Stara škola na Donjoj Drenovi
O Staroj školi Drenova, kako je svi još uvijek zovemo, može se naći puno tekstova. Jedan od takvih je Iz prošlosti naše stare škole u Drenovi autora Božidara Črnjara, kako je potpisan, učitelja i ravnatelja Područne škole Drenova. Škola je, kako mnogi Drenovčani znaju, sagrađena inicijativom i poticajem prvog drenovskog župnika Ivana Cvetka koji je bio i prvi upravitelj škole. Dovršena je 1852. godine. Škola je isprva bila četverogodišnja, a zvala se Pučka učiona u Drenovi. Prvi učitelj bio je Franjo Kukuljan i prve školske godine podučavao je 42 učenika prvog razreda. Drenova je, kao i Rijeka, od 1848. do 1868. godine bila u sastavu Banovine Hrvatske. U školi se učilo i pisalo na hrvatskom jeziku.
1868. godine kroz Hrvatsko-ugarsku nagodbu na koju je naknadno prijevarom nalijepljena Riječka krpica, Rijeka i njena okolica, pa tako i Drenova, dolaze pod direktnu ugarsku vlast.
Kako piše Črnjar:
Poslije hrvatsko-ugarske nagodbe stvoren je ovdje Riječki provizorij kojim je Rijeka izdvojena iz Hrvatske i potčinjna Ugarskoj. Počinje period odnarođivanja Hrvata u našim krajevima i u gradu Rijeci (gdje je prema austrijskoj statistici živjelo 11.582 Hrvata i 691 Talijan).
Već 1872. dobiva škola talijanski naziv „Civica scuola popolare di 3 classi“. Do konca 19. stoljeća hrvatski jezik je postepeno potiskivan da bi 1900. godine bio ukinut kao nastavni jezik, a nastava s vršila na talijanskom jeziku…. Godine 1924. Rimskim sporazumom naš grad Rijeka potpao je pod vlast Talijana,a neprirodna granica razdijelila je Drenovu na Donju Drenovu (pod Italijom) i Gornju Drenovu (pod Jugoslavijom). Škola je ostala na talijanskoj strani te su Drenovčani morali slati djecu u talijansku školu.
Božidar ČRNJAR
Školska zgrada je dograđena 1913. godine kada je dobila svoj istočni dio.
Već tada, nakon dogradnje, bilo je pokušaja da se na Drenovi vrati hrvatski jezik u školu što je vidljivo na dokumentima koje smo uspjeli pronaći u Državnom arhivu Rijeka. Tako je već 1913. Novi list od 29. kolovoza 1913. objavio opsežen članak o tom problemu.
Godine 1918. obratio se seoski župan i tadašnji drenovski župnik Mate Polić mjesnim vlastima s molbom da se na Drenovu uvede hrvatska škola.
U pismima se moli pomoć oko osnivanja razrednih odjeljenja s nastavom na hrvatskom. Polić piše da su to tražili sami roditelji. Predlaže se da se djeci besplatno daju knjige. Bilo je problema i sa stanovima učitelja koji nisu imali grijanja.
Također, za školu je trebalo nabaviti ploče.
Škola na Gornjoj Drenovi
Božo Črnjar u svom članku dalje navodi:
Početkom 1925. god. počela je radom hrvatska škola i to u privatnoj zgradi, rodnoj kući prof. Frana Frankovića na Gornjoj Drenovi (u Tonićima). Prvi učitelj je bio umirovljeni učitelj Ante Dukić iz Kastva, a šk. god. 1925/26. učitelj Žeželić iz Čavli. Početkom 1926/27. došla je mlada učiteljica Dragica Lenac iz Zameta i vodila je sve razrede.
BOŽO ČRNJAR
U nekim izvorima se navodi da je škola počela s radom 1924. godine. Ono što je nesporno je da je do svoje smrti, u srpnju 1924. godine u njoj je boravio sam prof. Franković.
Črnjar nastavlja:
Godine 1930. izgrađena je i otvorena nova školska zgrada u zaseoku Tunić (Gornja Drenova), a za učitelja je postavljen Ivan Ribarić kojega su Talijani protjerali iz Istre. Nova školska zgrada (jednokatnica) imala je u prizemlju dva stana za učitelje i dvoranu za fizički odgoj, a na katu dvije prostrane učionice i zbornicu. Nastavu su izvodili Ivan Ribarić, koji je bio upravitelj sve do internacije u Italiju 1942. godine i Dragica Lenac.
U listopadu 1943. godine Nijemci su do temelja spalili školsku zgradu na Tuniću.
BOŽO ČRNJAR
Za pretpostaviti je da je u spaljivanju nestala i dokumentacija ove škole koja je djelovala 17 godina, od čega 12 godina u zgradi na Tuniću. Danas se na lokaciji gdje je nekad stajala zgrada škole nalazi igralište. Naziv ulice je Put k igralištu.
Na ovoj, jedinoj fotografiji zgrade škole na Tuniću koju posjedujemo, vidljiva je sama škola, a lijevo u daljini su zgrade na Lokvi – nekadašnji Društveni dom i desno od doma nekoliko stambenih kuća.
U Državnom arhivu u Rijeci postoji zbirka osobnih dokumenata ravnatelja Ivana Ribarića. Među nekoliko fotografija, pronašli smo dvije koje se odnose na školu. Na prvoj je ravnatelj škole Ivan Ribarić s učenicima, a na drugoj su Ivan Ribarić s učiteljicom Dragicom Lenac i nekoliko djece. Obje su fotografije slikane pred školom. To su ujedno i jedine fotografije koje su nastale u školi odnosno ispred škole na Gornjoj Drenovi, a sačuvane su do danas. Ukoliko netko od naših sugrađana posjeduje dokumente ili fotografije iz škole na Tuniću, još uvijek je moguće da ćemo povijesti ove škole moći pridodati i još neobjavljenu i javnosti nepoznatu dokumentaciju.
Ravnatelja Ivana Ribarića Talijani su internirali 1942. godine. U internaciji je ostao sve do 1944. godine. Kada se vratio, nije više postojala škola u kojoj je nekad bio ravnatelj. Nakon oslobođenja 1945. godine Ribarić je bio učitelj u Rukavcu. U njegovoj arhivi postoji molba za premještaj iz Rukavca jer zbog narušenog zdravlja treba često liječničku pomoć koju u Rukavcu ne može dobiti.
Prikupljajući svjedočanstva o životu na Drenovi, kroz projekt Nonićeva tiramola, članovi Udruge Bez granica snimili su video zapis u kojem je Petar Rino Štefan ispričao anegdotu iz svojih đačkih dana. Rino je pohađao školu na Gornjoj Drenovi. U toj anegdoti osim malog Perice, glavnu je ulogu imala i učiteljica Dragica Lenac. Priča je dostupna (od 7:37) na poveznici:
Na ovu temu pisali smo u drugom izdanju Drenovskih kronika iz kojih donosimo ulomak iz članka Vesne Lukanović o Nonićevoj tiramoli:
Petar Rino Štefan ki danas živeje na Gornjoj Drenove, poveda štorije ke su vezane za granicu, još dok je bil otrok
Bival san dole, na Dolnjoj Drenove, a saki san dan šal va školu semo na Gornju Drenovu. To j’ bilo zato ča smo bili Hrvati, nismo imeli talijansko državjanstvo, a Dolnja Drenova je bila pod Italijun. Mogal san poć i va talijansku školu dole, al san hodeval va školu ka je bila na Gornjoj Drenove, na teritoriju Jugoslavije. Ja san šal gore va školu. Saki dan preko granice hodeć zgorun. Šal san tako od prvega do petega razreda. I po zime i po lete, hodeć odozdola. Kad san šal va peti razred onda je kapitulirala Italija i ni već bilo škole.
Moja učitejica je bila z Sušaka. I ona je isto hodila va školu preko dve granice. Dole na mostu, va gradu je prelazila jednu granicu i drugi put ovu na Drenove. Va škole je bivala preko šetemane, a na subotu večer bi šla doma na Sušak. Preko šetimane, dok je tu bivala, tu se je i hranila. Na Dolnjoj Drenove bi kupila riži, al paštu, al ča njoj je već rabilo. Platila bi ča je kupila, a mane bi rekla da njoj to donesen va školskoj borše. Nekada j’ to bilo kilo riži, nekad kilo pašte, al pol kila, kako njoj je već rabilo. Ja bin to zel va butege, stavil va školsku boršu i šal preko granice z ten. Poznali su me si financi i graničari aš san paseval svaki dan preko granice. Pozdravjal san ih z: „Dobro jutro!“, „Dobar dan!“, a Talijani z „Buongiorno!“ Zimsko doba bi me graničari često zvali na čaj. Bilo j’ zima, a tamo je jako puhalo. Jedanput san tako došal k njimi na čaj i jedan graničar me j’ pital:
Hajde Perice, da vidin ja malo kako ti učiš u školi. – rekal je išćuć da vidi moje školske knjige. Malo san stal, otprl đačku boršu, a žnje špijali – riži! A što učiš s tom rižom? – našalil se j’. Rekal san da me j’ učitejica zamolila da njoj to donesen. Zeli su mi riži! Šal san daje, va školu. Kad san došal, namesto da skrenen pul učitejice va kuhinju, ja san produžil va razred. Ona me j’ pozvala da dojden vanka i pitala da ako san pozabil donest riži. Govorin – Nisan leh su mi na granice zeli riži.
Pokla su njoj graničari to vrnuli. Valda su se malo nasmeli okol toga i vrnuli njoj ti riži. Graničari su bivali tu gore va jednoj kuće blizu nas (Lubanjski uspon).
VESNA LUKANOVIĆ
Rino Štefan danas više nije među nama, ali zabilježili smo mali dio njegovih sjećanja iz doba njegovog djetinjstva, sjećanja na Drenovu podijeljenu granicom i na osnovnu školu sa Gornje Drenove. Ta škola danas postoji samo u rijetkim zapisima i nekolicini fotografija.
Istraživali i priredili za objavu Davorka Medved i Christian Grailach
Croatian