monsignor Gabrijel Bratina našao je pod kamenom uz sam stari Župni stan mjedenu pločicu koja je tamo postavljena 1628. godine pod kamen temeljac, kako je to Kobler i opisao.
Mjedena pločica s datumom početka gradnje
Iz sljedećih slika koje pokazuju prozor s vanjske i unutrašnje strane na zapadnom zidu podrumske prostorije Župnoga stana, vidljivo je po obliku prozora da je to bio prozor na kapelici (a ne podruma što je danas), odnosno da je kapelica Gospe Karmelske o kojoj je riječ, bila upravo na tome mjestu.
Prozor na podrumu današnjeg župnog stana, vanjska i unutarnja strana
Nastavak citata:
Kada je 1718. godine umro posljedni muški nasljednik Giovanni Battista Fiorini de Blühenberg, njegove su dvije kćerke, Franciska, supruga Giovannia Domenica Peria, te Maria, Giuseppea Antonia Svilocossia, podijelile očevo nasljedstvo. Zatim je Antonia, udovica Monaldi, kćerka gore spomenutih Peria oporučno ostavila godine 1756. svome rođaku arhiđakonu Svilocossiu posjed na Drenovi, uz obvezu održavanja i bogoslužja u kapeli. Nakon njegove smrti godine 1780., posjed i patronat pripali su arhiđakonu Periu, koji je dokumentom iz 1789. izjavio kako je on posljednji nasljednik ženske loze Fiorini, te da mu je tako dopušteno slobodno raspolaganje posjedom i patronatom, jer je Monaldieva u svojoj oporuci ograničila posjedovanje dobara i patronata samo na članove obitelji.
Arhiđakon de Peri, koji je umro 1810. godine, oporukom iz 1807., ostavio je posjed na Drenovi, uz iste obveze, svom praunuku Francesku de Terzyu.
Već 1789. na Drenovi je utemeljena Kapelanija, čije je središte bila ova kapela, a prvi je kapelan bio kanonik Munier, no kada je nakon godine dana ona ukinuta, uvaženi Kaptol ponovo je preuzeo duhovnu skrb.
Dne 3. rujna 1836. godine Gradsko vijeće je odlučilo osnovati župni dvor na Drenovi, što je Biskupija odobrila u studenome iste godin, tako da je 1. svibnja svećenik don Giovanni Cvetko, do tada župni pomoćnik u Delnicama, izabran za župnika na Drenovi.
Tijekom sređivanja prihoda za održavanje kulta, pokrovitelj Francesko de Terzy, tada gradski kancelar, vinkulirao je iznos od 500 forinti u korist ove kapele.
Malo kasnije ustanovilo se kako zbog svoje slabe građe kapela neće dugo izdržati. Zato je 1846. godine odlučeno sagraditi prostraniju crkvu sa svotom od 2.367 forinta. Kapela je srušena, a 24. rujna 1863. biskup je istom posvetom Bl. Djevici Mariji s Karmelskog brijega posvetio novu crkvu.
Ivan Kobler
Dodat ću ovdje podatke iz pera Marina Štefana u “Drenovskom listu” br. 18:
Tako je 10.svibnja 1847.g. blagoslovljen kamen temeljac nove crkve, da bi već 22. studenog iste godine i blagoslovljen do tada izgrađeni dio, kako bi se liturgija mogla služiti. Crkva je zgotovljena i svečano posvećena 24.rujna 1863. godine po senjsko-modruškom biskupu dr. Vjenceslavu Šoiću.
Marino Štefan
Dokument o tome s potpisom župnika Ivana Cvetka nalazimo u Župnoj knjizi naslovljenoj Liber insertionis historiae neorectae Parochiae Drenovensis ab anno 1887. (Knjiga dodataka povijesti novoosnovane župe Drenova od godine 1887.)
Zapis o posveti crkve
Župna knjiga
Fotografija prije 2. Svjetskoga rata
Fotografija prije 2. Svjetskoga rata
U gore spomenutoj župnoj knjizi koja se vodi u crkvi, mogu se naći mnoge zanimljivosti vezane uz izgled i opremanje crkve.
Zapis župnika Izidora Gudca o zvoniku
Tako je župnik Izidor Gudac zapisao kako je u kolovozu 1903. godine dovršen zvonik na crkvi kojeg ja dao izgraditi riječki Magistrat, a izgradnja je povjerena drenovskom građevnom poduzetniku Linu Kučiću. A umjesto zvonika – kako je duhovito zapisao velečasni Gudac – Do onda mogo si vidjet na crkvenome krovu ko oveći golubinjak – a u njemu zvonove.
Izgled zvonika prije preuređenja
Nalazimo i zanimljiv zapis velečasnog Gudca da je 18. veljače 1906. upriličena kolaudacija novih crkvenih orgulja koje je izradio Pietro Bassani iz Venecije, međutim, kako kaže, nije ih imao tko svirati. Tek 1916. godine drenovska crkva dobiva stalnoga orguljaša kada je Fran Blažić Jurov – mlađi, na poticaj župnika Mate Polića, završio nauk kod riječkog organiste Josipa Vidriha.
Plan uređenja okoliša crkve iz 1856.
Tražeći na Internetu podatke o crkvi naišao sam i na zanimljiv, premda rekao bih, malo idealiziran prikaz iz 1856. godine (slika gore), gdje se vidi crkva, župni dvor i “Stara škola” u prvom svom obliku koja je 1913. dograđena do veličine današnje zgrade.
Na donjoj, nešto novijoj, skici vidi se i šterna, prilazne stepenice koje postoje i danas i kuća Lina Kučića u kojoj je godinama bila prodavaona – Linotova butega i koje danas nema, već je na njenom mjestu zgrada koju Drenovčani zovu “Lepa Brena”.
Skica okoliša crkve i škole
Plan preuređenja crkve iz 1902. godine
Dio zapisa župnika Mate Polića o glavnom žrtveniku
Zapis Mate Polića o zvonima rekviriranim od vojnog ministarstva
Zanimljiva je i priča o zvonima na drenovskim crkvama starijeg doba. U do sada često spominjanoj Župnoj knjizi, još 1917. godine, župnik Mate Polić zapisao je pod naslovom Zvonovi između ostalog:
Vojničko ministarstvo rekviriralo je u ratne svrhe zvonove, te odlučeno da se poštede zvonovi historijske vrijednosti i po jedan zvon za vjersku porabu. Dne 29. ožujka 1917, bijahu skinuti po zakupniku Togunjcu iz Krasice slijedeći zvonovi:
Mate Polić
Župnik Polić detaljno opisuje dva zvona (težinu, ugravirane tekstove i figure) koja su skinuta s zvonika crkve Gospe Karmelske kao i dva na kapeli Svih Svetih i navodi zanimljiv detalj iz crkve Gospe Karmelske:
Ovi zvonovi bili su kroz prozor zvonika bačeni, ali se ni jedan nije razbio… Najmanjega ostaviše za vjersku uporabu. I ovoga napokon oduzeše god. 1917. u mjesecu listopadu
Mate Polić
Na crkvi Gospe Karmelske danas su dva zvona: veliko od godine 1947., težine 350 kg koje je izradila firma Kvirin Lebiš iz Zagreba i malo, težine 82 kg izrađeno 1924. godine u firmi Salio A. Blažina iz Zagreba.
Crkva je uz najnužnije održavanje građevine odolijevala vremenu sve do 2001. godine kad je započeta ozbiljnija rekonstrukcija.
Na sljedećim slikama vidi se unutrašnjost crkve prije preuređenja ,gdje se vidi i lijepi kristalni luster koji je, nepažnjom, nažalost uništen tijekom dogradnje crkve.
Nekadašnji izgled oltara
Kip pred crkvom s likom Djevice Marije
Unutrašnjost crkve prije preuređenja
Današnji izgled crve i pastoralnog centra
Početak rekonstrukcije vlč. Gabrijel Bratina ovako je opisao u Župnoj knjizi: Što se dogodilo 1. listopada 2001.? Počela se rušiti župna crkva, ali zato da se dogradi!
“Novi list” od 16. srpnja 2003. donio je članak pod naslovom Crkva izgrađena prilozima vjernika iz kojeg je i prikazana slika crkve u toku rekonstrukcije .
Iste te godine 2003.,u lipnju papa Ivan Pavao II. posjetio je Hrvatsku i Rijeku. Tim povodom na kameni postament ispred crkve postavljen je kip Djevice Marije i ploča s prigodnim natpisom.
Nekoliko godina kasnije, tj. 2006. nastavljeno je s radovima na proširenju i dogradnji crkve, čime cijeli kompleks poprima današnji izgled. Dograđenim dijelom dobiven je pastoralni centar sa svim potrebnim sadržajima koji pružaju mogućnost za kvalitetno obavljanje pastoralnog rada.
CRKVA SVETOGA JURJA
Izvor: Vlč. Nikica Jurić, 70 godina Župe Sv. Jurja mučenik na Gornjoj Drenovi, “Drenovski list” br. 16”
Rimskim sporazumom od 1924. godine razdvojena je Drenova na Gornju i Donju. Tim razgraničenjem gornji dio Drenove, Podbreg, Kablari, Lopača, Grohovo ostali su bez crkve, groblja i škole.
Tek godine 1931. pristupa se gradnji sakralnog objekta: buduće župne crkve.
Gradnja crkve Svetoga Jurja
Gradnja crkve Svetoga Jurja
Uporedo s crkvom gradio se župni stan koji je iste godine i dovršen. Crkva se intenzivno gradila te i sljedeće godine, ali je potpuno dovršena tek 6. kolovoza 1939. godine kad ju je blagoslovio dekan Anton Košir, župnik u Svetom Mateju. Prije toga, iste godine, 23. travnja, dekretom Senjsko-modruškog biskupskog ordinarijata u Senju osnovana je župa Svetoga Jurja Mučenika na Gornjoj Drenovi.
Slika iz doba završetka gradnje
U novoosnovanu župu spadaju: mjesto Drenova i sela Benaši, Brdo, Grohovo, Kablari, Lopača, Mugarić, Patersko i Podbreg.
Crkva je sagrađena doprinosom i brigom Hrvatske banske vlasti u Zagrebu koja je snosila sve troškove izgradnje. Sagrađena je iz armiranog betona s kamenim zidom u starohrvatskom stilu. Dužina građevine je oko 16, a širina 11 metara. Glavni oltar je od kamena s reljefnom slikom sv. Jurja iznad svetohraništa. Oltar je postavljen 26. travnja 1937. godine. Zvono posvećeno sv. Jurju težine 192 kilograma, saliveno je u Zagrebu u firmi „Kvirin Lebiš“. Nabavljeno je 1933. godine, a posvetio ga je tadašnji pomoćni biskup zagrebački Švicarac Franz Salis – Sevis koji je, kasnije, nakon hapšenja kardinala Alojzija Stepinca, vodio zagrebačku nadbiskupiju.
Tijekom i nakon 2. svj. rata, župni stan je služio i u vojne svrhe, tako da je tu bila i njemačka vojna komanda, a poslije rata pravo raspolaganja uzurpirala je Stambena zajednica Rijeka.
Tek 1961. godine vraćeno je pravo vlasništva župi, ali kao nekretnina župe Sv. Matej (Viškovo) iz koje je bio vlč. Marijan Dujmović, tadašnji upravitelj župe Sv. Jurja.Župna crkva sv. Jurja u više je navrata obnavljana i sanirana: od 1969. do 1971., zvonik je saniran 1975., a krov 1985. godine. Radovi na održavanju i obnovi crkve nastavljeni su i dalje kao što je vidljivo na slici iz 1991. godine
Obnova 1991. godine
Crkva nakon obnove 2003. g.
Zalaganjem višegodišnjeg voditelja župe vlč. Nikice Jurića potpuno su obnovljeni i župni stan i crkva koja danas izgleda ovako
Današnji izgled Crkve Sv. Jurja
KAPELA NA VELOM VRHU
Izvor: Marino Štefan, Iskrice iz drenovske povijesti – kapela ili spomenik neznanom junaku na Velom vrhu, “Drenovski list” br. 19
U dnevnim novinama LA VEDETTA D’ITALIA koje su u Rijeci izlazile početkom drugog svjetskog rata u brojevima od 5, 11 i 12. listopada 1941. zapisano je svjedočanstvo o pripremi i otvaranju kapele na Velom vrhu (talijanski Monte Lesco) i to na dan Sv.Martina,11. studenog 1941. godine.
Izgradnja kapele
Izgled kapele neposredno po izgradnji 1941. god.
Kapelu je blagoslovio vojni ordinarij mons. Bartolomasi, u društvu s vojnim kapelanom Giussepeom Raimondijem. Izgrađena je radom samih graničara i vojnika XXVIII. sektora talijanske vojske (to su bili vojnici iz sjeverne Italije, uglavnom iz Bresce i Bergama). Izgradnja i posveta bila je u ime Italije, kao simbol na travanjsku pobjedu (misli se na okončanje Travanjskog rata između sila osovine i kraljevine Jugoslavije od 6. do 17. travnja 1941.) i oslobođenja ovoga kraja od srpske tiranije kako to kaže isti izvor od 5. studenog 1941., str.3: “…che il nome d’Italia suoni come simbolo di Vittoria e di civitta’ in una terra da lunghi anni soggiogata dalla tirannia serba”. Kapela je dobila i svoju zaštitu u imenu Majke Božje od stražara na granici!
Izgrađena je na najvišoj koti Velog vrha, brda iznad Drenove, na nadmorskoj visini od 439 metara. Godine gradnje odredile su neoklasicističku arhitekturu 30-tih i 40-tih godina prošlog stoljeća. Kapela ima izbačenu apsidu (za oko 1 m) i preslicu nad ulaznim pročeljem, interesantno, bez zvona. U preslici se nalazi kameni reljef Majke Božje, koja u rukama drži dvije crkve: trsatsku i kozalsku. Kapela ima veliki lučni ulaz na kojem su izvorno, bila samo željezna vrata iz metalnih profila, vizualno providna (što bi bilo bolje da je ostalo i tijekom obnove, bez ostakljenja). Kapela se koristila sve do 8.rujna 1943. (do kapitulacije Italije), od kada je napuštena i prepuštena propadanju.Tijekom poraća, od 1945. nadalje, nitko o njoj nije vodio brigu, tako da je građevina progresivno propadala. Djelomično i zbog toga što je i u vrijeme izgradnje, ali i kasnije, taj prostor bio u vojnoj zoni i nije bilo dozvoljeno izvoditi nikakve radove u istome, bez suglasnosti vojnih vlasti. Pučanstvo Drenove, u doba Italije, moglo je biti tamo samo na dan otvaranja kapele, što također svjedoči o karakteru građevine.
Kapela prije obnove
Takvo je stanje propadanja potrajalo sve do druge polovice 90-ih godina prošlog stoljeća, kada je krenula spontana obnova koja je podrazumijevala cjelovitu sanaciju zgrade s novim krovištem i krovom, žbukanjem i bojanjem ziđa, fasadu te opločenje poda. Ugrađena je i crna bravarija (dva bočna prozora i ulazna metalna vrata po uzoru na nekadašnja, u početku postavljena bez ostakljenja, kasnije, mimo volje projektanta sanacije, ostakljena). Unutrašnjost apside oslikao je ruski umjetnik Aleksandar Zvjagin, dok je kameni reljef u preslici restaurirao akademski kipar Zlatko Kutnjak.
Današnji izgled obnovljene kapele
Objekt izgrađen pokraj kapele
Nedugo nakon obnove, okoliš kapele doživio je još i dodatno “oplemenjivanje vanjskog prostora” u neposrednoj blizini, za koji su uradak interes pokazale i komunalne službe Grada Rijeke. Izdano je i rješenje o uklanjanju, ali …. još ništa.
Kapelica na Lokvi
Danas više ne postoji. Sagrađena je 1883. godine, ali je 1960. kada se je širila cesta, današnji Drenovski put, morala biti srušena.
Sačuvana je, i u novopodignuti suhozid uz cestu, ugrađena kamena ploča s kapelice na kojoj je uklesano:
ISUS I MARIJA BILA
NAŠA DOBRA KUMPA
NIA UČINJENO bI 1883
Dio zapisa u Župnoj knjizi
Kapelica snimljena koncem tridesetih godina
KAPELICA NA VRH REBRE
Na kapelici na vrh Rebre stoji godina 1913. Svatko bi pomislio da je to godina kada je kapelica izgrađena. No, da to nije baš tako uvjerio sam se kad mi je naš vrli velečasni Gabrijel, u već spomenutoj Župnoj knjizi, pokazao zapis pod naslovom „Nova kapelica na vrhu Rebre“ kojeg je 9. rujna 1913. godine zapisao tadašnji drenovski župnik Mate Polić. Evo tog zapisa doslovce prepisanog:
Nova kapelica na vrhu Rebre
Na vrhuncu brežuljka t.zv. „Rebre“ obstojalo je razpelo, koje je dao podignuti pok. Francik Kucich (d. Škripalo) u znak poklonu Propetom Spasitelju i bl. Djevici Mariji od Milosti na Trsatu. Zub vremena djelovao na pomenuto razpelo, kojega je napokon g. 1912. bura, koja ondje dobrahno duva, skršila i o kamenje razlupala. Nije preostalo drugo, već da se podigne novo razpelo.
Nekoji župljani, naročito Anton Franković i Iginio Superina, odlučiše da se podigne kapelica, koja će donekle štititi razpelo od bure i nevremena. Odmah se dadoše ova dvojica na sabiranje milodara, te sakupiše na Dolnjoj Drenovi i na Pulcu svotu od 139 Kr. 28 fil., a željezni križ darovao g. Mate Petrich, kapomakinista kod pomorske oblasti na Rijeci. S ovom sakupljenom svotom započeše gradnju kapelice, dobivši prije dozvolu od gradjevnoga ureda, te radeći nekoji badava nekoliko dana, napokon bi sagradjena, a g. Venceslav Cergnar dirigente ovomjesne škole, dao istu bojati.
Dne 7. rujna 1913. bude ista dozvolom preč. bisk. Ordinarijata u Senju blagoslovljena. Iz župne crkve pošlo se procesijom do kapelice, gdje se obavio najprije blagoslov križa, zatim bila prigodna propovijed i napokon pjevana sv. misa. Narod je za tu zgodu kapelicu krasno dekorirao sa cvijećem i zastavama, a blagoslov se obavio uz pucnjavu mužara. Trošak oko gradnje iznosio lih 138 Kr. 56 fil., a to zato, jer su neki župljani badava radili i materijala za gradnju darovali. Popis dohodka i izdatka nalazi se u pohrani u župnome arhivu. Procjenjena bi kapelica na 500 Kr.
Drenova, dne 9. rujna 1913.
Mate Polić, župnik
Kapelica danas
Reljef
Kapelica 2006. godine
Pokazalo se, eto, da je kapelica 1913. godine postavljena na mjestu gdje je već dugo bilo drveno raspelo: Ne zna se točno kad je postavljeno, mons. Bratina smatra da je to bilo 1890. Posvećeno je i bl. Djevici Mariji na Trsatu s toga što se nekad s tog mjesta vidjelo Svetište na Trsatu. Danas se to od novosagrađenih kuća i naraslog zelenila više ne vidi. Prekrasni željezni križ koji se spominje u tekstu i vidi na slici iz doba prije 2. Svjetskog rata uništen je poslije rata zbog ideoloških previranja u to doba.
Sada se kapelica redovito održava. Velečasni Gabrijel ispričao mi je kako je u kapelicu ugradio kameni reljef izrađen u Italiji, ali su ga ubrzo neodgovorni pojedinci „pajserom“ srušili, kojom prilikom je znatno oštećen. Reljef je popravljen (vidi sliku) i čeka da se ponovo postavi na mjesto sadašnjeg raspela kojeg vidite na slici kapelice danas, nakon što je obnovljena 2008. godine.
KAPELA NA STAROM GROBLJU DRENOVA
Godine 1903. izgrađeno je Staro groblje Drenova. U sklopu groblja izgrađen je srednji dio današnje kapelice. U to doba i godinama kasnije pogrebi su se kretali iz crkve, a izgrađeni objekt služio je u slučaju kad se za pokojnika nije služila misa, kao na primjer kod samoubica ili u slučaju smrti od kakve zarazne bolesti. Po kazivanju monsignora Bratine u građevini je bio postavljen masivni kameni stol na kojem se mogla vršiti i obdukcija pokojnika. Godine 2000. produžena je na južnoj strani a na sjevernoj je izgrađena nadstrešnica tako da od tada pogrebi više ne kreću iz crkve već iz kapelice.
DVIJE KAPELICE U KABLARIMA
Prva kapelica “Na Franiću” na početku je sela uz samu cestu. Nažalost dosta je zapuštenai bila bi zaista šteta da propadne.
Druga je u središtu sela, uz staru komunjsku šternu. Održava se utoliko što je netko s vremena na vrijeme oboja.
Nitko, pa ni najstariji mještani ne zna kada su sagrađene. Jednostavno svi kažu: “Kapelice su od vavek tu”.
KAPELICA NA LUBANJSKOM USPONU
U suhozid uz Lubanjski uspon uzidana je davne nepoznate godine lijepa kapelica. Stariji mještani pričaju kako su tu zastajale grobničke mlekarice da bi se pomolile na svom putu prema Rijeci. U to doba, od tog mjesta put je skretao prema današnjem Orešju da bi kod Majstoroveh izbijao na današnji Drenovski put.
Kapelicu je 2006. vlastitim trudom i sredstvima obnovio gospodin Ivan Franković s Lokve.
KAPELICA U GROHOVU
Sagradili su je mještani Grohova 2000. godine na inicijativu i osobnim zalaganjem Grohovčana Ivana Marića.
Kapelica u Grohovu
U kapelici župnik župe Svetoga Jurja u koju spada i Grohovo, svake godine na Dan Grohova (prva nedjelja iza Vele Gospe), održava svetu misu.
KAPELICA DJEVICE SIROMAŠNIH
Kapelica ili grota (špilja) lijevo od crkve svetoga Jurja čuva lik Djevice siromašnih iz Banneuxa u Belgiji gdje se 1933. godine prikazala jednoj djevojčici.
Djevica siromašnih iz Banneuxa u Belgiji
Kip Djevice siromašnih dobila je Drenovčanka Ljiljana Marić u Belgiji i 1995. godine dala sagraditi kapelicu u kojoj je kip pohranjen.
KRIŽ PUL BENAŠI
Na starom zidu, na raskršću Drenovskoga puta i Ulice Bruna Francetića, pul Benaši, već preko 120 godina stoji drveni križ s raspelom na postolju od klesanog kamena i uklesanom godinom izgradnje 1899.
Križ pul Benaši
Križ je zaštićen, za ono doba, karakterističnom limenom oblogom.
KRIŽ POKRAJ CRKVE SVETOGA JURJA
U perivoju između crkve Svetoga Jurja i Ulice svetoga Jurja na postolju od zidanog kamena stoji drveni križ s raspelom.
Križ pokraj crkve Svetog Jurja
Slično kao i stari križ na Benašima zaštićen je limenim krovom. Na križu je urezana godina 1983. kada je, za vrijeme službovanja vlč. Berislava Humskog, i postavljen.
KRIŽ NA BRDU UZ ULICU SVETOGA JURJA
Na Brdu, uz samu Ulicu Svetoga Jurja postavljen je drveni križ s raspelom podignut na zidanom kamenom postolju.
Križ u ulici Svetog Jurja
Dala ga je postaviti Drenovčanka Milena Polonijo i nosi urezan datum postavljanja 10. 6. 2001.
KRIŽ U ULICI IVANA ŽORŽA
Kao što stoji u natpisu na mramornoj ploči, križ je postavio Mate Sikavica 2012. godine, kao prvi stanovnik ulice.
Križ u ulici Ivana Žorža
Ova tvrdnja baš i ne stoji, znajući da je taj dio Drenove i prije bio naseljen. No, prepustimo gosp. Sikavici da zadrži svoje mišljenje i prihvatimo njegov doprinos obogaćenju vjerskih simbola na Drenovi,
RASPELO NA LUBANJU
Od 1903. g. pa do konca 2. svjetskog rata postojao je na Lubanju, na početku stare ceste prema Lopači, veliki željezi križ s raspelom koji je srušen, po svemu sudeći, iz ideoloških razloga. Mnogi stariji Drenovčani to ne znaju, ali dokumentacija iz digitalne zbirke muzeja i nedavno pronađeni kip Isusa sa raspela dokaz su njegovog postojanja.
28. ožujka 1903. uputio je tadašnji drenovski župnik Antun Ladić dopis Biskupskom Ordinarijatu Senjsko Modruškom u kojem moli da se odobri blagoslov raspela i u tom povodu održi misa na otvorenom. U dopisu piše;
Prečasni Ordinarijate!
Milodarima Drenovskog puka nabavilo se je lijepo veliko željezno propelo, koje bi se po želji župljana imalo postaviti na vrhu brijega Lubanja, koji gospoduje nad cijelom župom j preko kojega prolazi na Rijeku narod malne iz cijele župe jelenjske. Želja je cijelog puka a i moja, da se blagoslov ovog propela obavi čim svečanije. Stoga bih se uslobodio umoliti prečasni Ordinarijat, da bi mi prigodom ove svečanosti koja bi se imala obaviti slijedeće nedjelje (cvijetnica) osim svečanog blagoslova propela izvolio dozvoliti, da bi se uz prigodnu propovijed mogla u slučaju povoljnog vremena služiti sv. misa pod vedrim nebom pred onim propelom. Držim da bi to mngo doprinijelo, da se u ovom puku koji je većinom zaposlen u pokvarenom gradu, gdje mu mnogi nastoje oteti vjeru u raspetoga Krista, učvrsti štovanje sv. križa Isusova i ukrijepi stalnost u ispovijedanju sv. vjere. Ako pak preč. Ordinarijat nebi našao za shodno, da se gore služi sv. misa, molim da mi izvoli podijeliti dozvolu, da mogu svečano blagosloviti raspelo.
Drenova 28. III. 903.
Antun Ladić
31. ožujka Biskupski Ordinarijat poslao je dopis kojim se molba župnika Ladića odobrava. Nažalost ne znamo točan datum kada je blagoslov izvršen, ali svakako možemo računati da je to bila 1903. godina. Raspelo je i označeno na karti s konca 30ih godina prošloga stoljeća
Dio dopisa župnika Antuna Ladića
Dozvola Biskupskog Ordinarijata
Nakon mnogo godina, nedavno je u konobi kuće Alenke Franković pronađen kip Isusa od lijevanog željeza (nažalost oštećen), visok oko 80 cm, koji je bio postavljen na raspelo iz 1903.g.
Kip Isusa s raspela na Lubanju
Karta s označenim raspelom
Na koncu želim se zahvaliti:
Mons. Gabrijelu Bratini na nesebičnoj pomoći i pružanju dragocjenih podataka koji su mi itekako pomogli pri sastavljanju ovog teksta
Vlč. Nikici Juriću i gospodinu Marinu Štefanu čijie sam napise u “Drenovskom listu” koristio
Vlč. Marijanu Benkoviću što mi je dozvolio uvid u Župnu knjigu koja je neiscrpni izvor mnogih zbivanja iz prošlosti Drenove.
Osoblju Državnoga arhiva Rijeka na stručnoj pomoći prilikom pretraživanja dokumentacije
Izvori:
Digitalna arhiva Zavičajnog muzeja Drenove
Državni arhiv Rijeka
Giovanni Kobler: Povijest Rijeke, knjiga prva (Preluk, Opatija,1995.)
Bilježnica Strazza crediti drenovskoga trgovca Francesca Stefana
Župna knjiga: “ Liber insertionis historiae neorectae Parochiae Drenovensis ab anno 1887.”
Glasilo MO Drenova Drenovski list
Autorski tekst je izvorno objavljen u DOMETIMA broj I.-IV. iz 2019. godine
Popnete li se ili dovezete na Lubanj (ili Luban kako se ponekad nađe na starim kartama ili tekstovima) do platoa (parkirališta) kod kamene piramide, spomenika borbama za oslobođenje Rijeke koncem 2. svjetskog rata, vidjet ćete da se put račva na lijevi koji vodi na Podbreg, srednji prema lovačkoj kućici i desni koji se nizbrdo spušta i kojim možete, samo pješice, doći do Lopače. Taj je put, ili bolje reći cesta nekad, prije nego se je izgradila cesta za Grohovo i Pašac (tzv. Petrolejka), bio jedina i glavna veza Grobinštine i Drenove pa sve dalje prema Kozali ili Škurinjama..
U Zborniku za narodni život i običaje br. 39 (Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1957.), Ivo Jardas u knjizi br. 39 „Kastavština“piše:
Nad Drenovun je breg, ki j’ na vrhe gol kod plešiva človečja glava. Zavin tega temu bregu deju Lubanj.
Brijeg Lubanj proteže se približno u pravcu jug-sjever počevši nasuprot Velom vrhu preko Orešja, iznad Podbrega, Benaši i Garići.
Najviši vrh Lubanja – Pleš visok je 499 metara, tako da mu nedostaje svega metar da bude planina i najviša je točka na području grada Rijeke.
Krenite desnim putem nizbrdo prema Lubanju i, ako imate malo istraživačkog duha, zađite desno u predivnu šumu do koje ćete ubrzo stići. U šumi se još uvijek zamjećuju tragovi vrtova i vinograda (npr. lokalitet Sela, zidane cisterne za vodu ili modru galicu, ostaci suhozidova… Iz tih vrtova, vinograda i iz šume svakodnevno su se kućama nosila bremena uroda, suhog lišća (šušnja) za pod blago ili drva i suhog granja (prašće po domaću) za loženje. Taj su posao obavljale uglavnom žene – „na plašćanku“ – kako bi rekla gđa. Inka Štefan.
Bukova šuma uz put prem Lopači, blizu lokacije Markova vodica
Za razliku od Jardasovog viđenja, danas je Lubanj prekrasan šumovit predio, kao stvoren za ugodne šetnje. Evo još jednog prijedloga: Započnite od Lovačkog doma, ugodnom markiranom stazom prema vrhu Pleš. Malo prije vrha stići ćete do vidikovca uz stijenu s kojeg se pruža veličanstven pogled na Grobničko polje, „Grobničke alpe“ i čitavu Grobinštinu.
Vidikovac na stazi prema Plešu
Lijep nastavak šetnje preko vrha vodi stazom do Kopice na putu iz Sašroni za Trnovicu i natrag ispod vrha do lovačkog doma. Lijepa šetnja od otprilike sat i pol ugodnoga hoda.
Ima Lubanj i zanimljivu prošlost.
Najjužniji dio, šumarak nasuprot Velom vrhu zove se Kraljev (naglasak na e) vrh. Kako mi je pričao pok. Rino Štefan, dobio je ime po legendi prema kojoj je tu sa svojom vojskom noćio kralj Bela IV bježeći od Mongola 1241. godine.
Kraljev vrh, pogled na stjenovite obronke Lubanja
U knjizi Željka Poljaka „Hrvatske planine“ (Zagreb, 2001.) nalazimo podatak da su 25.rujna.1887. Riječki planinari (Club Alpino Fiumano) postavili kamen temeljac za toranj – vidikovac (kakav postoji na vrhu Učke) na vrh Luban (499m) u zaleđu Rijeke. Pružao je vidik na Grobničko polje, Učku i Velebit. Srušen je 1901. jer je zbog dotrajalosti postao opasan.
Prema priloženoj skici, toranj-vidikovac bio je stotinjak metara istočno od početka starog puta za Lopaču.
Skica položaja (izvor Državni arhiv Rijeka)
Projekt kule, Izvor Državni arhiv Rijeka
Od 1903. g. pa do konca 2. svjetskog rata postojao je na Lubanju, na početku stare ceste prema Lopači, veliki željezni križ s raspelom koji je srušen, po svemu sudeći, iz ideoloških razloga. Mnogi stariji Drenovčani to ne znaju, ali dokumentacija iz digitalne zbirke muzeja i nedavno pronađeni kip Isusa sa raspela, u podrumu kuće gđe. Alenke Franković, dokaz su njegovog postojanja. Kip Isusa sa raspela, gdin. Ivan Franković poklonio je našem Zavičajnom muzeju.
Pustolov, pjesnik i po mnogima začetnik fašizma Gabriele d’Annunzio, za svog 16 mjesečnog vladanja Rijekom nije zaobišao Drenovu pa ni Lubanj. U opisu slike piše: Fiume – l’altare di monte Luban, 1.05.1920.
D’Annunzio na Lubanju
Drugi svjetski rat
Ono po čemu Riječani najčešče spominju područja Katarine, Velog vrha i Lubanja svakako su događaji sa samog završetka Drugog svjetskog rata i tzv. Riječku bitku kada su na tom području vođene teške borbe za oslobođenje našeg grada.
Tragovi tih borbi i danas se mogu naći po šumama Lubanja.
U spomen žrtvama i pobjedničkoj 4. jugoslavenskoj armiji postavili su Drenovčani na platou spomenutog na početku teksta, spomenik u vidu kamene piramide s crvenom zvijezdom. Jedini pisani trag koji sam uspio naći kaže pod brojem 6. da je spomenik otkriven 21. rujna 1954. godine.
Ploča u podnožju spomenika
U arhivi Zavičajnog muzeja Drenove postoje i slike gradnje spomenika, izgled neposredno nakon izgradnje
i dio svečanosti na samom otvorenju (slike dolje)
Danas spomenik izgleda ovako. Lijevo je slika gledano s prilaza, a desno kako se vidi, ili bolje rečeno, ne vidi s platoa . Kako je tek u proljeće i ljeto kad sve zazeleni – uopće se ne vidi. Ne bi li trebalo povesti malo brige i ovaj vrijedni objekt približiti mnogim izletnicima i namjernicima na naš lijepi Lubanj?
Koliko se nekadašnji način života razlikovao od današnjeg najbolje nam govore tragovi prošlosti u prirodi i sjećanja ljudi koji su s trudom i mukom preživljavali u nekadašnjim, teškim uvjetima života.
Popnete li se ili dovezete na Lubanj do parkirališta kod kamene piramide, spomenika žrtvama iz 2. svjetskog rata, vidjet ćete da se put račva na lijevi koji vodi prema lovačkoj kućici i desni koji se nizbrdo spušta i kojim možete, samo pješice, doći do Lopače. Taj je put, ili bolje reći cesta, nekad, prije nego se je izgradila cesta za Grohovo i Pašac (tzv. Petrolejka), bio jedina i glavna veza Grobinštine i Drenove pa sve dalje prema Kozali ili Škurinjama. Krenite cestom i ako imate malo istraživačkog duha zađite u predivnu šumu do koje ćete ubrzo stići. U šumi se još uvijek zamjećuju tragovi vrtova i vinograda (npr. lokalitet Sela), zidane cisterne za vodu ili modru galicu, ostaci suhozidova… Iz tih vrtova, vinograda i iz šume svakodnevno su se kućama nosila bremena uroda, suhog lišća (šušnja) za pod blago ili drva i suhog granja za loženje. Taj su posao obavljale uglavnom žene. Putem uzbrdo odmarale bi se, a za taj odmor bilo je par mjesta za počinak, kako bi se po domaću reklo – počivala (s naglaskom na prvi a). Bili su to veći kamenovi ili stijene uz cestu.
Upravo o tim počivalima ispričala mi je gospođa Inka Štefan, koja je i sama svakodnevno “na plašćanku” nosila bremena iz šume. Gledajući iz pravca Lopače prvo se je počivalo zvalo “Počivalo Na gusto” i nalazi se na području koje se zove Markova vodica. Putem uzbrdo dolazi se do počivala “Pod taracon”, a još dalje, već prema Lubanju su “Tri počivala”
Tri počivala
Počivala Na gusto
Počivalo Proslop
Ova počivališta ili počivala koristile su i grobničke mlekarice na svom svakodnevnom putu iz svojih grobničkih sela, preko Drenove do riječke tržnice Brajda. Od “Tri počivala” put je vodio preko Lubanja do kapelice nešto niže uz današnji Lubanjski uspon, gdje bi skrenule lijevo i kod Majstoroveh (kod nekadašnjeg restorana “As”) izbile na Drenovski put. U vrijeme prije 2. svjetskog rata morale su preći tadašnju granicu između Jugoslavije i Italije na prelazu kraj zgrade koju stariji Drenovčani i danas zovu Granica, a gdje se danas nalazi Zavičajni muzej Drenove, odnosno Društveni centar Drenova. . Dalje bi se preko Kačjaka i kroz Čelca spustile na Škurinju i tako sve do Brajde.
Mlekarice na granici
Mlekarice koje su mlijeko nosile na Kozalu, Belveder i dalje prema Guvernerovoj palači ili na Školjić, poslije rata koristile su put kroz Proslop. Iz grobničkih sela na Valići, preko Rječine u Grohovo, odakle bi se uspenjale na “Balkon” (na današnjem Grohovskom putu ili Petrolejki) i dalje kroz Proslop na zapadnom podnožju Velog vrha. Tu u Proslopu bilo je počivalo koje je i danas dostupno i prema kojem bi trebalo postaviti putokaz za sve šetače koji tim putem hodaju na Veli vrh. Od tog počivala se je uz staro drenovsko groblje i pokraj Streljane dolazilo na Kozalu i dalje u Rijeku.
Još jedan zanimljivi detalj ispričala nam je gospođa Inka.
Kad su se mlekarice vraćale, na putu kroz Drenovu ponekad bi si dozvolile luksuz da odahnu uz čašu gemišta. Tada bi svratile u ondašnju oštariju kod Sablića koja se nalazila u Terčevom selu u prizemlju kuće nedaleko starog župnog stana.
Tu u prizemlju je bila Sablićeva oštarija
“Živjela radost” u Sablićevoj oštariji!
Uz lijepi spomenik mlekarici u Rijeci počivala nas živo podsjećaju na trud žena koje su s 20 pa i 30 litara mlijeka u „ruksacima“, svakodnevno prelazile kilometre da bi prehranile svoje obitelji.
Croatian