NacionalniNekategorizirano

Vlak nade

Osnovni podaci

  • Naslov (originalni): Reményvasút
  • Naslov (hrvatski): Vlak nade
  • Vrijeme: 79
  • Redatelj: Klára Trencsényi
  • Jezik: mađarski
  • Godina: 2015
  • Zemlja: Mađarska
  • Producent: Julianna Ugrin
  • Produkcija: Éclipse Film

Sadržaj filma

Radnja se odvija na Dječjem vlaku koji je 1948. izgradila komunistička vlada u Mađarskoj. U šezdeset godina stari vlakovi voze svaki dan, prevozeći i do 400.000 putnika na godinu, a njima upravlja 500 tinejdžera koji ondje rade bez plaće u zamjenu za jedinstven doživljaj zajednice. Glavni protagonisti troje je mladih željezničkih radnika, odraslih u ekonomskim i socijalnim nemirima današnjeg društva. Dječji vlak nudi im utočište, mjesto gdje su drugarstvo i red norma, u oštroj suprotnosti s kaosom i egoizmom današnjeg društva. Pratimo Gergő-a , Karmen i Viktora u ključnim trenucima sljedećih godina u vlaku i izvan njega.

Red, rad i disciplina – stvaraju odgovorne članove društva
Socijalizam uz sve slabosti i mane imao je nedvojbeno i pozitivne strane kroz nastojanje da se širokim slojevima radnika omogući edukacije, zaposlenje, krov nad glavom no i brigu o djeci kroz organizirane aktivnosti u dječjim i radničkim odmaralištima, radne akcije i priliku za “životnu igru” i odgovornost upravljanja složenim sustavom kao što je u ovom primjeru željeznica. Iako iz današnje perspektive možemo reći da je to bilo i namjenjeno indoktrinaciji najmlađih uzrasta, nakon propasti socijalizma u većini slučajeva netragom su nestala sva ta prava i nije ponuđena nikakva zamjena što je posebno pogodilo siromašnije slojeve društva u svim postsocijalističkim državama.

Socijalistička nirvana je bila tako blizu, a tako daleko
Ideja da se svako treba “pobrinuti“ za sebe jednostavno ne funkcionira u manje razvijenim tranzicijskim društvima. Nekad su poduzeća, kao i cijeli društveni sustav promatrali radnike i ljude kao vrhovnu vrijednost ili najvredniji resurs, glorificirao se rad i rezultat rada, gradila su se radnička naselja i odmarališta, godišnji odmor je bio zagaranitran…
Svakako da je i u tom sustavu bilo devijacija no danas se kao najbitnije stvari doživljavaju tržište i novac, a tu nema previše prostora za egalitarizam ili milosti za najslabije.
Junaci naše priče upravo su se zatekli u takvoj situaciji, pratimo samohranu majku sa troje djece koja se bori da im pruži dostojanstven život i dječaka Gergőa koji živi sa bakom i djedom dok su mu roditelji na radu u dalekoj Njemačkoj. Jedinu utjehu im pruža mogućnost rada na Budimpeštanskoj dječjoj željeznici gdje imaju priliku raditi i družiti se sa vršnjacima.

Parizer i ljuta paprika iz tube…
Može se reći da je rad i prirodna ljudska potreba da nešto radi ključni narativ filma. Rad omogućava egzistenciju samog pojedinca i onih koji o njemu ovise. Pored toga, rad omogućava socijalnu interakciju pojedinca sa suradnicima na poslu, predstavlja izvor društvenog statusa i prestiža, a ima i vrlo velik unutarnji značaj za pojedinca, kao izvor identiteta, samopoštovanja i samoaktualizacije. Stoga je rad centralna ljudska vrijednost i jedan od odlučujućih faktora u formiranju i razvoju pojedinca u društvu – i baš zato Budimpeštanska dječja željeznica ima važnu ulogu u formiranju svijesti djece koliko je rad važan.
No život nije bajka, pratimo grčevitu borbu roditelja da nađu posao i prihode, ne znamo ništa o povijesti koja ih je dovela u sadašnje stanje (Viktorova i Karmenina majka govori tri jezika, no ne može naći pristojan posao, Gergőv otac očito je ozbiljno bolestan no ipak mora raditi u Njemačkoj ) i na kraju nema “happy enda”.

Samohrana majka troje djece, znanje tri jezika njoj ne pomaže naći pristojan posao
Posebno su dramatične scene deložacije obitelji iz malog podstanarskog stana. Čitava obitelj se preko noći našla na ulici, djeca su privremeno našla smještaj u željezničkom kampu a majka je završila u azilu za beskućnike.
Na kraju ljeta obitelj je ponovo zajedno u skučenoj sobi u zgradi za beskućnike, no sa nejasnom perspektivom. Gergő se konačno nalazi sa roditeljima i definitivno odlučuje da će studirati u Mađarskoj i odbija poziv roditelja da sa njima ode u Njemačku. Završava u derutnom studentskom domu no odlučan da svoju ljubav prema željeznici potvrdi diplomom inženjera.

Trenutak kad je Gergőva obitelj ponovo na okupu

Zaključak i ocjena

Vlak nade je doista zanimljiv film i ostavio je mnogo prostora za razmišljanje nakon projekcije. Problemi malog čovjeka u paklu tranzicije, ekonomske emigracije, razdvojenost djece i roditelja, gubitak posla, deložacije – tema su koja je očito aktualna u cijeloj regiji i vrlo je lako suosjećati sa glavnim akterima jer iste priče svakodnevno proživljavamo.
No nadu našim mladim junacima u tim teškim trenucima daje upravo mogućnost da barem povremeno rade na dječjoj željeznici i pobjegnu iz mučne stvarnosti. Sjajna je ljubav tih mladih ljudi prema željeznici i njihova briga (ali i društva) za očuvanje te za svaku civiliziranu državu važne kulturne i povijesne baštine. Nažalost manja je briga društva za građane koje život nije pomazio, svjedočimo destrukciji društvenih vrijednosti stvorenih u socijalističkom razdoblju, a da pritom nisu stvorene nove vrijednosti kao prepreka apsolutnoj samovolji i cinizmu onih koji posjeduju bilo koju vrstu moći, političku, društvenu ili ekonomsku.
Film je dobio nagradu na DOK Leipzig 2015 – Golden Dove Award at Next Masters Competition, a 2016. prikazan je i na Zagreb Doxu.
Naša ocjena 9/10
Posjetitelja: 11

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.